Slavko Linić (65), bivši ministar financija u vladi Zorana Milanovića, trenutno prolazi kroz krajnje intrigantnu epizodu u svojoj političkoj biografiji. Kao da se prometnuo u vlastitu suprotnost otkako je stranački (SDP) delegitimiran i ministarski detroniziran, pa sada puni novinske stupce dobrovoljno, zabavlja televizijski auditorij (Piramida HTV-a) novostečenim prijateljstvom s nekadašnjom političkom protivnicom Jadrankom Kosor, širi osmijeh od uha do uha, riječju, novi čovjek. Samo je jedno konstanta: njegov odium spram šefa SDP-a i premijera Zorana Milanovića nije nimalo izgubio na intenzitetu. Vlada je, kaže u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, kompletno napustila Plan 21 i odustala od reformi kojima su se protivile razne interesne grupe. Milanović nije imao hrabrosti suprotstaviti im se jer je slabić i kukavica! Vrijeme prolazi, a bivši čuvar državne blagajne još uvijek premeće istu gorku pilulu iz lipnja ove godine (izbacivanje iz SDP-a) i nikako je progutati…
Nekako istodobno s Linićevim megamedijskim ukazanjem (SD), u domaće tiskovine procurio je i njegov odranije poznati iskaz iz „uskočke“ istrage u kojemu optužuje mrskog „vođu Partije“ da je čak pokušao izvršiti pritisak na institucije kako bi zaustavio istragu u slučaju bivše ravnateljice Porezne uprave Nade Čavlović Smiljanec. Premijer, koji uvijek ima spreman reket za partiju ping-ponga sa svojim nekadašnjim stranačkim drugarom, odmah je reterirao niskim udarcem gađajući protivnika u prsa: Linić je postao obična igračka, lutak u rukama HDZ-a! Čovjek je nečim opsjednut, dijagnosticira Milanović, no kloni se javnog egzorcizma nad opsjednutim Linićem, dobacujući uzgred, kao kakav dobrohotni alibi, kako je žalosno da se čovjek njegovog iskustva i životne dobi pretvorio u marionetu inkriminiranih „zajedničara“. Jer, tvrdi, taj isti Linić je četiri dana nakon otvaranja istrage, Čavlović Smiljanec uzeo u potpunu zaštitu tvrdeći da je sve radila zakonito i da je sve tu čisto. A ona je potom podnijela ostavku…
Rađe krepat, no molat !
Nastavak vjerojatno slijedi, a što nas čeka u novim epizodama ovog političkog trilera možemo samo nagađati. Grobničanin Slavko , sada je to svima jasno, rađe će „krepat, no molat“, jer ovo je njegov osvetnički pohod u kojemu je mogući poraz jedino izostanak zadovoljštine. Milanović, dakle, mora pasti!
