Neovisni novinarski portal
19.8.2018.
LJUDI / POLITIKA / SCENA
Nula, najutjecaniji hrvatski punk sastav iz devedesetih

Dvadeset godina od policijskog nasilja u Samoboru:
Noć kad je punk dobio po bubrezima

Nula, najutjecaniji hrvatski punk sastav iz devedesetih

Punk, to znamo, nije mrtav, no u Samoboru je 31. listopada 1995. dobio poprilično policijskih batina.

Nula, najutjecaniji hrvatski punk sastav iz devedesetih (Foto: Facebook)

Nula, najutjecaniji hrvatski punk sastav iz devedesetih (Foto: Facebook)

Bio je to, i do danas je ostao, najbrutalniji obračun policije s alternativnom omladinom u povijesti hrvatske države. Vrhunac paranoidnog ludila izazvan iracionalnim strahom od neukalupljene mladeži, kojoj nije palo na pamet slušati cro-dance već se te noći okupila u samoborskoj Kuglani na punk koncertu. Više od stotinu privedenih i sedmero teško ozlijeđenih tinejdžera, između 15 i 19 godina, a da nitko do danas nije saznao stvarni razlog takvog policijskog postupanja. Koncert na kojem su trebali nastupiti Wasserdicht, Deafness By Noise, Dik’o’braz, Beermacht i šibenska Nula nije ni održan, a policijsko maltretiranje po Samoboru trajalo je čitavu noć.
Naznake “uvođenja reda” na alternativnoj sceni, dale su se naslutiti već godinu ranije, u proljeće 1994., također u Samoboru, gdje je policija isto bez konkretnog razloga prekinula koncert na bazenu Šmidhen, kojeg su predvodili Laufer, Messerschmitt, Psihomodo pop, Let 3 i Majke. Majke nisu ni uspjele nastupiti, a Let 3 je ipak stigao izvesti svoj legendarni performans, bacajući tonu usmrđene ribe na publiku. Upravo su te ribe, koji su počele letjeti natrag prema pozornici, i sva zbrka koja je tada nastala, istaknute kao glavni razlog postrojavanja policijskog kordona na festivalu i rastjeravanje publike. Okupljenima je tada “samo” utjeran strah u kosti, kundaci po glavama i pucnjevi u zrak pričekali su još godinu dana.
Koncert u Kuglani u Samoboru, tog 31. listopada 1995., bio je obavezno “mjesto hodočašća” za petsto pankera koji su došli na megdan Nuli i Deafness By Noiseu, predvodnicima tadašnje hrvatske underground scene. Policija je, pisalo se tada, dobila dojavu da „narkomani razbijaju po gradu“ (što su demantirali sami građani Samobora koji su bili zgroženi kasnijim događajima u policijskoj režiji). Za uvođenje reda, kojeg dakako nije trebalo uvoditi, angažirane su Alfe, specijalni odred hrvatske policije.

– Nas nekoliko studenata novinarstva išlo je u Kuglanu na koncert našeg prijatelja s godine i njegovog benda. Sve se zaista dogodilo iznenadno i brzo, svi smo bili u šoku. Čekalo se da koncert počne, vani na pločniku sjedile su skupine mladih, prosjek godina je valjda bio 17-18. Ušli smo unutra i slijedeće čega se sjećam je ulazak policajaca, pucnja u zrak u zatvorenom prostoru i bježanja s prijateljicama s fakulteta do autobusnog kolodvora – prisjeća se za TRIS Ivana Dragičević, novinarka N1 televizije.
Prema tadašnjim novinskim izvješćima (detaljna rekonstrukcija događaja objavljena je, među ostalim, i u magazinu Arena), policajci su u Kuglani pendrecima i nogama tukli po publici, a tada su počeli i pucnji u zrak. Petsto ljudi je uteklo iz kluba i razmililo se po gradu, no tada je krenulo natjeravanje po ulicama. – Policajci su udarali koga su god našli, čini mi se da je u jednom trenutku bio bačen i suzavac. Bile su to grozne scene – govori nam Vladimir Urukalo, nekadašnji obožavatelj Nule, a današnji novinar Slobodne Dalmacije.

Pištolj u ustima

Najgore je bilo ispred lokalne trgovine „Šišmiš“. – Nekoliko desetaka djece polegli su na pločnik, naredili im da stave ruke iznad glave i počeli ih tuči po glavi, leđima, bubrezima, rebrima, gdje god su stigli. Po sebi su dobili i slučajni prolaznici koji su kupovali u dućanu. Nagrabusila je pri tom i jedna 15-godišnja djevojčica, čijom glavom je policajac lupao o zid, i tako nekoliko puta – izjavio je tada vlasnik „Šišmiša“ za Novi list.
– Tada nije bilo mobitela, nismo znali što se dogodilo s ostalima, dok se dan poslije nismo našli i čuli priče o bijegu tinejdžera kroz kukuruzišta, dolasku Alfi, postrojavanju djece uz zidove samoborskih zgrada, uhićenjima, batinjanju. Bili smo zgroženi. Bez ikakvog povoda, miroljubivi večernji izlazak, pretvorio se u horor. Kao mlada novinarka pisala sam za jedan tada poznati list veliki tekst o toj noći, od policije nikada nismo dobili prave odgovore – nastavlja za TRIS Ivana Dragičević.

