Kakvo olakšanje! HDZ je u petak, u zagrebačkom Westinu, upalio svjetlo na kraju mračnog tunela. Promovirao je gospodarski program kojim nam je obasjao tunelsku perspektivu. Sada vidimo gdje idemo i jedva čekamo tamo stići. S HDZ-om. Jer, HDZ zna znanje, a ima i Tomislava Karamarka. Čovjeka za velike promjene. Inspirirane uvijek pouzdanim povratkom u prošlost. Jer nam je tamo, valjda, bilo bolje…
Ovaj arhaični politički lik iz zadarskog zaleđa, s vječitim pogledom preplašene divljači uhvaćene u zamku, stao je očekivano uz građansku inicijativu „U ime obitelji“ zagovarajući ustavnu definiciju braka kao zajednice žene i muškarca, računajući na politički profit i sinergijski učinak sinkroniziranog djelovanja s ovom kontroverznom, retrogradnom udrugom. Njihov uspjeh nije kapitalizirao, naprotiv, i dalje je najnepopularniji hrvatski političar, a njegova stranka s nikad nižim rejtingom. Tomu je vjerojatno pridonijela i vukovarska antidržavna „kolona sjećanja“ kojoj je, stao na čelo, demonstrirajući javno političku i operativnu združenost sa Stožerom za obranu Vukovara kojemu je, sa svojim „obavještajnim korpusom“, pružio svu logističku potporu. Poticao je, a vjerojatno i instruirao „stožeraše“ u antićirilićnom referendumu, da bi ga post festum proglasio nepotrebnim, i gradio se kako je potpis dao kao građanin, bez odijela i kravate, više radi empatije prema dečku koji je na hladnoći drhtao odrađujući posao za Stožer, nego iz drugih pobuda. Njegova je sljedba, Stožer napose, ostala zatečena… Ne po prvi put. Nedosljednost je u životopisu ovog političara, neka vrst njegova genetskog koda…
Da nije bilo dijaspore, ne bi bilo Hrvatske
Povjesničar po struci, a obavještajac po vokaciji i iskustvu, ne krije svoje premijerske ambicije koje je i pompozni Svehrvatski forum HDZ-a trebao dodatno afirmirati. A što nam Karamarko zapravo nudi? Vladu stručnjaka, veli, i po tome će se razlikovati od Milanovićeve vlade podobnika. A tko su njegovi stručnjaci? Domagoj Milošević, Martina Dalić, Đuro Njavro, Ivana Maletić… S iznimkom Maletić, koja jest nova HDZ-ova akvizicija, europarlamentarka fokusirana na EU fondove i projekte, svi ostali su već imali prilike kao ministri u HDZ-ovoj vladi pokazati što znaju i koliko mogu. S nekim drugim premijerima… S Karamarkom, bojim se, mogućnosti će im biti i skromnije. Jer, dok Dalić optimistično najavljuje brz oporavak ekonomije, i za tri godine stope rasta od preko 3,5 posto, promjenom javnog sektora kao preduvjeta za promjenu odnosa države prema poduzetništvu, dotle Karamarko govori o „drugom ratu za Hrvatsku“. Koji će, dakako, HDZ dobiti. Kao i prvi. Jer, što se Karamarka tiče, HDZ je stvorio i u ratu obranio Hrvatsku. „Ona ljubav koja je postojala 90-te da se stvori država, postojala je samo u HDZ-u.“ Kod kuće i u inozemstvu. A slično je vrijeme i danas, misli šef HDZ-a najavljujući novi boj za hrvatski dom svoj.
“Da nije bilo dijaspore i naših Hrvata u BiH“, smatra, “Hrvatska se ne bi stvorila i obranila. To je jedna od naših temeljnih vrijednosti koje ćemo promovirati- zajedništvo s iseljenom Hrvatskom“. A dočim šef trepne okom, Milošević leti skokom, pa u skladu s proklamiranim promjenama koje obećava njegov stranački „gazda“, najavljuje kao prioritet buduće HDZ Vlade, osnivanje Ministarstva za iseljeništvo. Jer u HDZ-u čvrsto vjeruju u pomoć dijaspore hrvatskom gospodarstvu. No, zar to već nismo imali? Pa ukinuli. Valjda zbog izostalih efekata… Nije li ovo deja vu?!
