Rektor zagrebačkog Sveučilišta, Aleksa Bjeliš, sablaznio je javnost izjavom u Jutarnjem listu: “…s ovakvim ministrom znanosti bolje se osjećam biti, nego ne biti, objektom sumnjičavosti.”Što zapravo misli objasnio je u nastavku: Molim vas, nemojte se stoga suzdržavati smatrati i mene potencijalno korumpiranim, jer ne želim biti izuzet dok god imamo ministra kojeg imamo.”Neki su mediji takav defektan rektorov stav preveli kao da je Bjelišu zapravo čast biti korumpiran dok je na čelu obrazovnog resora ovako loš ministar (Željko Jovanović). Ali, kakve veze ima čast i korumpiranost rektora s kvalitetom jednog ministra?! Ta tko bi moralno zdrav i ispravan pristao dobrovoljno biti koruptivno suspektan samo zbog odiuma spram ministru? Bjeliš. Rektor iza kojega su dva mandata, tijekom kojih je razotkrivena i afera Index koja je dugoročno ozbiljno narušila ugled hrvatskog sveučilišta…
Bjelišev “krik” kontra resornog ministra je isprovocirao neslavan pokušaj Slavka Linića da u državnu blagajnu unese 1,6 milijardi kuna samostalnih fakultetskih prihoda. Ministar financija od toga je morao odustati, jer se, kako veli, digla galama na sveučilištu, a još je glasnija bila “buka” koalicijskih (HNS) partnera kojom je “sabotiran” Linićev naum. Tako se ispostavilo da u krizi koja trese Hrvatsku već godinama, teret deficita države ne snose svi koji od njezina novca žive. Čak su se i liječnici morali boriti, višemjesečnim štrajkom, za svoj status i svoja primanja. Sveučilišni profesori, pak, bitku su dobili bez borbe…
Sveučilište treba apsolutnu autonomiju; zar i od proračuna?!
Sveučilišta imaju autonomiju, kaže Linić, ali kad su u pitanju financije, dužni su se ponašati kao svaki korisnik proračuna. Tim prije jer i nalazi državne revizije, koja redovito utvrđuje brojne nepravilnosti na hrvatskim fakultetima, inzistiraju da se i vlastiti prihodi visokoškolskih ustanova moraju provesti kroz proračun kako bi resorni ministar mogao kontrolirati njihovo trošenje. Vlastiti prihodi sveučilišta morali bi se koristiti za podizanje standarda na fakultetima i veće kvalitete rada, bolje uvjete studiranja, a ne za bildanje plaća profesora, prorektora i rektora. A upravo zbog toga, zbog primanja, po kojima je sveučilišna elita u rangu državnog vrha, stvoren je trenutni “pokret otpora” u akademskoj zajednici kontra Linićevog nauma. Naime, rektori su u Hrvatskoj najbolje plaćeni javni službenici iza šefa države! I, nota bene, jedini javni službenici kojima od 2007. g. plaća, ne samo da nije rezana, nego je rasla, dok je većina državnih dužnosnika, makar simbolično, participirala u mjerama štednje. Rektor zagrebačkog sveučilišta Aleksa Bjeliš umjesto plaće od 23 tisuće kuna, čime je premašivao primanja premijera, zbog recesije klizi na razinu ministarske plaće od 19 tisuća kuna. Ali, za Bjeliša je to neprihvatljivo, jer “zašto bi baš ministar imao najveću plaću”?! Za zagrebačkog rektora je taj čin smanjenja plaća na sveučilištu dokaz nedoraslosti ministra. Po njemu bi najveću plaću trebao imati onaj tko je zaslužuje. No, tko je to? “Želim Sveučilište u kojem što više profesora i istraživača ima veću plaću od mene, ali nakon što je zasluži”, retorički će rektor Bjeliš, hineći da na sveučilištu cvjeta tisuće cvjetova znanja i istraživačkog nadmetanja, a ne korupcije, nerada, neodgovornosti i profesorskog “torbarenja”…
Mala Veleučilišta oaze velikih privilegija
Je li primjereno, samo ilustracije radi, da je i na jednom provincijalnom, šibenskom Veleučilištu, koje je osporavano i u samoj akademskoj zajednici i čije diplome su kvalificirane kao manje vrijedne u odnosu na one s drugih visokoškolskih ustanova, bivši dekan zarađivao mjesečno i 26 tisuća kuna, a prodekani tek nešto manje od toga? A sve su to mogli zbog činjenice da su od školarina imali vlastite prihode kojima su slobodno raspolagali i dijelili stimulacije i dodatke kako su htjeli?! Zbog toga je na toj ustanovi proveden i nadzor ministarstva, utvrđeno je niz nepravilnosti, ukinuti su dodaci na plaće itd., ali možda je bolest neutralizirana, no je li i izliječena? S obzirom na gard rektora Bjeliša, koji stoji na vrhu piramide u sustavu koji i za šest sati tjedno osigurava plaću od 15 tisuća kuna, jer sveučilišni profesor “radi i kad šeta”, navodno baš tada stvara znanstveni rad, koji dozvoljava da profesori ne dolaze na predavanja, da gostuju na pet fakulteta istodobno, navodno, “trbuhom za kruhom”, i što li sve ne, doista je teško vjerovati u zdravlje hrvatskog sveučilišta. Pa još kad znamo da na njegovom vrhu stoji čovjek koji bi se ponosio time što bi ga, u mandatu ovog ministra, netko stigmatizirao kao korumpiranog, zbilja se nemamo čemu nadati.
A srednjoškolski profesori, s njima na – kontejner!?
Još je žalosnije što je najnovija izjava rektora Bjeliša negdje na tragu one Linićeve iz 2001. g. kada je u istom dnevnom listu kazao: Često sam si postavljao pitanje: da nema kontrole, bih li ukrao? Bih!… Da, ukrao bih! Ali, osnovna je pretpostavka: mora biti mnogo novca, sam moram u tome sudjelovati i sve poduzeti da me netko ne otkrije…
Srećom da se Liniću nisu svi ti uvjeti dosad poklopili… Ali, mogli bi, s puno razloga, prosvjetnim radnicima, srednjoškolskim profesorima recimo, koji rade, s visokom stručnom spremom, za 5500 kuna, i svaka vlast na njima oštri zube, otkidajući im svaki dodatak na mizerne plaće – od prijevoza do staža, i još od njih traži kvalitetu i autoritet. Komu podcijenjena kasta nastavnika i učitelja s plaćom na razini džeparca nekih njihovih učenika, može biti uzor, vrijedan poštovanja? Radi njihovog položaja i poniženja, zanimljivo, nitko, ni pozicija ni opozicija, ni riječ da bi rekli…
