Neovisni novinarski portal
22.10.2018.
INTERVJUI / LJUDI / SCENA
Nino Šolić (Foto: Hrvoslav Pavić)

Nino Šolić, rock fotograf:
Ne fotkam aparatom, nego glavom!

Nino Šolić (Foto: Hrvoslav Pavić)
Ako Nino Šolić po ničem drugom ne uđe u povijest bit će to zbog toga (osim zbog činjenice da mu sijeda kosa nevjerojatno dobro stoji) što je osmislio omot za Urbanovu „Ženu dijete“, kažu naš najbolji rock album. Damira Urbana znao je propisno izmaltretirati, skidati ga do gola, stavljati u sulude položaje… Uostalom, dio fotosessiona za Urbanov nikad objavljeni album “Merkur” bit će, među ostalim, prezentiran i na Šolićevoj samostalnoj izložbi „Face(s)“ u šibenskom rock klubu Azimut, koja će svečano biti otvorena u četvrtak, 22. ožujka.
Izložba „Face(s)“ predstavit će odabrane Šolićeve rock fotke – što naših što stranaca, što koncertnih što studijskih – u velikim formatima. Izložba mu nije prva, ali mu je prva nakon deset godina.
Najpoznatiji kao rock fotograf (autor omota za Majke, Pivo, Pipse, Kojote, Jinxe…), Nino Šolić se bavio i novinskom, kazališnom i modnom fotografijom. I dobro mu je išlo. Ma ide mu dobro i danas, mada su zlatna vremena za zanatski potkovane fotografe daleko iza nas.
S Ninom nikad ništa ne može biti jednostavno. Intervju smo dogovorili u Azimutu, nekih sat vremena prije nego što će Sara Renar izaći na pozornicu. I sve je dobro prošlo, osim što je ovaj novinar napravio jednu grešku – rekao sam mu da nisam vidio baš puno brojeva „Metroa“, časopisa koji se početkom stoljeća mogao nabaviti samo u B.P. Clubu ili preko pretplate. A Nino je na svoj rad u Metrou iznimno ponosan. Nije ni čudo, crno-bijeli časopis A3 formata danas zvuči kao fotografska bajka.
Zato mi je Nino sutradan donio bunt prašnjavih „Metroa“ i satima listao stranicu po stranicu. I zbilja, portreti hrvatskih glumica, glazbenika i mislilaca izgledaju fenomenalno i danas. A tada je to valjda bila svjetska razina.

Nino Šolić (Foto: Hrvoslav Pavić)

No, izložba “Face(s)”…
Na izložbi u Azimutu bit će osamnaest tvojih fotki u velikim formatima. Kako si odabrao baš tih osamnaest?
Kad me Hrvoje Jelković iz Azimuta nagovorio da krenem u ovaj projekt, počeo sam kopati po arhivi. Puno sam fotki vidio nakon dosta godina i upao sam u krizu profesionalnog identiteta, pa sam zvao šibenskog umjetnika Danijela Hrga da mi pomogne. Skupa smo došli do te brojke osamnaest. Kao, to dobar broj i tak…
Zašto bi to bio dobar broj?
A kaj ja znam. Taman 18 fotki velikih dimenzija stane u prostor kluba. Azimut nije galerija, nisu to četiri bijela zida gdje fino objesiš slike… To je živi prostor, koji je danas zapravo jako bitan za Šibenik. To mi je bila nit vodilja, da prilagodim te slike prostoru.
Koji je bio kriterij pri odabiru?
Imam puno materijala, a vremena nije bilo baš previše i onda sam u jednom trenu morao prerezati da ne zakompliciram sebi život još više. No, zadovoljan sam izborom, a jedini koji nedostaje u ovoj priči je Rundek. Iskreno, nisam uopće mogao naći te filmove.
U Azimutu si proteklih godina imao improvizirani fotostudio. Što je s fotkama koje su tamo nastajale? Zašto one nisu odabrane?
Zato što je to posebna priča. Radni naslov tog projekta je, ako se dobro sjećam, “Grad su ljudi, a ne tvrđave” ili tako nešto. I tu su se ustvari slikali ljudi tko je god htio. To je projekt u nastajanju, jer nisam još poslikao ljude iz grada koje bih htio.
Kad si prvi put fotoaparat u ruke?
Ja sam zapravo prvo crtao. Imam još dosta tih stvari sačuvanih i mogu ti reći da to uopće nije bilo loše. Kaj se desilo točno, ne znam. Mislim da sam se ulijenio. To je dugotrajan postupak, za napravit jednu tablu stripa trebalo mi je ne znam ni ja koliko. Kad sam se uhvatio aparata, prestao sam crtati.