Puno truda uzalud, rekli bi mnogi, anticipirajući Milanovićev poraz na izborima i bez Linićevog šamaranja. Ali, neovisno od toga, ima neke Slavkove naslade u tome verbalnom ratu jer njegova pozicija, za razliku od one šefa SDP-a, više nije ugrožena. Kad zadaje udarce, „neprijatelju“ se stolac svaki put makar refleksno zatrese, jer je ionako na staklenim nogama. Kad ih prima, čvrsto je usidren u svoj saborski stolac iz kojega ga samo kakva elementrana ili zdravstvena nepogoda može izbaciti, iako mu nije ni približno tako po volji kao onaj u vladi (izvršnoj vlasti). Linić, u ratu kojega je još krajem proljeća objavio, nema što izgubiti. Mlađi i ambiciozniji Milanović, pad s najvišeg kata političkog nebodera teško može preživjeti. A potrošio je sva zaštitna sredstva, odsjekao sve izlazne strateške pravce, pa mu doista, ne dogodi li se čudo, predstoji samo slobodan pad…
„Povijest bolesti“ koja je metastazirala u nepodnošljivu antipatiju, duga je i mučna. Nekako se prirodno razvila. Na klasičnom fonu generacijskog sukoba, jaza između stare garde i mladih lavova. Ako pitate Linića vjerojatno će kazati kako se šef Partije nekritički okružio poltronima i konvertitima koji „puno zuje ali malo meda daju“, nekompetentnima i često neradnicima. Milanović bi, pak, ciljao u neprihvaćenost od stare Račanove ekipe koja ga je odbacivala od prvog dana kao strano tkivo. Tu simbioze nije bilo. Bilo je samo pitanje odnosa snaga. S Linićevim izbacivanjem iz SDP-a, tijesnom razlikom od samo dva glasa više za njegov odstrel, ta, navodno, lavlja mladunčad upisala je pobjedu. Za mnoge Pirovu… No, život ide dalje, i bez Linića u njihovim redovima, a čak i Riječani su disciplinirano pognuli glave i pragmatično prihvatili realnost. A realnost je da Zoran Milanović kroji liste za Sabor, pa i ako će biti preferencijski glasovi, da bi ih dobili, morate na listi biti…
“Ne mislim raditi protiv svoje stranke!” Zar?
Je li , stoga, Slavko Linić prošlo svršeno vrijeme u hrvatskoj politici?
Kad je u lipnju izbačen iz SDP-a izjavio je: „Ja ne mislim raditi protiv svoje stranke.“ Je li obećanje održao? Reklo bi se da ipak nije. Jer, kada u recentnom intervjuu za splitski dnevnik kaže kako „mnogi u ovu Vladu nisu došli raditi, nego provesti određeno vrijeme na atraktivnom radnom mjestu za dobru plaću“ i još k tome „imate premijera koji doslovce odbija obavljati svoj posao“, time stigmatizira „svoju stranku“ kao klijentelističku, podobničku, neodgovornu i politički nedoraslu vremenu i zadatku. Na čelu s njezinim liderom koji ne preuzima odgovornost , odbija provesti reforme, kukavički reterira pred svakom preprekom i svakim otporom. To svakako nije vjetar u krila SDP-u. Govori li Linić istinu kada Milanovićev SDP prokazuje kao „mućak“? Moguće, ali nekako uvijek mi se vraća isto pitanje: Bi li Slavko Linić govorio i stranku na ovakav način denuncirao, da je, unatoč animozitetu između njega i premijera, ostao na ministarskom mjestu i u kohabitaciji sa šefom vlade? Ne znam zašto, ali čini mi se da ovaj tvrdi Riječanin ne bi dao ostavku ni pod koju cijenu, makar dok se ne dira u njegov posao, pogotovo ne zbog neslaganja sa stilom rada stranačkog šefa s kojim uostalom mjesecima prije odlaska nije imao nikakvu komunikaciju. A koliko znademo iz Linićevog kazivanja, premijer se u njegov resor financija nije dirao i tu mu je ostavljao maksimalnu slobodu. Ali, to se nije odnosilo i na njegove pomoćnike, pa je recimo Branko Šegon, kojemu je HBOR odobrio kredit za njegovu privatnu tvrtku u vrijeme dok je obnašao dužnost Linićeva prvog suradnika i to ne bez Linićeva znanja, jerbo je ovaj bio na čelu NO HBOR-a, morao otići. A Slavko Linić ne voli kad se otkazuje njegovim prijateljima…
Račan je izgubio izbore zbog kontroverzi oko državnih jamstava od 51 milijun eura za riječko brodogradilište Viktor Lenac, tada u vlasništvu Damira Vrhovnika, prijatelja i kuma tadašnjeg potpredsjednika Vlade zaduženog za gospodarstvo, Slavka Linića. Silno se upinjao spasiti od stečaja i Dioki Roberta Ježića. Samo svojoj kumi Marini Lovrić Merzel nije mogao pomoći…Ali je se nijednog trenutka nije odrekao niti se od nje distancirao. Bio je jedini za njezinim stolom u Saboru na dan kada je aktivirala zastupnički mandat i položila (jednokratnu) prisegu…
Ni crn ni bijel, ni dobar ni zao, tko je zapravo Slavko Linić?Zoro osvetnik?
