Središte Tirane (foto: TRIS)
– Da, mi možemo reći: ne! Albanija je naša! Ne sarinu, da kisiku: dajte da dišemo! Zaustavite bombe! – uzvikivali su prosvjednici proteklih dana u Tirani, glavnom gradu Albanije, ali i drugdje u ‘zemlji orlova’. Razlog za prosvjede bila je najava i zahtjev SAD-a da se na albanskom teritoriju uništi sirijsko kemijsko oružje, a kako je zamišljeno američko-ruskim planom za ‘rješavanje’ stanja u Siriji. Toliki otpor albanskog stanovništva i visoku ekološku svijest svojega naroda nije očekivao niti albanski državni vrh, kako se čini, no pritisnuti protivljenjem Albanaca njihov premijer Edi Rama morao je SAD-u reći ‘NE’, odnosno odbiti uništavanje otrova na albanskom tlu.
– Nemoguće je da se Albanija uplete u ovu situaciju. Nemamo dovoljno kapaciteta da se uključimo u ovakvu operaciju – prozborio je Rama, koji je premijer tek dva mjeseca, u ‘obraćanju naciji’ na albanskoj državnoj televiziji, premda je donedavno njegovo stajalište bilo bitno drugačije.
‘Mali’ se drznuli…
Dakako, brojne svjetske agencije prenijele su vijesti u kojima se uglavnom ‘izražava čuđenje’ ovakvom odlukom ‘male Albanije’ koja se drznula odbiti zahtjev ‘velikog SAD-a’. Albanija je članica NATO-a i pouzdani saveznik SAD-a, a ‘albanijsko odbijanje je potez bez presedana koji predstavlja udaljavanje Albanije od inače tradicionalno čvrste vjernosti NATO-u i Washingtonu’, ističu u Reutersu. Nadalje, ističe se i kako je ovo ‘korak natrag za rusko-američki plan rješavanja sirijskih bojnih otrova, koje je previše opasno uništavati usred građanskog rata u toj zemlji, te odgađa predviđene razgovore u sjedištu Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW) u Den Haagu’.
Albanska ‘vjernost’ SAD-u ima povijesne korijene koji se protežu do nedavnih dana i američke intervencije u ratu na Kosovu. Ipak, čini se i kako ta albanska bezgranična lojalnost i zahvalnost ima svoje granice, posebice u trenutku kada njihovi ‘tradicionalni prijatelji’ žele na njihovo tlo donijeti oko 1300 tona bojnih otrova. Inače, nakon dugih desetljeća beznađa i notornog siromaštva pod čizmom totalitarizma, Albanci se u posljednje vrijeme užurbano okreću turizmu i drugim gospodarskim granama, a koje im omogućuje relativno zdrav prirodni okoliš. Upravo zbog toga Albancima se želja za ‘iskrcavanjem’ otrova učinila kao pljuska njihovoj budućnosti, a koju optimistični Albanci temelje na turizmu i eko-poljodjelstvu, te smanjenju stope tamnošnjeg kriminaliteta.
Amerikanci imaju ‘rezervnu državu’ za otrove?
– Albanija turistička, a ne otrovna! – pisalo je na jednom od prosvjedničkih transparenata.
Nadalje, iz SAD-a su već poručili kako ‘imaju rezervni plan’, odnosno drugu državu u kojoj bi mogli pohraniti spomenuti otrov. Nisu isticali o kojoj se ‘rezervnoj državi’ radi. Premda relativno nezapažena, ova vijest bi trebala itekako zanimati i Hrvatsku i sve susjedne zemlje, budući da bi eventualno nepropisno skladištenje bojnih otrova u Albaniji moglo imati poguban utjecaj na čitavu regiju. Podsjetimo, Albanija je od Hrvatske udaljena tek petstotinjak kilometara, a vezuje nas i Jadransko more, odnosno jadranske morske struje koje se uglavnom kreću iz smjera albanske obale prema našoj.
U svakom slučaju, valja pozorno pratiti i pričekati daljnji razvoj događaja oko nesretnog sirijskog kemijskog oružja koje , eto, izaziva nevolje i kad nije aktivirano, kao i svo drugo oružje koje je dosad proizvedeno.