Nino Šolić (Foto: Hrvoslav Pavić)

Za tebe kažu da si osmislio vizualni identitet hrvatskog rocka, ponajprije zbog covera koje si radio za albume ovdašnjih rock prvoboraca. Koji je prvi koncert na koji si došao s aparatom?
Jedan od prvih je bio EKV u zagrebačkom SKUC-u, ’88. ili ’89., a prve objavljene fotke su mi bile s koncerta Majka i Revolvera isto iz SKUC-a. Izašle su u Quorumu.
I bile su ti plaćene?
Haha. Ne!
Pa koja ti je onda bila prva plaćena fotka?
Ček’, ček’… Nisam siguran, ali možda su to bile fotke u Novom Danasu, tako negdje ’91. – ’92. Tamo sam počeo šljakati, ali sam paralelno našao i mentora, Željka Stojanovića, kod kojega sam u ateljeu učio zanat. Ustvari se može reći da sam cijeli život bio slobodnjak…
Je li to danas dobro ili loše?
Haha, a što ti misliš? Doduše, imao sam i svoje “zlatno razdoblje” kada su me pošteno plaćali. Mogao sam pristojno živjeti. Čuj, buraz, ja sam od tih honorara plaćao dva najma u Zagrebu, stan i studio. Tad se moglo…
Imao si i pokušao studiranja na Grafičkom faksu, ali…
Skužio sam da me tamo nisu naučili ništa, više sam naučio družeći se s dizajnerima i radeći neke plakate i omote ploča. Tako da sam prekinuo faks. Prva sam počeo šljakati u Arkzinu, a kad sam upoznao Hrvoja Polana, on me doveo u Feral Tribune.
Nije Feral baš bio obećana novina za umjetnički nastojene fotografe. Loš tisak ubijao je gotovo svaku fotku…
Okej, slažem se. Ali sva ta priča oko Ferala bila je nabijena emocijama, s koje god strane da kreneš. Tako da sam tamo pronalazio profesionalno zadovoljstvo. Pogotovo što sam imao priliku raditi portrete, od Jergovića do Grlića. Kroz cijelu karijeru su me zanimali portreti…

Nino Šolić, autoportret

Kako kod tebe ide taj proces traženja idealne fotografije nečijeg portreta?
Idem na osjećaj, ne znam kako bih ti drugačije opisao. Devedeset posto mog rada se oslanja na osjećaj. Dobiti ono što želiš od neke osobe, bila ona poznata ili ne, dugotrajan je proces. Netko je opušten i sve će biti gotovo u pet minuta, a s nekim ćeš morati sjediti i zapit’ se tri sata, da bi ga tek onda fotkao. Nekad mi se događalo i da nisam “probio” čovjeka. Jedan od njih je Tarik Filipović. Frajer je složio pogled, karakter i sve, ali iz kojeg god kuta sam ga slikao, to su bili isti pogled i isto lice. Fotografiranje je uvijek dvosmjerni proces i jedino što me zanima jest da čovjek kojeg slikam nešto meni da, a ja ću se potruditi da taj trenutak uhvatim. Ti ne možeš čovjeka na ništa natjerat. To on mora napravit sam. I još kad se dogodi odnos povjerenja između ljudi, onda ta priča dobiva smisao.
Okej, tu sebi možeš uzeti vremena. A što kad si na koncertu na kojem je dozvoljeno fotografiranje tijekom samo prve dvije pjesme?
Bitno je samo da uhvatiš trenutak, emociju. A i nikad u životu nisam imao problema s neoštrim slikama.
Znači fotka može biti i mutna, a dobra?
Dapače! Nikad nisam imao ograničenja da sve mora biti oštro, čak mi je to nekad išlo i na živce. Moraš znati i da nekad, pa i na velikim pozornicama, nije bilo dobrog svjetla. Više svjetla ima na koncertima u Azimutu, nego nekad na dvoranskim. Znači, morao sam puširati filmove…
Što si morao?
Puširati, odnosno ekstra razvijati. Znači, kad ima malo svjetla na fotki, razvijaš je dvaput više. Ja sam fotke razvijao i po deset do dvanaest puta više, što se krši sa svim pravilima u Kodakovog knjizi o razvijanju filmova. Kao klinac sam već naučio brojati u glavi kad će se upaliti neki rotirajući reflektor na stageu, samo da dobijem malo svjetla.
A ne ideš na ono – opališ stotinu fotki na brzinu, pa će jedna valjda ispasti dobro?
E, vidiš. Ja sam ova stara škola, imao sam sreće što sam naučio osnove zanata od majstora i čitav život tako funkcioniram. Dakle, razmišljaš prije, a onda fotkaš glavom. To je ta razlika. Danas je žurba, moraš fotke poslati čim prije. I sad ti vidi, okineš stotinu slika pa onda cijelu noć probireš. A ako imaš pet ili dvadeset fotki, koje si promišljeno slikao, onda nemaš puno brige.