Policija je, svjedočili su mladi alternativci, čak i pucala po ljudima koji su bježali preko nekakvog kukuruzišta, a blokirala je i sav promet u Samoboru, pa i većina onih koji su mislili da će spas pronaći u autobusu za Zagreb, ostala je zarobljeni na kolodvoru. „Na kolodvoru su specijalci također iskazali svoju borbenu spremnost i namjerili se na prve na koje su naišli. Dva momka iz mjesta nedaleko Samobora prvi su dobili batine. Nakon pendrečenja, gaženja, pljuskanja i guranja cijevi pištolja u usta, polegli su ih na zemlju i počeli gaziti po njima. Djevojke koje su bile s njima u društvu slično su prošle. Nakon šamaranja odvezli su ih u policijsku stanicu i tamo su ih nastavili tuči. Tko je šutio dobio je manje batina, tko nije, dobio je više. Jedan od mladića koji nije šutio prisjeća se događaja u policiji: ‘Na moje pitanje o razlogu hapšenja, odvukli su me u hodnik sa strane gdje je stajalo još policajaca. Počeli su me bacati među sobom kao da sam lopta. Pet puta su me bacili na pod i tu udarali. Na kraju me je dohvatio još i specijalac i opalio mi šamar’“, pisalo je tada u jednom od brojnih novinskih tekstova.
– Super je što se sad s odmakom od punih dvadeset godina možemo šaliti tipa “znamo gdje smo bili ’95.” Ili što se čitava situacija može ironizirati na hrvatski način, tipa: zamišljam agenta tajne službe koji danas slaže kockice i konta “uf, vid’, vid’, svi ti pankeri raširili se po poštenim hrvatskim medijima, nije ni čudo što tako pišu…” – kaže nam još jedna današnja novinarka, Tina Disopra.

‘Najezda pankera’

Priča kaže da se dio mladih, među kojima su bili i sinovi Vladimira Šeksa i Dražena Budiše, skrio u jedan samoborski samostan te su tamo ostali do jutra. Bilanca je, dakle, 104 uhićena i sedmero teško ozlijeđenih, s frakturama lubanje, hematomima po tijelu, razbijenim rebrima i masnicama po leđima. Stradali su i stariji građani Samobora koji su pokušali spriječiti policiju u „orgijanju“, kao i neki roditelji koji su došli po svoju djecu. Policija se branila kako je „bila narušena sigurnost policajaca“ te da je Samoboru „prijetila najezda mladih pankera koji su namjeravali demolirati grad“. Dio roditelja podignuo je tužbu protiv policije, a policija je tužila vlasnika Kuglane.
– Često se danas sjetim tog dogadjaja, ratnog i post-ratnog vremena, kada smo bili mladi, puni snage, pravih pitanja i naivnosti, a realno smo bili potpuno nesvjesni revolveraškog doba u kojem smo odrastali. Godinu dana nakon Kuglane, u Zagrebu se dogodio prosvjed za Radio 101 – reći će nam na kraju Ivana Dragićević, koja poput mnogih tadašnjih studenata tek danas može racionalno sagledati razmjere „državne“ paranoje i straha od „drugačijih“ koja se ogledala i u bezbrojnim racijama po zagrebačkim klubovima i kafićima tijekom devedesetih.
– Što reći nakon puna dva desetljeća, osim ne ponovilo se nikad više, radi naše djece… I da, dobro znamo gdje smo bili i što smo radili ’95. I vjerovatno bismo opet u nekom budućem životu. Kužiš, to su ti jalnuši, diletanti, smutljivci, pankeri… – zaključuje Tina Disopra.
„Samoborski slučaj“ na Noć vještica 1995. prvi je ponukao nastanak teze o Hrvatskoj kao policijskoj državi, koju su od tada, ne bez razloga, zdušno eksploatirali lijevo orijentirani mediji i oporba. Pendrečenje, poput onoga u Samoboru, nije se više ponovilo, valjda je i policija s vremenom usvojila poučak da nije uputno pankera udariti po rebrima, jer mogao bi za koju godinu postati – novinar.

 

Mihovil Roša, gitarist nekadašnje Nule: To je bilo čuveno vrijeme Tuđmanove ‘slobode i demokracije’
„Trebao je biti koncert kao i svaki drugi, dobra atmosfera, skupilo se dosta ljudi iz cijele Hrvatske. Sve je dobro krenulo, a onda je neki rezervni policajac sa sindromom lokalnog „prljavog Harryja“, pokušao prekinuti koncert, valjda prepadnut brojem ljudi ili mu je to netko naredio. Ljudi su počeli vikati da hoće svirku, među njima i Ranko (Ranko Frua, pjevač Nule; op.a.), pa ga je ovaj uzeo za ruku i pokušao izvesti iz kluba. Onda je prema policajcu doletjela plastična čaša i tako je sve krenulo. Ostatak priče je poznat: stotine privedenih ljudi u stanicu na obradu, naganjanje ljudi po Samoboru, pucanje za ljudima koji su bježali u kukuruze, udaranje cure kundakom u trbuh jer je snimala aparatom, odvođenje momka u WC i prebijanje „jer se smijao“.
Članove Nule je pokupilo u klubu, Jorde (Jordan Vudrag, basist; op.a.) je malo dobio pendrekom po kostima u svlačionici, pa nas je odvelo u stanicu na ispitivanje. Vedrana (Vedran Meniga, bubnjar; opa.a.) i mene je ispitivao lik koji očito nije bio policajac, vjerojatno ondašnji SIS ili SUZUP. Lagali smo da ništa nismo vidjeli ni čuli jer smo htjeli što prije otići odatle.
Normalno da je to bilo u čuveno Tuđmanovo vrijeme „slobode i demokracije“, pa se za to ne bi niti saznalo, jer su sve glavne novine objavile dvije crtice o malom neredu na koncertu. I da nije bilo pokojnog Šeksovog sina i Arene koja ga je intervjuirala ne bi se ni znalo za to. Organizator Krmpa iz Deafnessa je na kraju dobio zabranu javnog istupanja na dvije godine (Tuđmanova „sloboda govora“)…“

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI