Neovisni novinarski portal
26.10.2020.
POLITIKA
Slava herojima Dragišića – Jesu li morali postati pali heroji?

Slava herojima Dragišića – Jesu li morali postati pali heroji?

Danas se u Dragišićima komemoracijom obilježava 22. obljetnica herojske pogibije hrvatskih vitezova Jakova Crvelina i Borisa Kartela. Pokušavamo rasvijetliti jesu li mladi Tišnjanin i Vodičanin uistinu morali postati vitezovi.
Kapelica i Prva kuća u Dragišićima za prošlogodišnje obljetnice stradanja (Foto: H. Pavić)

Kapelica i Prva kuća u Dragišićima za prošlogodišnje obljetnice stradanja (Foto: H. Pavić)

Danas se u Dragišićima komemoracijom obilježava 22. obljetnica herojske pogibije hrvatskih branitelja Jakova Crvelina i Borisa Kartela. Pokušavamo rasvijetliti jesu li mladići uistinu morali postati pali heroji… 

Nakon velikih gubitaka u bitci za Maslenicu i višednevnog izviđanja, jedinice tzv. Vojske Republike Srpske Krajine tražile su duž čitave bojišnice slabe točke obrane hrvatskih snaga, kako bi nekakvom uspješnom akcijom vratile samopouzdanje. Na potezu od Čiste Velike do Dragišića  danima su izviđali i prikupljali podatke. Utvrdili su ono na što su se vojnici koji su čuvali ove položaje duže vrijeme žalili zapovjedništvu 15. domobranske pukovnije i što je za obilaska bojišnice uoči bitke za Maslenicu utvrdio i sam načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH Janko Bobetko – crta obrane na ovom mjestu je bila jako loše organizirana, vojska malobrojna, nedostatno opremljena i uglavnom slabo motivirana.
Danima je neprijatelj topništvom gađao položaje oko Čiste Male i Dragišića, namještajući koordinate za planirani napad. Vojnici su upozoravali nadređene, uzalud. Nekoliko mjeseci su upozoravali i na lošu, samoubilačku organizaciju obrane Dragišića. Naime, 40-ak vojnika u selu bili su razmješteni na samo tri međusobno udaljena i nepovezana položaja, s kojih, u slučaju napada, vojnici jedni drugima nisu mogli pomoći.
– Upozoravali smo na manjkavost ukidanja više stražarskih mjesta i grupiranja većeg broja vojnika na istom mjestu. Takva organizacija je osim neučinkovitosti obrane rezultirala i većom ranjivosti u slučaju topničkog napada, a loše je utjecala i na borbenu spremnost, jer se stavljanjem većeg broja vojnika na jednom mjestu vojnici neopravdano osjećaju sigurnima, te im popušta oprez – ispričao nam je jedan od zapovjednika čija upozorenja tada nitko nije shvaćao ozbiljno.
Zato se, kako tvrdi,  i dogodilo da je 24. veljače 1993. godine, pred zoru, neprijatelj osvojio Gradinu, brdo koje dominira krajem. Bacačem raketa ‘zoljom’ pogodili su nastambu domobrana i uslijedilo je puškaranje. Istovremeno, uz topničku potporu s pješaštvom, transporterom i tenkovima u podnožju Gradine krenuo je napad na Dragišiće, odnosno na utvrđenu kuću na početku sela koju su čuvala 12-orica pripadnika 15. domobranske pukovnije. Branitelji su šest sati pružali herojski otpor. Iako malobrojniji i naoružani samo pješačkim oružjem, ručnim raketnim bacačem uspjeli su onesposobiti jedan tenk i nekolicinu neprijatelja su izbacili iz stroja. Život su u napadu na Dragišiće izgubili Branko Kovačević, rođ. 1971. godine iz Ervenika i Boško Vulinović, rođ. 1964. iz Bribira. Oko 7.00 sati je ranjen Nenad Šuša Damjanov (1970.), a oko 7.30 Dušan Korda  (1958.) i Milorad Mrčela Mirkov (rođ. 1961.).

Dokumenti koji su nakon oslobođenja pronađeni u kninskoj bolnici otkrivaju da su u napadu ranjena trojica neprijateljskih vojnika

Dokumenti koji su nakon oslobođenja pronađeni u kninskoj bolnici otkrivaju da su u napadu ranjena trojica neprijateljskih vojnika

