Ratne priče su neiscrpne, nekako kao da se protokom godina iznova pišu, tek da jedna drugu demantiraju, više zbog uloga aktera, negoli samih događaja. Ova priča, skradinskog zapovjednika obrane Anđelka Sladića ima ambiciju makar djelomično ispraviti nepravdu, kako tvrdi Sladić, prema doprinosu Skradinjana za Šibenik u “rujanskom ratu” 1991. Sladić se pritom poziva i na autentični dokument Glavnog štaba vojske SAO Krajine od 19./ 20.rujna 1991. koji govori o stanju u skradinskom zaleđu gdje su se Mladićeve snage bile prisiljene povući na rezervni položaj. Na ovom dijelu bojišnice ( skradinskom ) četiri su pripadnika 113. brigade teže, a dva lakše ranjena, dok je jedan smrtno stradao.
Skradinski gardisti u vrijeme rujanskog rata su probili crtu neprijatelja , minirali su mostove, izvodili diverzantske akcije, i držali liniju bojišnice 20 kilometara od Šibenskog mosta, piše u svome sjećanju na dane “rujanskog rata” Sladić i nastavlja:
-Dok je neprijatelj zauzimao Šibenski most, skradinski gardisti su u Velikoj Glavi (Travice) prisilili četnike i JNA na “rezervni položaj“- stoji je u izvještaju od 19./20.9.1991. g. Štaba TO SAOK. Izvorni je to dokument koji je HMDCDR ( Hrvatski memorijalni centar Domovinskog rata) nakon Oluje našao u srpskoj dokumentaciji (preslika). Još prije samog početka rujanskoga rata, u skradinskom zaleđu, zahvaljujući taktici Bože Markovića, zamjenika zapovjednika generala Milivoja Petkovića u 113. brigadi, razrađene su sve moguće varijante djelovanja neprijatelja. Krenulo se sa zaprečavanjem prometnica od prodora tenkova, povrh sela Ždrapnja miniran je prodor neprijatelja iz pravca Bratiškovaca, u grlu Vaćani postavljene su mine s pijeskom. Bribirske Mostine, Krković, Piramatovci i Lađevci za zaprečavanje su, u pripravnosti, držale garda i policija zajedno, tj. protuoklopne taktičke grupe jačine jednog streljačkog voda. Po obavještajnim smo informacijama, da bi spriječili prodor tenkova iz pravca Lozovca koji su se trebali nalaziti na peradarskoj farmi u Tromilji, još početkom rujna izbušili rupe za mine u stijenama na lokaciji prije skradinskog mosta iz pravca Šibenika. Kota „Runjava glava“, dio sela Velike Glave, brdo Požar i Dubravice su već sto dana bili pod našom kontrolom. „Kalički Kuk“ na slapovima Krke i izvor pitke vode osiguravalo je jedno odjeljenje 24-satnom smjenom. Naše snage su nesmetano ulazile u selo Piramatovce koji su kao i Čista Velika (nakon berbe grožđa i pravljenja vina) pali u neprijateljske ruke, negdje oko 11.11.1991. (78 dana od pada Laškovice). Treba posebno napomenuti sljedeće: Neke su snage tražile, kako bi se dodvoravali 9. kninskom korpusu, da se neke taktičke zamisli, zaprečavanja i miniranja „dovedu u prvobitno stanje ili će armija (JNA) intervenirati“ te da će „utvrditi odgovornost“ pojedinih osoba. O detaljima sada ne bih želio govoriti. Izviješće od 19./20. 9.1991. g., u kojem se spominje stanje u skradinskom zaleđu, gdje su se snage generala Ratka Mladića, ratnog zločinca, morale povući na rezervni položaj, u vrijeme rujanskog rata, i također u raščlambi 113. brigade koja je pisana 1997. , nitko nije spominjao. Nažalost, u skradinskom zaleđu, od 16.-22.09.1991. g., bilo je četiri teže i dva lakše ranjena pripadnika 113. brigade te jedan poginuli.
Skradinski gardisti su u vrijeme rujanskoga rata probili bojišnicu neprijatelja, minirali mostove, izvodili diverzantska djelovanja, a kako je to sve utjecalo na tenkove na šibenskom mostu, iskreno ne znam. Skradinski gardisti su držali bojišnicu dvadeset kilometara u dubinu od šibenskog mosta. Bojišnica u skradinskom zaleđu, koja se držala prije 16.9 1991. g. te ona nakon 22.09.1991. g. , poslije ” rujanskog rata “, ostala je nepromijenjena. Zbog čega se doprinos 113. brigade i Skradinjana u “rujanskom ratu” od 16. do 22.9.1991. umanjuje, to samo Bog zna.
Anđelko Sladić, satnik i ratni zapovjednik obrane Skradina
