“Ivan Vrdoljak (43), potpredsjednik Hrvatske narodne stranke-liberalnih demokrata, aktualni ministar gospodarstva neshvaćeni je „vizionar“ hrvatske energetske neovisnosti bazirane na „domaćoj nafti i plinu“ iz jadranskih bušotina, koje će za nas eksploatirati strani koncesionari (!?) Nekadašnji Čačićev „odlikaš“ prilično se osamostalio. Svako malo rezervirana mu je i ova rubrika. Postao je frajer. To želi, kako je nedavno euforično izjavio, i cijeloj Hrvatskoj, pripremajući je za još jednu „rasprodaju“ nacionalnog blaga, koncentriranog u Hrvatskoj elektroprivredi (HEP-u). Čijih 25 posto dionica sprema inicijalno staviti na tržište, ponuditi građanima. Znamo gdje nas je to dovelo s INA-om. Hrvatska će biti regionalni lider jer “ ima najbolju infrastrukturu, najrazvijeniji energetski sektor, dobre fakultete i znanstvenike“, veli. Zanimljivo, a upravo je Vrdoljak učinio sve da to najvrijednije što imamo, pametne, stručne i sposobne ljude, zaobiđe u velikom luku, forsirajući projekt istraživanja i eksploatacije ugljikovodika u Jadranu. Što mu bi?! E, to bi htjela znati i Mirela Holy, čelnica ORaH-a, najavljujući interpelaciju o radu Vlade zbog nezakonite i štetne provedbe „Vrdoljakova životnog projekta“, koji bi se drugdje, kaže Holy, nazvao veleizdajom…
Vau! Pa to je pucanj iz ubojitog „orkana“!!! Što je to zgriješio najveći „frajer“ u Vladi da ga Holy tako žestoko šamara, kako ne bi ni Zorana Milanovića? Može li mu kao olakotnu okolnost uzeti „višak ambicija“ koji tendira postati sindrom? Ili ipak ne, zbog njegova “frajerskog” ponašanja koje upućuje na to da je apsolutno zdrav ali izvan kontrole…?
Ministar koji opstruira hrvatske zakone i europske direktive
Kako bilo, Mirela Holy „oplela“ je u postuskršnjem nastavku zasijedanja Hrvatskog sabora po „gospodarskom ministru izgubljenog portfelja“ ( pa zar još imamo gospodarstvo?), zbog spornog projekta jadranskih ( potencijalnih) ugljikovodika i zatražila utvrđivanje njegove odgovornosti jer je , u silnoj želji da realizira projekt i Vladi donese obećane investicije, pa koliko košta da košta, potpuno opstruirao proceduru za takve zahvate, propisanu hrvatskim zakonima ali i međunarodnim konvencijama i direktivama. A to tako neće ići, ustrajala je Holy, sipajući ko’ iz rukava cijeli spisak grijeha ministra Vrdoljaka u netransparentnom postupku brzopoteznog koncesioniranja Jadrana zarad eksploatacije domaćeg „crnog zlata“. Projekt i njegova realizacija sporni su pravno, politički i moralno, tvrdi Holy, prozivajući Vladu i resornog ministra.
U projekt se ušlo, dodaje, bez utvrđivanja ekonomskog i društvenog interesa njegove provedbe, a Studija utjecaja na okoliš kao strateški dokument izazvala je ogromne prijepore u stručnoj javnosti, uz ostalo i zato jer je naručena post festum, tek nakon dodjele koncesijskih dozvola. A sve to govori, smatra šefica ORaH-a, da projekt ne može biti u javnom interesu. Uostalom, još 2013. na samom početku ove suspektne „naftne priče“, Vlada je odlučila strateške nacionalne energetske podatke besplatno ustupiti privatnoj norveškoj kompaniji Spectrum za potrebe seizmičkog istraživanja Jadrana, po komercijalnoj osnovi, što bi se u mnogim državama, tvrdi Holy, smatralo ravno činu veleizdaje!
Ukazala je i na niz obmana javnosti glede spornog projekta, pa, uz ostalo, i na onu o podjeli dobiti između Vlade RH i potencijalnog koncesionara. Stalno se uvjerava građane, i od predstavnika Vlade , a napose Agencije za ugljikovodike, da će Hrvatska imati između 55- 60 posto prihoda iz ugljikovodika proizvedenih u Jadranu, a analize pokazuju da to ne može biti više od 40-50 posto. Štoviše, budu li nalazišta veća, Hrvatska će manje profitirati ( ?!) Usporedbe radi, pedantno će Holy, u jednoj naftom bogatoj Libiji, udio države u prihodu od ugljikovodika je čak 95 posto. Prema tome, kaže, očigledno je da se takvim ugovorima ne štiti interes Hrvatske i njezinih građana, kako se to javno propagira…
Koncesionar zagađuje i nadzire zagađenje?!