– Do 11.30 su tukli u kuću s tenkom sa 70 metara udaljenosti. Šest sati smo se branili kako smo znali. Mi stariji možda nismo bili tako hrabri, ali ova mlađarija je tukla sa svim šta smo imali, osama, zoljama i  drugim oružjem koje smo imali. Kad smo to potrošili i kad je tenk probio obrambeni nasip i zid na tri mjesta, više nismo mogli ništa – ispričao je jedan od preživjelih Milan Alfirev kad je 25. svibnja 1993. godine razmijenjen.
Pomoć hrvatskih snaga opkoljenim braniteljima, iz do sada nerazjašnjenih razloga, nije stizala. Branitelji su se oko 11.30 sati, kada su ostali bez streljiva, predali. Nisu imali izbora. Nasip utvrde oko kuće bio je raznesen pogocima tenkovskih granata. Još jedan pogodak i svi bi bili poginuli. Iako su im jamčili tretman propisan ženevskim konvencijama, skinuli su ih do gola, vezali žicom i gonili ih pješke prema Čistoj Maloj. Na pola puta među četnicima je izbila svađa. Jedni su ih htjeli odmah strijeljati, dok su drugi zahtijevali da se poštuju dogovor i ratno pravo. Neprijateljski vojnici su ih tukli cijelim putem, a u Čistoj Maloj na njih je puštena i razjarena gomila koja se okupljala na ulicama sela. Tu u Čistoj Maloj ubijen je Boris Kartelo iz Putičanja, a Jakov Crvelin iz Tisnog izdahnuo je kasnije od zadobivenih ozljeda. Žicom vezanima Borisu Troskotu iz Kašića Banjevačkog i Borislavu Periši iz Krkovića još su i samoljepivom trakom vezali oči i usta i odvojili ih od grupe. Po nekim tvrdnjama, njih dvojicu su izabrali da na njihovim životima osvete Branka Kovačević i Boška Vulinovića, dvojicu četnika koji su poginuli u napadu. Po drugima, odvedeni su u kamp kapetana Dragana u Brušku kod Benkovca. Do zatvora u Kninu živa su stigla samo šestorica. I njih su u golgoti od Dragišića, preko Čiste, Bribira i Đevrsaka do Knina tukli i u više navrata su ih htjeli ubiti, ali uvijek se našao netko tko je to spriječio. Oni su naknadno, 25. svibnja 1993., razmijenjeni. Tijela Jakova Crvelina i Borisa Kartela također su razmijenjena. Sudbine i posljednja počivališta Troskota i Periše još uvijek su nepoznati.

Popis poginulih pronađen je u kninskoj bolnici nakon oslobođenja

Popis poginulih pronađen je u kninskoj bolnici nakon oslobođenja


Branitelji godinama pozivaju institucije da ispitaju trojicu pobunjenika koji su ranjeni u napadu na Dragišiće. Nenad Šuša, Dušan Korda i Milorad Mrčela vjerojatno znaju tko su odgovorni za zločin nad zarobljenicima, a mogli bi, kako se vjeruje, pomoći i pronaći tijela Troskota i Periše. Ali, ostaje i pitanje  odgovornost zapovjednika hrvatskih snaga, koji opkoljenim braniteljima za šest sati neravnopravne borbe nisu htjeli uputiti pomoć, ni dati topničku potporu.
– Što se usitinu dogodilo, nikad nije utvrđeno. Sigurno je samo da se sve pokušalo zataškati. Naime, u izvještaju o događaju u zapovjedništvu 15. domobranske pukovnije napisano je samo da su branitelji na Gradini zaspali. Ako su zaspali, kako to da ih nisu sve ubili ili zarobili? Zar su branitelji u Dragišićima šest sati spavali i u snu potrošili svo streljivo, ubili dvojicu i ranili trojicu neprijatelja? – pita se onaj isti zapovjednik koji je pred napad upozoravao na slabosti obrane i kojeg tada nitko nije shvaćao ozbiljno.
Na ovom dijelu bojišta, pričaju nam akteri događaja, tada je vladalo potpuno rasulo. Dok su Crvelin, Kartelo, Troskot, Periša i ostali satima odolijevali brojnijem neprijatelju i očekivali pojačanje, druga postrojba od 15 domobrana koji su bili utvrđeni u kući 800 metara od njih jednostavno je napustila položaj i otišla u Vodice. Interventni vod koji je za slučaj ovakvog napada dežurao u dva kilometra udaljenim Gaćelezima, također se razbježao. Braniteljima nije pomoglo ni topništvo raspoređeno uokolo. Za vrijeme napada naprosto nitko nije bio na mjestu na kojem je trebao biti.
– Vladalo je totalno rasulo. Ni jedna jedina granata nije ispaljena na četnike koji su u okruženju držali kuću. Zapovjedniku interventne postrojbe u Gaćelezima pokvario se ‘stojadin’, pa je do Vodica bježao pješice… Da je htio, neprijatelj je mogao ušetati u Vodice ili Šibenik – opisuje nam nered bivši časnik.
Na papiru je tada obrana Šibenika i zaleđa Vodica izgledala dobro. U vojnim dokumentima postrojbe su bile brojne, uvježbane i opremljene, spremne da odgovore na izazove, ali je na terenu  to izgledalo drugačije. Rijetko na kojem položaju je bilo više od polovice onih koji su bili papirnato zavedeni kao branitelji, a i oni su nerijetko spavali kući, umjesto da u rovu ili kraj minobacača čekaju zoru i neprijateljski napad. Oni malobrojni koji su bili na položajima čudili su se zašto stalno dobivaju dvostruke ili trostruke porcije hrane. Nisu ni slutili da ih ‘na papiru’ ima dvostruko ili trostruko više nego u rovu. Danas mnogi kažu da bi to mogao biti razlog zašto u registru branitelja ima čak 500.000 imena, koja su sva prošla evidencije zapovjedništava, za koja su se iz proračuna izdvajale plaće, kuhala se hrana, nabavljala oprema…, a od kojih su samo neka bila tamo gdje su trebali biti – na bojištu.
Za rasulo u 15. domobranskoj pukovniji nitko nije odgovarao, nitko nije zatvoren ni nečasno otpušten iz vojske. Svi odgovorni zapovjednici preraspoređeni su i tijekom rata su samo napredovali s činovima, bez da ih itko pita što se to dogodilo 24. veljače 1993. u Dragišićima. Skrivajući svoju odgovornost pustili su  glasinu da su branitelji u Dragišićima bili pijani, da su zaspali i da su zato stradali. Ona se pronosila sve dok šestorica preživjelih nisu puštena iz kninskog zatvora, a i poslije toga. Dokumenti zaplijenjeni nakon Oluje u kninskoj bolnici potvrdili su da su u odsudnoj bitci poginula dvojica, a ranjena trojica četnika. Međutim, tada je već bilo kasno i nije bilo nikog tko bi propitivao lažan izvještaj 15. pukovnije o “pozaspalim” braniteljima u Dragišićima.

