Portret tjedna/Mirko Rašković, saborski zastupnik SDSS-a:
Predsjednice, zaštitite me od “mojih”! (Ali, kojih?)

 Mirko Rašković (63) šibensko-kninski dožupan, potpredsjednik SDSS-a, a odnedavno i saborski zastupnik, unatoč svome dugom političkom stažu, koji datira još iz doba socijalizma, dosad je uspijevao biti zapravo anonimni političar koji je od javnosti bježao kao vrag od tamjana. No, večeras se znalački pobrinuo za „svjetla pozornice“. Od predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović zatražio je da ga osobno primi, izdvojeno od njegova stranačkog kolege Milorada Pupovca, radi konzultacija ali i političke zaštite. Čovjek je pod agresivnim pritiskom, izložen prijetnjama različitih ljudi, požalio se, i molio predsjednicu za pomoć. Što li je samo izveo Mirko Rašković i čime je motivirana njegova iznenadna predstava na Pantovčaku?

Dugogodišnji regionalni čelnik SDSS-a za Dalmaciju, demantirao je Pupovčevu tvrdnju kako nosi Predsjednici tri potpisa SDSS-a za Zorana Milanovića kao mandatara za sastav nove Vlade.

– Ja nisam nikome potpisao- ustvrdio je, izravno se konfrontirajući sa Pupovcem i oduzimajući mu legitimitet da govori i u njegovo ime.

– Svoj ću potpis dati onog trenutka kada kao manjinac osjetim da netko ima apsolutnu većinu- rekao je mirno i popeo se u Ured Predsjednice kod koje je došao iskati zaštitu od političkih pritisaka.

Zanimljivo, ne ni iz HDZ-a ni iz SDP-a.

– Od mene se traži ono što moja savjest ne prihvaća. Pritišće me puno njih da preuzmem odgovornost mimo svoje savjesti, mimo odluke svoje stranke i mimo odluke onih birača koji su me birali za zastupnika – objašnjavao je novinarima.

A tko ga pritišće, odgovorio je neizravno, upitan dolaze li ti pritisci iz njegova SDSS-a. – Moguće je, da, valjda je tako – pomalo će neodređeno.

Eksces dana ili performance bez presedana

Bivši dužnosnik nekadašnje Zajednice općina Split (Dalmacije), danas tihi lokalni političar iz sjene čija moć nije bila nimalo proporcionalna njegovom javnom djelovanju i medijskoj prisutnosti, efektnim je soliranjem na Pantovčaku postao eksces dana. Ili performance bez presedana. Njegova je gesta promišljena, nimalo ishitrena. Rašković zna što radi i zbog čega to čini. Nije to bila ad hoc odluka. Na nju se itekako spremao. S namjerom da je dobro kapitalizira. Jer, Mirko Rašković nije od onih što rado staju pred kamere. On radije djeluje u neosvijetljenom prostoru. Ali, tko zna, sad kad ga je krenulo, možda se svjetla reflektora na tom liku zadrže i duže…

Rašković je rođen 1952.,u Kninu, navodno je završio nekadašnju Školu učenika u privredi i stekao zvanje mehaničara. Kninjani kažu da je jedno vrijeme radio kao pomoćni strojovođa, ali se brzo počeo uspinjati na društvenoj ljestvici zahvaljujući svome političkom angažmanu. Relativno rano je dospio među vodeće dalmatinske političare, kao jedan od prvih ljudi u Zajednici općina, i tko zna kako bi se njegova karijera razvijala da nije izbio rat. A tijekom rata ostao je u Kninu. Govorilo se da je neko vrijeme, navodno, vodio kninsku kasarnu Stara straža. Nakon Oluje odlazi u Beograd, ali se u Knin vraća među prvima. Ali ne baš kao običan povratnički svijet. Za njegov se povratak osobno pobrinuo Josip Boljkovac, tadašnji ministar unutarnjih poslova…

Vratio se u svoj kninski stan i krenuo, praktično ni od čega. Bili su to, vjerojatno, najteži dani u životu Mirka Raškovića. Trebalo je nekako osigurati egzistenciju za četveročlanu obitelj, prehraniti se, preživjeti…

Pod zaštitom Boljkovca, Karamarka…

Jedno vrijeme bio je na platnom spisku Hrvatskih šuma, fiktivno, kao pomoćnik revirnika, jer od nečega je trebalo živjeti. Dok mu, kako se u zadnje vrijeme sve češće ističe, nije osigurana vojna mirovina od 7300 kuna, mada u registru hrvatskih branitelja nije evidentiran. Nedavno se javnosti obratio priopćenjem njegov bivši stranački kolega Jovan Ajduković, koji je danas u vukovarskoj „Našoj stranci“, svojevrsnoj alternativi SDSS-u, tvrdeći kako je Raškoviću uvjerenje o njegovom ratnom putu temeljem kojega je ostvario pravo na vojnu mirovinu, potpisao glavom i bradom Tomislav Karamarko, bivši ministar MUP-a. Možda upravo u tom podatku leži odgovor zašto je Rašković otkazao „poslušnost“ Pupovcu i odbio dati potpis za Zorana Milanovića kao mandatara. Vjerojatno više duguje Karamarku…

Ajduković je u svom priopćenju prozvao predsjednika SDSS-a Vojislava Stanimirovića, njegova potpredsjednika Mirka Raškovića, ali i ministra hrvatskih branitelja Predraga Matića i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, da se očituju o toj informaciji koju nitko od prozvanih nije demantirao. Jer, o tome će, naveo je Ajduković, ovisiti i odgovor na ključno pitanje je li Rašković lažni ili stvarni hrvatski branitelj.

Neovisno o tome čime je i kako Rašković zadužio hrvatsku državu, činjenica je da se nakon povratka u Knin dobro snašao. U dva je mandata bio vijećnik SDSS-a u Šibensko-kninskoj Županijskoj skupštini, prvi čovjek Regionalnog dalmatinskog SDSS-a, a od zadnjih lokalnih izbora izabran je i za zamjenika župana iz tzv. srpske nacionalne kvote. Dužnost dožupana obnaša profesionalno, s plaćom od 14 500 kuna, koliko je prijavio u svojoj imovinskoj kartici od lipnja 2013., u kojoj navodi i vlasništvo na dvije kuće ( jedna od 100 kvadrata, a druga s okućnicom ima čak 1500) i jednim stanom ( 62 kvadrata). Zanimljivo je da se njegova imovinska kartica od 2011. do 2013. „podebljala“ za jednu kuću, a osim toga, za razliku od 2011. kada je bio naveden kao suvlasnik, sada su sve nekretnine njegovo osobno vlasništvo.

Bezglasni vijećnik, nevidljivi dožupan

Kao županijski vijećnik Rašković nikada nije progovorio, nitko nikad od njega nije čuo ni primjedbu, ni pitanje, ni prigovor, prilog raspravi, bilo što. U Skupštini je statirao, što i kako misli nije otkrivao, pa doista nije jasno temeljem čega je u SDSS-u tako visoko kotirao. Tim više što se u srpskoj manjinskoj zajednici na njegov račun često moglo čuti žestoke kritike. Mnogi Srbi na kninskom području zamjerali su mu da vodi računa isključivo o osobnom, a ne i interesu manjine koju predstavlja. No, postao je i dožupan, jednako nevidljiv kao i vijećnik, što ga nije nimalo omelo na putu do državnog parlamenta…

Ali, s HDZ-om je bio vrlo kooperativan, vrlo dobro su se razumjeli. Na lokalnim izborima 2009. otvoreno je „drukao“ za HDZ-ova župana Gorana Pauka, a kako su svjedočili brojni SDSS-ovci s kninskog područja, potrudio se instruirati manjinske birače koji su autobusima organizirano dolazili na glasanje, koje brojeve na listićima moraju zaokružiti. Time se izravno suprostavio Miloradu Pupovcu koji je za tu prigodu stigao u Šibenik da bi javno dao podršku SDP-ovom kandidatu za župana Dušku Živkoviću, što mu nije pomoglo.

Ta se situacija ponovila i za recentnih parlamentarnih izbora. Dok je Pupovac pozivao građane srpske nacionalnosti da u 9. izbornoj jedinici svoj glas dadu koalicijskoj listi „Hrvatska raste“ glasajući za Borisa Miloševića pod brojem 14., Rašković je to opstruirao , iako je njegov prolaz u 12. izbornoj jednici bio neupitan.

Mirko Rašković je klasični politički dugoprugaš. Za njega je politika način života, za nju nije trebao ni mukotrpno školovanje ni obrazovanje, tek vještine trgovanja i pregovaranja. Učio je od najboljih. S kojima će i ovu rundu odigrati, kao i dosad, na obostranu korist. Samo, gdje su tu interesi srpske manjinske zajednice koja i dvadeset godina poslije rata, mada SDSS uvijek „paktira“ s vlašću, još govori o nekim elementarnim ljudskim pravima koja su joj uskraćena. Rašković se, međutim, na to ne bi nipošto mogao požaliti…