Da ne spominjemo kako nije donesena ni strategija upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem, kako nema analize objektivne ekonomske koristi u slučaju provedbe projekta u odnosu na potencijalne opasnosti od havarija koje se, kako je poznato, često događaju, mada od hrvatske javnosti pomno prikrivaju. Jedan od paradoksa iz projekta je i činjenica da stanje okoliša i kontrolu zagađenja nadzire i prati sam koncesionar, a ne institucije hrvatske države, pa nije jasno zašto bi vjerovali da će onaj koji eventualni eko-incident izazove konzekventno i pošteno havariju sanirati, a štete za izgubljenu dobit od turizma, ribarstva i marikulture Hrvatskoj podmiriti. Pogotovo jer ga ugovor na to i ne obvezuje…
Zašto je ministar Ivan Vrdoljak tako snažno zgrabio uzde u ovom projektu i stao žurno mamuzati šepava konja koji nas lako može odvesti niz liticu? Oko odgovora na to pitanje puno je spekulacija, a sve redom na krajnje neugodan način dovode u pitanje Vrdoljakovu iskrenost i „poštene namjere“. No, time neka se pozabave „institucije sustava“, što bi se reklo. Nađu li za to vremena s obzirom na specifičnu selektivnost u odabiru prioriteta i hiperinflaciju predmeta…
Ivan Vrdoljak je Osječanin, dipolmirani inž. elektrotehnike. Tek su mu 43, a pod njim cijeli energetski sustav države. I ono što je još ostalo od hrvatskog gospodarstva. A to je žalosno malo. Valjda zbog toga ministar na tu skromnu postranzicijsku ostavštinu i ne gubi vrijeme. Vlada, odnosno njezin resorni ministar, za grijehe nečinjenja imaju alibi u privatizaciji. Koja je državni, pače, nacionalni Tuđmanov projekt. Kojega se nisu odrekle, a niti ga revidirale, ni hrvatske vlade. A sada svi peru ruke od suspektnih privatizacija i neodgovornih vlasnika koji su oglodali kost do kraja, zatvorili tvornice, otpustili radnike i otišli, bez ikakvih posljedica…
Kontrolira li, ministre, itko državne subvencije?
Brodosplit je, u pregovaračkom cajtnotu s EU izručen Tomislavu Debeljaku i njegovom DIV-u , a država se obvezala dotirati škver s 1,5 milijardu subvencija, koje se, navodno, troše nenamjenski za druge obveze i potrebe poslodavca protiv kojega DORH skuplja kaznene prijave. Debeljak ne ostaje dužan. Na račun države svako malo isporučuje pregršt optužbi, jerbo da svoje apanaže ne uplaćuje redovito, čime sabotira proizvodnju i ugovaranje škverskih poslova, konzekventno tomu, budućnost brodogradilišta.
Samo 80-ak kilometara dalje, u šibenski TLM prije dva mjeseca je, iznenada došao novi vlasnik. Ruski miljarder, navodno, s vrećom obećanja (ali ne i novaca) o novom restrukturiranju i renesansi Tvornice čiji proizvod ima tržište i budućnost. Umjesto pokretanja proizvodnje u mjesecima ugašenoj Prešaonici, intenziviranja proizvodnje u Valjaonicama, podmirivanja obveza prema radnicima koji ( u TPP-u) nisu četiri mjeseca dobili plaće, nabave sirovine i stvaranja nove pozitivnije klime, u TLM-u je nastala prava drama. Sudar stare i nove uprave. A tvrtka je, nekako istodobno s promjenom vlasnika ušla u predstečajnu nagodbu. Ruski biznismen, Igor Shamis, koji je tek prije nekoliko dana svoj vlasnički status i formalno registrirao, želi kontrolu nad cijelom tvornicom, ali za to mora sačekati Skupštinu dioničara, zakazanu za 11. svibnja, kada će promijeniti i Nadzorni odbor i stati mu osobno na čelo. S ministrom Vrdoljakom navodno su razgovarale obje „zaraćene strane“, i novi vlasnik sa svojim akvizicijama koji ima “ulaz” preko ministrova tajnika Predraga Bogićevića , i stara uprava s Lepurom na čelu. I jedni i drugi traže potporu. Ministar pere ruke, tvrtka je privatna, vlasnik odlučuje o njezinoj sudbini. A TLM ide iz ruke u ruku, od Konzorcija, preko Eurisa obitelji Pejčinoski, do Igora Shamisa. I svaki put , sa svakim novim vlasnikom, radnika je sve manje kao i izgleda za spas šibenske aluminijske industrije. Shamis, navodno, ima i drugih interesa u Hrvatskoj. Kupuje, kažu, i splitski Adria-čelik, bivšu željezaru. Nešto će valjda uspjeti. Ako i ne uspije, u Hrvatskoj za to nitko ne snosi odgovornost.