Linić nije jednoslojan lik, crn ili bijel, dobar ili zao, pošten ili nepošten. Iza njega je uvijek ostajao trag, ma što da je radio. Činio je pomake, gurao je zahrđalu hrvatsku lokomotivu, ali je povremeno stajao i na postajama koje nisu u redovnom itineraru. Kotira kao vrsni financijaš koji je zanat pekao u riječkoj Rafineriji, Viktoru Lencu, Kvarnertransu. Proveo je desetljeće na dužnosti riječkog gradonačelnika, u tri mandata je bio saborski zastupnik, prekinuti ministarski mandat bio mu je drugi po redu. Dao je svoj doprinos i u Domovinskom ratu, pa i u nedovršenom mandatu u Milanovićevoj vladi. Fiskalizacija je tek dio toga, a mogle su biti i predstečajne nagodbe da su nedostaci uočeni u startu i korigirani. Afera sa zemljištem slavonske drvne industrije Spačva, koje je Ministarstvo financija platilo šest puta skuplje od procjene Porezne uprave, nekako se čini zgodnim povodom za Linićevu smjenu. Jer, i Milanović je ponavljao poput mantre kako ne vjeruje u ministrovu namjeru da ošteti državni proračun, nego je sigurno posrijedi greška. Smijenjen je zbog političke odgovornosti, uostalom. I cijela ta priča ostala je nedorečena, gotovo kao neka namještaljka, u kojoj je svatko svakome pokušavao „napakirati“ (Milanović, Liniću, Smiljanec…), a proizvela je dubok raskol u SDP-u. Optužbe da je bio praćen i prisluškivan adresirane na premijera, što implicira da je zlouporabio položaj i ovlasti, stavile su u istu ravan SDP i diskreditirani HDZ. Slučaj Linić drastično je srozao povjerenje građana u politiku i političare i podvukao znak jednakosti među svima njima, i postao krunski dokaz mnogima da poštene stranke nema…
Pođite u miru…
Činjenica je da je Slavko Linić ulijevao osjećaj sigurnosti građanima dok su ključevi državne blagajne bili u njegovim rukama. Unatoč nepopularnim mjerama koje je uvodio, bio je jedan od najpopularnijih ministara u Vladi. Ostavljao je dojam čovjeka koji zna što radi. Ali, nažalost, često ne zna izabrati najbolji način za to. Prgav, agresivan, tvrd, često nepristojan u izravnom kontaktu, nervozan i ratoboran, zbog svoje naravi nerijetko je bio kontraproduktivan. U tome je ostao dosljedan.
Kao nezavisni zastupnik u Saboru ima vrlo komotnu poziciju „solo igrača“ koji igra s iskustvom i samo s kartama iz vlastitog špila. Izgubiti ne može. A Linić ipak gubi. Poraz iz duela s Milanovićem otvorio mu je ranu. No, on je ne liječi. Ne da joj da zacijeli. Nemirno, osvetnički po njoj kopa. Uvjeren da će njegova bol prestati kad protivnikova (Milanovićeva) bukne. Krivo. Linić radi u prilog svoje štete. A ne koristi ni drugome. Za 25 godina staža u SDP-u, mogao je popravljati Hrvatsku s pozicije i iz opozicije. Imao je više od svojih „pet minuta“ . Učinio je što je učinio. Tu više popravka nema. Povratničke prilike utjeha su taštini i ništa više. Prije razočarenje nego ispunjenje. Zato, šjor Slavko, pođite u miru, jer nikdar ni tak bilo da ni nekak bilo…