Nino Šolić (Foto: Hrvoslav Pavić)

Osjeća li se to malo podozrivosti prema ovoj digitalnoj generaciji u kojoj su svi fotografi?
Digitalija je pojela struku. Jer, jebi ga, pekarima se nije puno promijenilo, stomatolozima ili automehaničarima. Ali meni se promijenilo. Danas su, buraz, svi umjetnici, svi nešto slikaju, svi su sve. I kako da ja naplatim svoj rad, kad neki amater prodaje svoju fotku po 200 kuna. Zanat se nekad morao naučiti, danas više ne, jer aparat kao sve sam odradi, autofokus i ostalo. Ti ne moraš ni znati kaj uopće radiš. Međutim, takvi onda provedu cijelu noć uljepšavajući fotke na kompjuteru, a ja, koji radim danas isto kao i nekad, imam minimalne naknadne intervencije. No, eto, degradacija struke dovela je i do degradacije honorara, pa snimanje koje je nekad koštalo i do 2000 kuna, danas je 200.
Budući da si sad već ovisnik koji ne može na koncert doći bez aparata…
Ja bih to nazvao fenomenom prvog reda. Prvi sam red uvijek na koncertu.
Dobro, dakle osim što muziku gledaš kroz objektiv…
Da ti kažem samo da sam završio osnovnu glazbenu. Svirao sam flautu. A svirao sam i bubanj devet godina. Bend mi se zvao Crna kronika, tako sam se upoznao, krajem osamdesetih, s dečkima iz Hladnog piva. Njima sam napravio cover za „Džinovski“. Radio sam im i ovaj zadnji, kako se zove…? „Iza brave“?
Nije, nego „Dani zatvorenih vrata“. Ali nikako mi ne daš da postavim pitanje do kraja. Znači – jel’ ti stalno traženje dobrog kadra ubija uživanje u koncertu?
Ne, jer ne fotkam bez prestanka. Samo u onom trenu kad mi je dobar feeling.
Znaš kako to ide kod novinara – gledaš u bend i smišljaš naslov, tražiš teze i detalje, pa ti prođe koncert u razmišljanju, a ne prepuštanju.
Imao sam i ja s tim problema. Pa sam odlučio da na neke koncerte neću ići s aparatom. Jer, znaš ono, strpaju te u boks, pa imaš pravo fotkati prve dvije, tri pjesme, a onda moraš izaći, ostaviti aparat u autu i vratiti se na koncert koji je već pri kraju.
Ima već koja godina da si se preselio Zagreba u Šibenik. Kako karijera?
Bilo mi je jasno kad sam doselio da je to velika promjena, a i trebalo mi je vremena da se prilagodim. Nije mi namjera da nekog uvrijedim, ali ovdje ljudi misle da su fotografi oni koji fotkaju krstitke i vjenčanja. Ja mislim da je biti fotograf ipak nešto sasvim drugo.

 

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI