Budimo realni, Ivo Josipović, bivši hrvatski predsjednik, ima veće političke ambicije od svojih objektivnih mogućnosti, naprosto, nije političar od formata. Pokazao je to i gostujući kod Aleksandra Stankovića u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“, cijelo vrijeme ekvilibrirajući između onoga što bi htio kazati i onoga što javnost želi čuti. Čime je ostao nepopravljivo u sivoj zoni… A mogao je biti uvaženi sveučilišni profesor ili uvaženi bivši šef države na proračunskim jaslama (poput Mesića) da je znao gdje mu je mjesto i koliki su mu stvarni dometi u politici. No, precijenio se i krenuo u avanturu osnivanja vlastite stranke, prepotentno vjerujući kako uživa milijunsku potporu građana (birača), kao autentično svojih fanova (a ne članova i simpatizera Kukuriku koalicije). Ta će ga avantura skupo stajati. Suočavanja s istinom o vlastitom kredibilitetu u javnosti…
Po mnogočemu anemičan političar, bez petlje, što bi se reklo, i kod Stankovića se silno trudio ostaviti dojam baš na sve društvene strukture, sve političke opcije. S ambicijom da bude objektivan. I dojmom da je nepopravljivo dosadan…
Za njega nema dvojbe da suradnje između oporbe i vlasti mora biti. Zbog toga nema razumijevanja za Milanovićevu odbijenicu lideru oporbe Tomislavu Karamarku, s kojim bi, da je premijer, svakako razgovarao. Ne jednom, nego redovito, jer društvo koje se naziva demokratskim mora njegovati dijalog, drži Josipović, kojemu očigledno ne smeta Karamarkovo „manifestno antikomunističko haluciniranje“.
Odlučio je ostati u politici, otkriva Stankoviću, naprosto zbog osjećaja da je njegov politički projekt (ustavnih reformi, racionalizacije lokalne samouprave itd.) nedovršen, pa je riješio da ga sa svojim sljedbenicima i novom partijom dovede do kraja.
Imao je dojam da se Vlada pribojava predsjednika države i to je osjetio i za mandata Jadranke Kosor, pogotovo u vrijeme premijera Zorana Milanovića, a zapravo je oboma želio biti konstruktivan partner.
Prvih 100 dana mandata predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ocijenio je prolaznom ocjenom, te konstatirao je da je ona imala bolje strukturiranu kampanju od njegove, očito opterećene reformskim zahtjevima. Na Bleiburg više ne bi išao, a Sinjsku alku bi rasteretio hipoteke počasnog člana VAD-a Mirka Norca zbog njegovih ratnih mrlja, iako bi zadržao vladino pokroviteljstvo nad tom važnom tradicijskom manifestacijom.
Govorio je o svojoj novoj stranci kao opciji koja primarno okuplja mlade, obrazovane ljude koji ranije nikad nisu bili politički angažirani, ali će, naravno, među njima biti i iskusnih političkih kadrova koji su kroz to trnje već prošli. U tom se kontekstu posebno pohvalio s jednom uspješnom mladom redateljicom (Irenom Škorić) iza koje je već niz nagrada. A na upit voditelja poznaje li uopće tu redateljicu osobno, odgovorio je potvrdno, demantirajući insinuacije na nekim portalima. Na pitanje o Mislavu Žagaru, koji se već „prošetao“ kroz nekoliko stranaka, pa stigao i do nove Josipovićeve, bivši predsjednik je oprezno kazao kako Žagara, kao uostalom i druge ljude, treba cijeniti prema njegovim rezultatima.
Odbio je precizno kazati koje su to stranke i političke opcije s kojima bi njegova stranka bila spremna surađivati, ili ne bi za to dolazile u obzir. – Ne želim o tome – kazao je. – Sve one stranke koje budu suglasne s našim reformama su dobrodošle – načelno će, odbijajući se izjasniti o možebitnom paktiranju i sa HDZ-om.
Josipović se gotovo posve izgubio kad su na red došli suspektni donatori njegove predsjedničke kampanje, napose prve, poput Roberta Ježića. Branio se kako je Ježić donirao ne samo njega nego i druge kandidate, pa i one s HDZ-ovim logom, ali je zanimljivo, potužio se, da se zbog toga proziva samo njega. Novac Ježiću nije vratio jer je potrošen u kampanji, a osim toga, riječ je o donaciji tvrtke zbog čijih krimena Ježić nije osuđen. Zašto je problem Ježićeva donacija Ivi Josipoviću, ali ne i Novom listu, uzvratio je protupitanjem, očigledno ne praveći baš nikakvu razliku između onih koji su od Ježića, mimo svoje volje i izbora, primali plaće, i predsjednika države koji o tom donatoru nipošto nije bio egzistencijalno ovisan. Ocijenio je da je to naknadna pamet, a na to, kazao je, ne može pristati…
Komentirajući Karamarkov „antikomunistički manifest“ koji je ovih dana doslovce skandalizirao javnost, a u kojemu šef oporbe najavljuje žestok obračun s „crvenim vragovima“, Josipović je podsjetio da su se ti i takvi (bivši komunisti) u najvećem broju udomili upravo u HDZ-u. S druge strane, našao je razumijevanja za čelnika HDZ-a glede prenapuhane afere s mercedesom njegove prijateljice kojim se koristio, iako je riječ o vozilu privatne tvrtke. Ako automobil nije ukraden, Josipović drži da tu velikog skandala nema, sve je to predimenzionirano. Pitanje je radi li se tu o korupciji, a druga stvar je koliko je oportuno da onaj koji građanima obećava dolinu suza vozi automobil od 600 tisuća kuna.
