13. ožujka 2022. god. umro je Igor Mandić, javni intelektualac koji se usudio misliti ono što je mišljenja vrijedno, govoriti ono što društvo mora čuti i rugati se s onima koji ne misle, a umišljaju da misle. Umišljaj koji nastupa umjesto misli redovito destruira stvarnost, oduzima joj značenje i vitalnost. Budući da čovjek živi u ljudskom svijetu, njegov život može biti ili život misli ili agonija umišljajem oduzetog života. Ovi naši prostori su, nažalost, prostori na kojima uglavnom divljaju umišljaji unaprijed propalih života. Igor Mandić bio je jedan od svega nekoliko intelektualaca koji nikad nisu izdali domovinu koju su sami stvorili, kojoj su bezrezervno, ponosno i tako pasionirano pripadali. Ta domovina je, razumije se, sloboda. Ona nije Hrvatska, ali ni Jugoslavija. Slobodu je lako prepoznati – ona ne ubija, ne traži posluh, raduje se različitim mišljenjima iz naprostog razloga: misliti može samo slobodan čovjek, njegova sloboda ne ovisi o političkom režimu, nego o njemu samome. Baš kao što u formalno slobodnoj državi postoje neslobodni ljudi, a to su uvijek nasilnici, tako i u svakom režimu postoje slobodni ljudi. Oni nikada nisu ljudi režima. Slobodni ljudi imaju slobodu, a ta sloboda im daje domovinu.
Ako sam u išta siguran, siguran sam u to da je Igor Mandić nedvojbeno imao domovinu, no, imamo li je i mi? Je li naša domovina ona u kojoj živi, o kojoj govori i čiju bijelu boju ovih dana „brani” nasilnik u Zagrebu? Napadnuti Indijac u Zagrebu napadnut je zbog toga što je Indijac, a Indijcima zbog njihove boje kože, po kriterijima ovog i mnogih drugih tzv. hrvatskih nasilnika, ne pripada država stvorena po mjeri tzv. hrvatskih bijelaca. Država slobode, naprotiv, pripada svim slobodnim ljudima, zato nasilnicima ne pripada slobodna država, njima treba teritorij na kojem će divljati.
Nasilnici nikada ništa nisu oslobodili, oni nasiljem oduzimaju slobodu. Igor Mandić je, uspoređujući vlastita iskustva, kako ih on sam naziva, s ondašnjim i sadašnjim idiotima, odnosno s nasilnicima iz ondašnje i sadašnje države – a on se zamjerao i jednoj i drugoj državi upravo stoga što nije pristajao na gubitak slobode – zaključio kako su sadašnji nasilnici ipak lošiji. Oni su lošiji zbog toga što svojataju državu, ali i što država svojata njih. Ovo nasilje, koje je lošije od nekadašnjeg nasilja, svoju brutalnost crpi iz beskonačne, destruktivne gluposti koja izvire iz državnog aparata.
Hrvatska se osamostaljivanjem, smatra Mandić, zapetljala u nasilje i glupost koje se neprestano obračunava s neprijateljima države. Nasilnik iz Zagreba toliko je uvjeren kako čini nešto plemenito, iživljavajući se nad slučajnim prolaznikom iz Indije, da je svoj nasilni podvig odlučio snimiti i svima obznaniti. On je u vlastitim očima heroj. Budući da ovo „herojstvo” pripada lošoj državi, a to je ona država koja nema snage obračunati se s nasilnicima, jer je i sama nastala tako da je devedesetih godina prošlog stoljeća famozni državni aparat stavljen u funkciju političkih nasilnika kako slobodni građani ne bi stvorili slobodnu i uistinu samostalnu i neovisnu državu, jasno je da će loša država biti sve gora i gora, odnosno sve nasilnija i nasilnija.
Loše države je lako prepoznati – njihova sudbina je vezana uz posluh prema stranci koja se smatra utemeljiteljicom te države. Ovo je razlog zbog kojeg HDZ, ovako ili onako, neprestano opstaje na vlasti – građani Hrvatske su besramni, nemaju iskustvo slobode i zato ih se ne može poniziti jer su pristali na poniženje. Oni poniženje traže i u njemu perverzno uživaju odnosno, kako je to rekao Mandić, „Hrvati su svakom nasilniku znali reći da”. Hrvati su političkim nasilnicima iz HDZ-a rekli ‘da’ jer bez toga ‘da’ ne bi mogla nastati HDZ-ova država. Ovo je partijska država, to je bila i to će ostati. Ova država je, dakle, potpuno poistovjećena s političkim nasilnicima iz HDZ-a. Građani stvaraju državu kada nasilnicima kažu ‘ne’, a mi smo za to kronično nesposobni.
Zamislite samo kako bi izgledao susret Igora Mandića i spomenutog Indijca. To bi bio susret ljudi koji imaju domovinu u kojoj odjekuje radosno ‘da’ slobodi i odlučno, ponosno ‘ne’ svim nasilnicima. Nadam se da će jednog dana, iz naše ‘da’, ali i iz našeg ‘ne’, nastati samostalna, slobodna i neovisna država. Dok se to ne dogodi, čitajmo Igora Mandića.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
