Imamo Predsjednicu! Ma koliko Ustav trpi samo Predsjednika. Toliko o ravnopravnosti spolova kod nas gdje je službena interpretacija muškog spola –dvostruka. „Pokriva“ muški, i nećete vjerovati, neutralni spol. Ženski spol, međutim, podrazumijeva samo žene, a izgleda da hrvatski Ustav nije anticipirao, makar u ovom tisućljeću, da bi one mogle u patrijarhalnoj Hrvatskoj dobiti predsjedničke insignije u ruke rezervirane za neke puno prozaičnije poslove. A, eto, dogodilo se. Pa imamo inauguriranu Predsjednicu. Kolindu Grabar Kitarović. Ma šta Ustav RH rekao o tome…
Kolinda Grabar Kitarović pokazala je da je ipak nadišla svoju arhaičnu, zadrtu stranku konflikta i podjela. Krenula je iznenađujuće dobro. Potrudila se uskladiti sliku i ton. Problem joj je ostala samo specifično selektirana publika, tzv. hrvatska uglednička elita kakvom se postaje, naravski, „po vezi“. A kad se zna priroda „veze“, pravo je čudo da u prvim redovima nije sjedio i sam Branimir Glavaš. Valjda zato što nije „ u dobre“ s Tomislavom Karamarkom. Što se, dakako, dade promijeniti postigne li se odgovarajući predizborni deal o svehrvatskoj suradnji „autentičnih domoljuba“. Za popravni uvijek ima vremena. I za Glavaša, naravno, dok je srca i Croatie…
Predsjednica „s trodnevnom zadrškom“ (stupa na dužnost tek u četvrtak), prvi test je položila s vrlo visokom ocjenom. Nije prepisivala od stranačkog šefa, nije slijedila „crnu nit“ svađalačke, odiozne „zajedničarske“ navade, nije zapala ni u kič ni u nacionalnu pateteiku, pružila je ruku svojim oponentima i pozvala na suradnju i zajedništvo, na pogled u budućnost i otklon od vječno prijeporne prošlosti. Radi Hrvatske. Radi boljitka devastirane zemlje, rastrgane pljačkaškim, skorojevičevskim egoizmom domovinskih prvoboraca, konzekventnom krizom i gospodarstva i sustava vrijednosti, podijeljene crveno-crnom linijom razgraničenja.
Kolinda Grabar Kitarović obećala je biti predsjednica svih građana, obećala je kooperativnost, rad za opće dobro, napose najavila brigu za mlade koji u ovoj zemlji moraju imati perspektivu ostanka a ne egzodusa, konstatirala da su manjine hrvatsko bogatstvo i pozvala sve građane na nepatvoreno domoljublje koje seže dalje od desne ruke na srcu i lijeve u (tuđem) džepu. Da bi čovjek riječ rekao… Sve je bilo na svom mjestu, osim uglednika u publici. A tamo je bilo, i za manje osjetljiv ukus, previše onih što su se zatekli na krivom mjestu.
Je li problem u poimanju značenja riječi uglednik, u preširokoj interpretaciji toga termina, ili njegovoj neformalnoj dopuni – zaslužnicima? Jer bilo je na Markovom trgu, na svečanosti inauguracije, raznih likova koji o ugledu malo znaju i za njega malo daju. Ali su u kampanji poslužili, odradili su svoj dio posla, pridonijeli su pobjedi ovim ili onim sredstvima. I bit će dobro ako je mjesto u publici na dan inauguracije jedina nagrada koju će dobiti…
Tko je dijelio pozivnice nije štedio. Potrudio se da bude zastupljen originalni presjek desnog političkog spektra, u punini svoga osebujnog folklora. Tko zna zašto, bio je tu i proskribirani Velimir Bujanec, Tomislav Merčep i Željko Sačić, s teretom optužnica za ratne zločine, Zdravko Mamić, mjera hrvatske javne vulgarnosti i huliganizma bez posljedica, Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik bez prava na rad dok traje istraga, Ljubo Česić Rojs, Marko Perković Thompson, Mate Bulić, Nives Celzijus, Željka Markić… Prava je šteta da neki nisu imali slobodan vikend…
Kod takve probrane, „ugledničke„ svite, nije ni čudo da je na civiliziranu zahvalu Kolinde Grabar Kitarović bivšim predsjednicima Stipi Mesiću i Ivi Josipoviću na njihovom demokratskom doprinosu Hrvatskoj, privilegirani i pažljivo selektirani publicum odgovorio svojim prirodnim sredstvom izražavanja – zviždukom. Da, i na inauguraciji. Oni ne znaju da je to neprilično. Da to izdajnički govori o njihovom deficitu elementarne kulture. I nije ih ni briga što su otkriveni. Kog’ će im vraga kultura kad sasvim dobro napreduju i bez nje?!
Ali, koliko god njihova nepristojnost ne iznenađuje, toliko manjak političkog bon-tona premijera Zorana Milanovića, nespremnog makar kurtoazno čestitati Predsjednici, itekako začuđuje. Ta tvrdoglava, inatljiva ustrajnost na neprihvaćanju poraza SDP-ova kandidata, ignoriranje legalno izabrane Predsjednice koja je i službeno „ustoličena“, infantilna je i ispod razine funkcije koju obnaša. Milanović ignoriranjem političkih činjenica neće, dakako, činjenice promijeniti, nego će samo dodatno pojačati odium javnosti spram takvog uskogrudnog, netolerantnog i nekooperativnog ponašanja. Ivo Josipović u tome ga, izgleda, na svoj tihi , prikriveni način, slijedi. A tko ne može i ne zna kontrolirati emocije, u politici nema što tražiti…