Industrijska strategija bez – industrije (?!)
Ministar Vrdoljak se među prvima ukazao na Pantovčaku kod predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. – Spremni smo na suradnju- kazao je netom poslije. Predsjednici je izložio ambiciozne vladine energetske projekte, ali razgovarali su i o industrijskoj strategiji od 2014.- 2020. Pun je euforije. Zbog čega? Pa u Hrvatskoj još jedva industrije ima. Osim prehrambene. One što je u rukama obitelji Todorić, Tedechi, i još ponešto u Podravci. Što je s metalnom industrijom, što je ostalo od brodogradnje koja je navodno spašena? Što je s kemijskom industrijom koja nestaje sa slomom Petrokemije? Ima li još i tragova drvne industrije…? Na čemu se, ergo, temelji industrijska strategija, ministre?
Vrdoljak je intrigantna politička „faca“ i bez ugljikovodika tako olako stavljenih na dispoziciju strancima. Na njegov račun dosad se čulo štošta. Nedavno je, navodno, i TLM-ov novi vlasnik ruski tajkun Shamis preko Stipe Mesića „hvatao veze“ s Vrdoljakom, ne bi li dobio potporu i slobodan manevarski prostor za svoje zasad neartikulirane planove. Čovjek je dobro upućen, Mesić ima dobre kontakte s Rusijom a i blizak je Vrdoljakovom HNS-u…
Sjećate se, svojedobno je i predsjednik udruge Eko Kvarner Vjeran Piršić podjsetio kako je Vrdoljak doveo japansku tvrtku Marubeni kod ulagača u TE Plomin C, iako je notorno da je FBI objavio na svojim službenim stranicama da je to visokokoruptivna kompanija, što čini opravdanim sumnje da je posrijedi privatan interes. Na tom tragu je bilo i zastupničko pitanje Mirele Holy, koje je u podtekstu također sadržavalo neugodnu aluziju na pogodovanje ministra Vrdoljaka.
Inin recept za HEP? Zaboga, nemojte!
Ministar, inače, nema osobit problem s optuživanjem i etiketiranjem drugih. Primjerice, u trakavici s naftnim bušotinama u Jadranu, reagirajući na masovan otpor tome projektu, Vrdoljak je za stvaranje negativne atmosfere i zazivanje referendumskog bojkota optužio uvoznički lobi, per fin i konkretizirao kako su Ivan Čermak, vlasnik Croduxa i Davor Štern, naftni konzultant i stručnjak, koje ministar naziva „ naftaši pod nazivnicima“, u sprezi sa „zelenim“ Piršićem, predvodnici toga „pokreta otpora“. Jerbo, pronalaskom domaće nafte i plina, prijeti im gubitak milijarda kuna koje sada ostvaruju u uvozu.
– Neka se pobrine da rade domaće rafinerije u kojima je država suvlasnik. Neka razinu prerade dovede na nivo EU kvalitete i neka cijena bude ista, pa neće trebati uvoz- replicirao je ministru Čermak.
A nije mu dužan ostao ni Piršić koji je nazvao bizarnim njegovo dovođenje u vezu s Čermakom i Šternom, a ministra optužio „da planski i sustavno ubija razvoj obnovljivih izvora energije“, te konstatirao da je Hrvatska, zahvaljujući Vrdoljaku, danas ovisnija o fosilnim gorivima, koje razvijeni svijet sve više odbacuje, nego što bi trebala biti. Ali, ministra ne zanimaju obnovljivi izvori u kojima bi se, veli Piršić, moglo zaposliti 20 tisuća ljudi, on to odbija i forsira ugljikovodike, što izaziva sumnju da primarno odlučuje po logici osobnog interesa…
Zna ovaj „mladi Čačić“ biti vraški opasan. A sad nas čeka privatizacija HEP-a. Što će nam donijeti lidersku,“ frajersku“ poziciju u okruženju. HEP-u status moćnog kupca, priželjkuje Vrdoljak, koji će gutati manje i slabije tvrtke u Sloveniji, Mađarskoj, BiH, Crnoj Gori, Srbiji… Valjda ne po istom receptu kako je nekoć moćni regionalni naftni lider INA, ušao u deal s daleko inferiornijim MOL-om? Ako je to model, ministre, prste k sebi!
Oglas
