Željka Markić, 49-godišnja aktivistica i eksponentica referendumske inicijative U ime obitelji, uspjela je agresivnom kampanjom, potpomognutom sveprisutnom katoličkom Crkvom, iznuditi prvi referendum od hrvatske samostalnosti kojega su inicirali građani. Prvog dana mjeseca prosinca ove godine.
Teško je vjerovati, ali unatoč krizi, proceduri prekomjernog deficita u koju je hrvatska država ušla, brojci od gotovo 350 tisuća nezaposlenih, golemom javnom dugu države, inkriminiranim političkim elitama koje pune hrvatske kaznionice pod sumnjom da su opljačkale „voljenu Domovinu“, i inim nepogodama što su se sručile na ovu zemlju, bit će to referendum o – braku! Iza njega stoji oko 750 tisuća potpisa građana, kvaziobiteljska dušebrižnička udruga koja je artikulirala referendumsko pitanje (Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?) i, dakako, Crkva. Kao uvijek brižni čuvar svjetonazorskog pravoumlja pastve, koja se u najkatoličkijoj zemlji na svijetu nepokolebljivo deklarira 90-postotno kao katolička i vjernička. Ta koga bi onda i slušala, čiju misao slijedila, ako ne majke Crkve?! Posve je irelevantno za inicijatore i zagovornike homofobnog pokreta koji se kamuflira „tradicionalnim obiteljskim vrijednostima“ što će ovu tužnu i dužnu zemlju ta njihova „igračka“, kojom sebe, više negoli narod, zabavljaju mjesecima, stajati oko 45 milijuna kuna. Državnog novca s kojim su se mogle izgraditi tri škole sa sportskim dvoranama, nekoliko dječjih vrtića, što li sve ne. No, u iskrivljenom diskursu kroatokatolika važnije od kruha i samog života je suzbiti „nasrtaj manjine na većinu“, homoseksualne na heteroseksualnu zajednicu, „devijantnih“ na „normalne“ osobe(!?) A tko je tu devijantan, a tko normalan, bogme bi se itekako dalo raspravljati…
Bogobojazna poduzetnica
Pravovjerna Markićka, najstarije od šestero djece u svojih roditelja, danas majka četvero djece, doktorica medicine bez dana liječničkog staža, humanitarka o čijim dobročinstvima nismo znali ništa dok nije vrisnula U ime obitelji, potpredsjendica Grozda, svojedobno novinarka (HRT-a i Nove TV), političarka – prva predsjednica stranke Hrvatski rast (HRAST) i poduzetnica čija tvrtka SerMonCro d.o.o. ostvaruje godišnju zaradu od 6 milijuna kuna(!!!), zastupa stajališta koja nisu devijantna nego defektna i opasna, reklo bi se gotovo fašistoidna. Ta je vrla, bogobojazna žena koja se stavila na čelo pokreta za „obranu hrvatske obitelji“, bez imalo krzmanja na jednoj lokalnoj, zagrebačkoj televiziji izjavila da bi radije dijete dala u dom za nezbrinutu djecu, nego na posvajanje gay paru!. Štoviše, jednako nepodnošljivom lakoćom primitivnog homofobnog pamfletizma kojim nastupa, diskvalificirala je na neki način i samohrane roditelje čiji uspjeh u odgoju djece, tvrdi, opet ovisi o obitelji- bakama, djedovima, tetama… A što ako ih nema? Ako su samo dijete i njegov samohrani, brižni roditelj, obitelj? Zar će to dijete nužno biti manje dobar građanin od onoga odgajanog u prirodnoj biološkoj obitelji, s ocem i majkom, pa ma kakvi oni ljudi bili?. Što to znači gđo. Markić? Možda pledirate na kršćansko-katoličku većinu da samohranim majkama (i očevima) oduzima djecu i predaje ih na skrb bakama i djedovima, ili, ako njih nemaju, institucijama za nezbrinute? Jer tamo, naravski, sve pršti od ljubavi i nježnosti institucionalnih surogat roditelja posvećenih danonoćno tim malim ljudima koji nisu imali sreće da im gđa Markić i njezin životni partner budu roditelji? Tko god išta znade o domovima za napuštenu i nezbrinutu djecu, tko god je imalo informiran o tome što se u takvim ustanovama nerijetko događalo i događa sa malodobnim štićenicima, čemu su sve izloženi (od potpune odgojne zapuštenosti do zlostavljanja i pedofilije), taj nikada, ni pod prisilom, ne bi izgovorio što je bez pardona, bez krzmanja, pri punoj svijesti i uz višak bešćutnosti rekla ova prvorazredna katolkinja i humanitarka per excellence. Ergo, tko je tu doista normalan, i što jest a što nije normalno, o tome nam svakako Željka Mrkić ne može propovijedati.
Dom za traume
Zar ta žena doista misli da je ostavljenom djetetu bolje u hladnoj ustanovi, više nalik zatvoru nego domu, nego kog istospolnog para koji je spreman pružiti mu nesebičnu i bezrezervnu ljubav? Zar može biti išta usporedivo s ljubavi i nježnošću koju roditelj (makar i posvojitelj, makar i homoseksulani) može pružiti svome djetetu? I nije li najveći hendikep, najveća trauma svakom upravo ona koja proizlazi iz deficita roditeljske (skrbničke) pažnje i ljubavi? Nije obitelj, draga gđo. Markić životna zajednica žene i muškarca, obitelj je ljubav, dom, toplina, nježnost… Bez toga, ta hetero-forma koju zagovarate kao conditio sine qua non braka, ne znači ništa osim traume, nesreće, doživotnog biljega na duši čovjeka. Žao mi je što će se za referendum potrošiti mnogo novca, licemjerno će Markićka, pozivajući se na izjave premijera Zorana Milanovića kako demokracija košta. No, što je u ovoj inicijativi koja pretendira Ustavom definirati Hrvatsku kao državu u kojoj žive građani prvog i drugog reda, doista demokratsko?! Kako je moguće ustavnu diskriminaciju provoditi u stvarnoj demokraciji? Da, Željku Markić ne brine osobito financijska strana „obiteljskog referenduma“, jer njezina financijski itekako osigurana familija (istraživanjem i testiranjem lijekova na zdravim i bolesnim ljudima diljem „regiona“) neće ni na koji način osjećati posljedice prekomjernog deficita države. Razgranati biznis koji „ne poznaje granice“, ma bile one i bivše „jugoslavenske“, učinio ih je neosjetljivim na ekonomsko- socijalne probleme države, ali su itekako tankoćutni na „probleme devijantne seksualnosti“. Prvi građanski referendum u samostalnoj Hrvatskoj, kakvog li paradoksa, usred krize, bavi se baš brakom. Ne bilo kakvim, nego isključivo istospolnim. U ime obitelji ne dižu glas protiv zlostavljanja i nasilja u obitelji, brinu ih homoseksualni brakovi i njihovo moguće roditeljstvo (posvajanje djece). Pravi problemi opet pod tepih, jer tradicionalno shvaćanje braka podrazumijeva i pakao bračne zajednice i trpljenje žene i majke po definiciji, samo ne istospolni brak. Kakvog smisla to ima, ako ne tek testnog, za neki drugi, budući referendum, o nekim drugim, puno važnijim, možebitno, također manjinskim pitanjima.
Ilustracija: tris.com.hr
