Na svečanoj Skupštini u povodu Dana Krapinsko-zagorske županije, danas je u Mariji Bistrici predsjednik Vlade Zoran Milanović, ispravljajući grešku domaćina pri oslovljavanju, izjavio:” Nisam i nikad neću biti predsjednik Republike Hrvatske, iz niza razloga, a jedan od njih je što moram govoriti istinu. Predsjednik ne smije lagati, ali ne mora uvijek reći svu istinu, jer nju u Hrvatskoj nitko ne voli. A moj posao nije da budem popularan i voljen, nego da pomognem da se svi otrijeznimo i shvatimo što je istina”. Ako se pita premijera, istina je da hrvatski stil života ” na dug” više nije održiv…
Milanović je potvrdio kako je javni dug države narastao na 60 posto BDP-a što Hrvatsku dovodi u vrlo ozbiljnu situaciju. Bez oporavka i rasta gospodarstva ta se situacija neće mijenjati, kazao je, a s tri posto rasta, deficit će postati tek održiv. Što znači da ovako dalje ne može. S druge strane, požalio se Milanović, ova je Vlada u svim dosadašnjim pokušajima provođenja reformi nailazila na zidove otpora. Nitko u Hrvatskoj ne podržava promjene i reforme, tvrdi premijer, isključivo “ne”, “ne može”, ” ne dam”, “to mi pripada”, “to je moje”, i tako zadnjih 20 godina potkupljuju se određene društvene skupine, što je politički legitmno, ali je rezultat javni dug koji je postao nepodnošljiv. Taj problem vidim i to moram reći. Na meni je, kaže Milanović, da govorim istinu i nudim nekakva rješenja, a moje rješenje će biti manji rashodi… Na ostalima je, dodao je, da kažu što o tome misle, da ponude svoje rješenje, ali ne, u ovoj zemlji nitko osim Vlade nije rekao za što je. Mi jedini donosimo nekakve odluke…
Uz puno razumijevanje težine problema s kojima je Vlada suočena, a u čijem stvaranju i gomilanju dobrim dijelom nije sudjelovala, ipak se moramo upitati: Ta tko bi trebao donositi odluke, ako ne Vlada? Zar nisu preuzeli odgovornost za upravljanje državom i uvjeravali birače da znaju što i kako treba činiti za dobrobit ove devastirane zemlje?! Ako za to nisu sposobni, ako ne nalaze adekvatna rješenja i preplavljuje ih osjećaj nemoći, u ovoj državi prekomjernih izbora, još jedni izbori neće biti smak svijeta. Samo pod uvjetom da na tu odluku ne čekamo do smaka Hrvatske.
