Željko Jovanović, ministar znanosti, obrazovanja i sporta, jedan je od najkontroverznijih, pa vjerojatno i najprozivanijih, ministara u Milanovićevoj Vladi. Neki bi, bez imalo eufemističkih ograda rekli, čak najlošiji ministar!
Od prije nekoliko dana školski sindikat Preporod pokrenuo je potpisivanje peticije za njegovu smjenu, zbog pozicije u koju je doveo, na kraju godine, učitelje i nastavnike uskratom isplate prijevoznih naknada i dodatnim ponižavanjem ove potplaćene profesije. Sve zbog nesposObnosti da kontrolira i racionalno distribuira proračunska sredstva u svome Ministarstvu koje je ostalo „kratko“ za gotovo 600 milijuna kuna! A onda je ministar našao solomunsko rješenje – najbolje je udariti po džepu one koji su na to navikli i uskratiti im putne naknade, pa ako vole svoju struku, kreditirat će državu i njezinu prosvjetu! Sve zbog 23 milijuna koja su manjkala baš za prosvjetare! Kako to?
Isprika Liniću, ne i učiteljima
Ta, zar još početkom godine nije ministar financija upozoravao svoga kolegu da mu budžet curi na sve strane i da neće imati novca za prosinačke plaće? I što je Jovanović učinio? Ništa, nastavio je istim slobodnim stilom, računajući valjda na „riječku vezu“ i interventno krpanje rasutog obrazovnog proračuna sredstvima iz nekog drugog resora. No, nema toga kod Slavka Linića. Pa se Jovanović posuo pepelom. I dok čelnik Preporoda Željko Stipić peticiju ispraća porukom kako je „ovo prilika da se riješimo nesposobnog i bahatog ministra“, dotle Jovanović relativizira kritike tvrdnjom da se jedino njegov prijatelj Linić ima pravo na njega ljutiti. Ali ne i učitelji i nastavnici. Njima se neće ni ispričati. Slavku hoće. Pa zar to nije drsko i bahato?! Je li ministar možda ovoga prosinca, u ime solidarnosti sa svima u resoru koji je probio sve proračunske stavke, na posao i s posla putovao o svom trošku, sufinancirajući državu? Naravno da nije! I još uza sve, taj „nesposobni i bahati“ ministar javno rezimira učinke svoga resora na polovini mandata i proglašava ga jednim od najuspješnijih u ovoj vladi. Je li riječ o relativnoj istini, jer, i nije osobiti problem biti najuspješniji u besumnje iznimno neuspješnoj vladi, ili Jovanović doista drži da je u dvije godine upravljanja sustavom znanosti, obrazovanja i sporta preporodio i reformirao ovaj okoštali, zastarjeli pa i zapušteni vladin resor? U maniri je ovog riječkog liječnika, saborskog zastupnika u više mandata, svojedobno zamjenika riječkog gradonačelnika, voditelja ratnog saniteta, per fin znanstvenika i ministra, koji se odavno opredijelio za politiku, struci usprkos, da svoje evidentne poraze proglašava pobjedama, pa se, moguće i u ovom recentnom slučaju pozivanja na ostavku, proglasio uspješnikom par excellence, a kritičare površnim i tendecioznim. Ako je itko sumnjao u njegova dvogodišnja postignuća, ministar ih je rado na to podsjetio. Obrazovanje je učinio dostupnim svima pod jednakim uvjetima, hvali se Jovanović, za što je osigurao 250 milijuna godišnje za subvencioniranje prijevoza učenika srednjih škola i još 250 milijuna za subvencioniranje besplatnog studija. No, sindikalist Stipić trenutno demantira ministrovu samohvalu tvrdnjom da je samo u Splitsko-dalmatinskoj županiji Ministarstvo po osnovi sufinanciranja prijevoza učenika ostalo dužno za tri mjeseca čak 9 milijuna kuna! Ergo, i srednjoškolci su do škola putovali o svom trošku…
Najambiciozniji možda, najuspješniji-nikako!