Žrtvi hrvatskih branitelja kod spomen križa u Tisnom poklonio se i predsjednik Ivo Josipović (Foto H. Pavić)

Žrtvi hrvatskih branitelja kod spomen križa u Tisnom poklonio se  prošlog ljeta i predsjednik Ivo Josipović (Foto H. Pavić)

Policija i Državno odvjetništvo već godinama istražuju okolnosti počinjenja ratnog zločina u Dragišićima. Pitali smo ih gdje je zapelo i njihove odgovore prenosimo u cijelosti:

‘Nastavno na Vaš današnji upit obavještavamo Vas da su vezano za događaje u Dragišićima od strane ove Policijske uprave Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku podnijete tri kaznene prijave, zbog kaznenih djela ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika. Ovim kaznenim prijavama tri osobe su osumnjičene za navedena kaznena djela i sva trojica su prijavljeni u odsutnosti, shodno čemu je za njima raspisana potraga.  Posebno napominjemo da potraga za nestalom dvojicom pripadnika HV- a, nikada nije obustavljena i sve informacije i saznanja provjeravana su, provedeno je više probnih iskapanja, provjera sa spuštanjem u nekoliko kraških jama i bunara, što do sada nažalost nije rezultiralo pronalaskom
njihovih posmrtnih ostataka. Međutim i nadalje se aktivno prikupljaju obavijesti i saznanja oko njihova nestanka, a potraga za njima traje sve do pronalaska njihovih posmrtnih ostataka’, s poštovanjem, Marica Kosor, glasnogovornica Policijske uprave šibensko-kninske.

‘Poštovani, u vezi Vašeg upita, možemo vam odgovoriti,  da se u odnosu na zlostavljanje zarobljenih hrvatskih vojaka kritične prigode koju navodite i smrt od zadobivenih ozljeda, provodi istraga protiv tri osobe zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Što se tiče dvojice hrvatskih branitelja čija tijela još nisu pronađena, kontinuirano se provode zajednički izvidi  s policijom, tijekom kojih su provedene  razne dokazne radnje, primjerice ekshumacije, i dr, u cilju pronalaska posmrtnih ostataka,  ali i utvrđenja svih ostalih odlučnih činjenica’,  županijski državni odvjetnik u Šibeniku Živana Beroš Dodig.

Počinitelji zločina možda će jednog dana odgovarati. Tijekom Oluje pobjegli u Srbiju ili BiH, a kako i ove dvije države žele u Europsku uniju, njihova pravosuđa morat će surađivat s našim u procesuiranju zločina. A odgovorni u 15. domobranskoj pukovniji? Oni najvjerojatnije nikad neće biti prozvani. Dok se moglo nešto pitati, odgovori su predstavljali vojnu tajnu. Sada, nakon 22 godine, Pukovnije više nema. Odavna je raspuštena i nema se od koga tražiti odgovor. Zato pišemo ovaj tekst da se zna da među braniteljima ima istinskih heroja, onih malo manje hrabrih, ali i onih koji se u registru zovu braniteljima, a da na položajima nisu bili, a da među časnicima ima i nečasnih. Neka se prepoznaju. Također, iako ni to mnogima neće biti drago, neka se zna i da je na drugoj strani bilo onih koji su se suprostavljali ubijanju zarobljenika i usudili se riskirati život za poštivanje ratnog prava.

Prilikom odavanja počastima poginulima u Dragišićima 2014. godine (Foto: Hrvoslav Pavić)

Prilikom odavanja počastima poginulima u Dragišićima 2014. godine (Foto: Hrvoslav Pavić)

Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI