Kontroverzan koliko i zabavan, mudar koliko i jednostavan, jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca sinoć je gostovao u šibenskoj Gradskoj knjižnici.
Igor Mandić u Šibeniku (Foto: SibenikIN)
Većina posjetitelja multimedijalne dvorane u šibenskoj Gradskoj knjižnici sinoć je od Igora Mandića očekivala predstavu. S potpunim pravom. Iako mu se ego rado hrani epitetima poput „najveći hrvatski intelektualac, književnik, publicist, kritičar, novinar…“, Igoru Mandiću najdraža je uloga stand-up komičara.
Njegov sinoćnji one-man-show u Šibeniku organiziran je bez izravnog povoda, ako zanemarimo činjenicu da ga u stopu prati produkcijska ekipa koja sklapa film o njemu. Tako ih je put kad-tad morao dovesti do njegova rodnog grada. Kamere su ga jučer poslijepodne pratile dok je tražio rodnu kuću u znamenitoj ulici Nikole Tesle, kad je obilazio lokaciju nekadašnje knjižare njegovog oca Emila, „solidnog malograđanina“, a snimljeno je i sat i pol materijala na razgovoru u Knjižnici, gdje je pretresao svoj život i karijeru, rijetko se, ali neizbježno, dotičući politike.
– Skromnost je utočište budala – odmah je na početku dao do znanja Mandić, komentirajući jednu novinarsku tvrdnju da mu u polemici na hrvatskoj javnoj sceni, uz Krležu i Matoša, nema ravna.
Čulo se te večeri još takvih kratkih, ali efektnih zaključaka, poput onoga da je „dvostruki život jedini spas u prosječnosti naše banalnosti“ ili „da voli djecu, pogotovo sa senfom“, što je ustvari njegova davnašnja izjava tijekom jednog prohujalog Festivala djeteta. A one koje je zanimalo zašto se ljudi sve više upisiju u stranke, to je zato što „mi vanpartijci čistimo svoje redove“.
Nedosanjani partijski san
– Još sam 1989. rekao da jedva čekam da se osnuje više partija, pa da se ne upišem ni u jednu. To je jedino obećanje koje sam ispunio, osim onoga što sam supruzi obećao na vjenčanju. U Hrvatskoj danas ima preko 150 stranaka, to je užas, jad i kaos. Višestranačje nas je upropastilo, to je ubilo i sve moje višepartijske ideale – rekao je Mandić, ističući kako je jedino imao želju upisati se u Komunističku partiju, no to mu, u ona vremena, nisu dopustili.
– Bio sam zadojen socijalističkom idejom krajem pedesetih, kad sam završavao Klasičnu gimnaziju u Splitu, htio sam postati član Partije. No, nisu mi dopustili zbog oca, jer je on nekad imao knjižaru, bio je dakle privatnik, izrabljivač naroda. A izrabljivao je samo vlastitu ženu. To mi je ostala vječna rana, namjeravao sam postati predsjednikom CK SKJ, a nisu me htjeli primiti niti u pionire – kaže Mandić, koji je svoje prve književne kritike počeo objavljivati u zagrebačkom Studentskom listu, gdje mu je urednik bio Stipe Šuvar. – Bio je to put za pakao, no istovremeno jedini način da dođem do kulturnjačkih krugova.
Svoje je najplodnije godine proživio u Vjesniku, kao i u Vjesniku u srijedu. Bile su to, kako kaže, najveće i najvažnije novine u bivšoj državi. – Vjesnik je u mnogim stvarima bio bolji i jači od beogradskog koncerna Politika. No, Politika je preživjela, a Vjesnik je ukinut. Trebalo je smaknuti sve što ima i najmanji tračak socijalizma u sebi. Vjesnik je tada drmao Hrvatskom i Jugoslavijom, današnji EPH nije mu niti sjena. S vremenom sam shvatio i sve mane takve koncentracije moći, pogotovo kad sam dospio na ‘crnu listu’ – prisjećao se Mandić. – Dvanaest godina, od ’77. do ’89., tavorio sam u Vjesnikovom odjelu za knjige i stripove, što je bilo najteže, ali i najplodonosnije razdoblje mog života.
Nezavisno, a državno
Puno kasnije, 2000. godine, zasjeo je na čelo Vjesnika, no tamo se zadržao samo osam mjeseci. – Moja ideja bila je raditi nezavisne državne novine. Odnosno, novine koje će država izdržavati u interesu vlastite višestranačke demokracije, a ne u interesu politike. Nije prošlo. Došao sam u sukob s visokom politikom, počeo čačkati oko Domovinskog rata… Predložio sam da čitav niz hrvatskih intelektualaca, iz bilo koje stranke ili države, napišu kako oni shvaćaju Domovinski rat i Oluju. Vlasti je, a radilo se o Račanovoj Vladi, to bilo sumnjivo, pitali su se zašto želim propitivati svetinje. Ali svi znaju da kršćani nijedan rat ne smiju nazivati svetinjom. No, oni su laici, nemaju pojma o religiji. I onda su me maknuli – objašnjava Mandić, koji je kontroverzije izazvao (a i otkaz u Slobodnoj Dalmaciji dobio) zbog suradnje s beogradskim magazinom NIN.
– Bile su to užarene godine, mislim da je to bila 1996., kada sam bio prvi hrvatski intelektualac koji je otišao u Beograd. Nije tu bilo neke posebne ljubavi, ja sam taj jugoslavenski prostor smatrao jedinstvenim, a otišao sam na proslavu časopisa za koji sam godinama pisao kritike i preko kojega sam proslavio na desetke hrvatskih pisaca. Trsio sam se za hrvatsku književnost i zbog toga dobio po gubici – govorio je Igor Mandić, završivši svoje izlaganje filozofskim osvrtom na vlastito stvaranje:
– Moje intelektualističko pisanje je ograničeno na svijet ideja, koji je navodno beskonačan i dostupan svakome. A nije! On je zapriječen mnogim uskim poimanjima u svakidašnjem čitanju, tako da biva nedostupan i ljudi ga odbijaju. Takvo pisanje propada i u sahranjuje se u vlastitoj besplodnosti. Da sam ranije počeo biti prozni pripovjednik danas bih bio Aralica. I to puno prije njega!