Pogled unatrag, nikad ne znaš tko ti je za leđima…
A nije to jedini Karamarkov flashback. Ta ipak je povjesničar. Ono što je bilo, bolje razumije od onoga što dolazi, pa kad god dobije priliku, prošlosti se vraća. Ni promocija nestrpljivo očekivanog HDZ-ova gospodarskog programa, nije mogla proći bez njegova pogleda unatrag. Valjda je to sindrom obavještajaca, profesionalna deformacija. Nikad ne znaš tko ti je za leđima…
– Obećavali su čuda u šest mjeseci, investicijski tsunami, a zemlja izgleda kao da ju je pogodio meteorit. Njihovi preteče su nas nazivali „stranka opasnih namjera“ kad smo 90-te osnivali hrvatsku državu- reći će, aludirajući na čuvenu Račanovu sintagmu koja se godinama poslije, nažalost, pokazala vidovitom… – Sjećate se da su hrabro 91. kad se izglasavala neovisnost, njihove preteče napustile sabornicu i rekle sve što misle o Hrvatskoj – nastavio je istim tonom, istom manirom Karamarko. – Mi smo prihvatili pomirbu, ali nećemo dopustiti da to znači gubljenje našeg identiteta.Oni to pokušavaju forsiranjem ideoloških tema – optužit će svoje političke suparnike za nešto što, besumnje, spada u njegovu jedinu konzistentnu politiku. Ideološke i povijesne teme i prijepori njegov su fetiš.
Pedesetčetverogodišnji , četvrti po redu, predsjednik HDZ-a, bio je jedan od suosnivača stranke. No, u toj početnoj fazi političkog aktivizma, imao je neke druge uzore. Jožu Manolića, primjerice, kojemu je 1992.g., kao tadašnjem premijeru, bio šef kabineta. Potom postaje čovjek od posebnog povjerenja Stipe Mesića, tada šefa Hrvatskog Sabora, kojemu je, također, predstojnik kabineta. Kada su se Manolić i Mesić razišli s Tuđmanom i HDZ-om, navodno zbog politike prema Bosni, s njima je pošao i Karamarko koji tada napušta stranku. Neslavni Nezavisni demokrati Mesića i Manolića odlaze na političku marginu, a Karamarko u – policiju. No, kada je Mesić, s pozicije tada potpunog autsajdera, odlučio ući u trku za novog hrvatskog predsjednika, sjetio se svoga pouzdanika i lojalnog suradnika i prijatelja, Tomice Karamarka, i angažirao ga kao voditelja svoga izbornog stožera. Mesić slavi pobjedu, Karamarko mu postaje savjetnik, pa predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost (do 2002.), zatim ravnatelj POE (Protuobavještajne agencije) od 2004.- 2006., te SOE (Sigurnosno obavještajne agencije) od 2006. do 2008. Nakon toga, na prijedlog Ive Sanadera, tadašnjeg premijera, dolazi na dužnost ministra unutarnjih poslova. Tek u rujnu 2011.g., u mandatu Jadranke Kosor kao premijerke i predsjednice stranke, vraća se ponovo u HDZ. Poslije sedamnaest godina apstinencije…
Moderna, europska Hrvatska na Tuđmanovoj doktrini?!
Ona koja mu je otvorila vrata stranke, vrlo brzo je postala žrtva njegove ambicije i beskrupuloznosti. Na 15. Općem Saboru HDZ-a u svibnju 2012.g. novopečeni član s povratničkim backgroundom, kandidira se za šefa stranke i u drugom krugu pobjeđuje dotad u javnosti malo poznatog kandidata Milana Kujundžića. Postaje četvrti predsjednik HDZ-a koji trenutno siječe ruku koja ga je prigrlila. Jadranku Kosor svojevrsnim stranačkim „prijekim sudom“ eliminira iz HDZ-a i počinje svoju autoritarnu vladavinu u stranci, utemeljenu više na strahu nego na poštovanju članstva koje obilato zbunjuje svojim neartikuliranim stajalištima koja olako mijenja i redefinira.
Karamarko je de facto već dobio stranačku nominaciju za premijera, ali, ma šta taj pričao, ma koliko svoje mišljenje mijenjajući tražio, dojam je kako i sam strahuje od mogućnosti da Vladu preuzme. Prevelik je to zalogaj za ovog anakronog tipa koji promjene razumije samo kao imenicu ženskog roda u množini, a svjetonazorski pod njom, kao osviješteni retuđmanist, podrazumijeva zapravo povratak prevladanoj Tuđmanovoj doktrini koja je za njega „jedina okosnica, temelj na kojem se može graditi Hrvatska“. Kakva? Svakako ne moderna, europska država…