Najuspješniji Milanovićev ministar ponosno ističe pregnantne rezultate u informatizaciji obrazovanja, reformi sustava studentske prehrane, izgradnji novih škola, provedbi zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama, eksperimentalnog građanskog odgoja koji će „povećati skromne građanske kompetencije većeg broja učenika“, a da pritom neće utjecati na vjeronauk u školama, mada kao građanin drži da mu tamo nije mjesto…
Da, Željko Jovanović je po opsegu promjena koje je najavljivao ili namjeravao provesti u sustavu pod njegovom ingerencijom, možda doista najambiciozniji, ali nipošto najuspješniji. Sa zdravstvenim odgojem koji se uvodio forsirano i bez primjerene pripreme izazvao je bijes konzervativnih, desnih krugova i otpor velikog broja prevalentno tradicionalnih hrvatskih obitelji. Ono što je trebalo biti prirodan proces prilagodbe obrazovnog sustava evidentnim promjenama u društvu koje, ma koliko to tradicionalisti htjeli, ne stoji na mjestu, shvaćeno je kao nasilje nad „osnovnim moralnim i tradicijskim vrijednostima hrvatskog društva“. A to će kasnije biti paradigma za pokret otpora „U ime obitelji“, redefiniranju braka kao institucije ne nužno jendoznačno heteroseksualne…
Utopljen u Mamićevoj močvari…
Sport je posebna dimenzija Jovanovićeva ministarskog mandata. Umjesto „higijeničara“ hrvatske nogomentne močvare, dočekanog poput narodnog heroja koji će spasiti naciju od malaričnih komaraca i presječi lanac „nogometne mafije“, pretvorio se u inferiornog oportunistu koji na spomen nogometa i njegovih „mamićevskih prikaza“ spušta pogled k zemlji. Jovanović nije isušio močvaru hrvatskog nogometa, nego je u nju i sam, nažalost, upao. Precijenio je svoje mogućnosti,ubojitu moć svoje grube, neodmjerene retorike, ali i sposobnost sustava da uistinu djeluje na korist građana i općeg dobra. Sam je postao žrtva svoje „lovine“. Na najgori, najbrutalniji i najprimitivniji način. Baš zbog njegove neučinkovitosti… Zdravko Mamić koristio se njime kao svojim otiračem, uživajući pritom u svakoj uvredi i diskvalifikaciji na njegov račun.Izjavljivao je da iz Jovanovićeva pogleda , „iz njegovih očiju, šiklja krv“, da „u njegovom osmijehu vidite samo očnjake koji su spremni za klanje“, govorio kako je Jovanović najveći hrvatomrzac nakon Khuena Hedervaryja, da ima krvna zrnca koja pretežu na ono da mrzi sve hrvatsko, skanjivao se kako jedan Srbin može biti ministar u hrvatskoj vladi, što je „uvreda za hrvatskog čovjeka“, i kakve sve ne opskurne bljuvotine… Jovanović je satisfakciju potražio na sudu. A „hrvatski čovjek“ za kojega je, kako misli Mamić, uvreda ministar Jovanović, presudio je da se radilo tek o Mamićevom „osobnom animozitetu“ spram Jovanovića, ali u njegovim difamacijama nije bilo poticanja na nasilje i širenja mržnje. Jerbo, nije Mamić Dalaj lama da bi ga se slijepo slijedilo…
Sudski eilog po mjeri “hrvatskog čovjeka”
U hrvatskom pravosuđu koje u zbirci svojih kuriozitetnih presuda ima i onu po kojoj prisilno „guranje prsta u anus“ jedne sportašice nije silovanje nego – rukovanje,ovakav epilog nije nimalo iznenađujuć.Jovanović ga je trebao anticipirati s obzirom na iskustva koja ima i ne samo s Mamićem. Ali, iako tvrdi da je o politici sve naučio od prijatelja Slavka Linića, čini se da je bio loš đak koji predmet nije savladao, ma koliko nad njim stajao.Razbijačka retorika, loša komunikacija s javnošću, samodovoljnost i samodopadnost, prgavost i svađalačka narav, ponajviše su baš njemu na štetu.Zato je danas, i po vlastitom priznanju, frustriran, a poljedice te frustracije osjeća cijeli sustav kao kolateralna žrtva njegove političke nerealiziranosti.
