Krajem 2016. mi je bila promocija – druga po redu, ovaj put magistarske diplome. Taj dan sam se super proveo, svi bitni ljudi su bili uz meni. Poslije promocije smo zajedno otišli na piće, a kasnije su ,samo oni meni najznačajniji, otišli sa mnom na ručak u restoran. Jedino mi je žao što na promociji nisu bili Ivana i njezina djeca, kao i Monika, ali su imale dobre razloge za nedolazak, tako da sam to razumio. Došlo je dosta mojih dragih ljudi na promociju što me jako razveselilo. Navečer smo svi skupa to slavili sve do ranih jutarnjih sati. Stipe, mama i drugi meni bliski ljudi su se zbilja potrudili da mi taj dan bude savršen, i bio je.
Tek je dva tjedna nakon toga uslijedila prava fešta. Tad smo objedinili promociju i diplomu u jedno, a čekao sam toliko jer sam želio okupiti većinu meni bitnih ljudi. Fešta je trajala od rano popodne do rano ujutro. Plesali smo, pjevali i jeli, opustili se, a većina nas je završila u noćnom klubu do ranih jutarnjih sati. Bila to jedna od nezaboravnih večeri, ako ne i jedna od najboljih u mome životu.
Izmjena apsurdnog zakona
Rehabilitacija je u konačnici završila, a mama i ja smo se dogovorili da ćemo pismo za pokretanje zaposlenja poslati odmah nakon praznika. Bio sam nervozan i nestrpljiv tako da se tih blagdana nisam baš opustio, iako sam se stvarno trudio.
A onda, 2.siječnja 2017. stigao je na moj mail dopis resornog ministarstva u kojem nas obavještavaju o konačnoj izmjeni Zakona o naknadi za roditelja njegovatelja u kojem po novom stoji da roditelj ne gubi naknadu zaposlenjem svog djeteta, što prije našeg dopisa nije bio slučaj, pa je roditelj automatski sa zaposlenjem djeteta s invaliditetom gubio pravo na naknadu. Bilo je to posve apsurdno, s obzirom da osoba s invaliditetom svojim zaposlenjem ne postaje zdrava i totalno neovisna o nekom. To je bila jedna od apsurdnosti naših zakona koje smo uspjeli izmijeniti ne samo za nas nego za sve koji su u takvoj situaciji. Mama je bila sretna, plakali smo od sreće, jedan problem manje je bio iza nas.
Sutradan smo poslali i mail za pokretanje zaposlenja Uredu predsjednice, i ubrzo nakon toga smo dobili potvrdu da su dopis primili i da će se postupak zaposlenja čim prije pokrenuti. Preostalo je čekati, a ja sam imao sve manje živaca i strpljenja. Svaki dan sam iščekivao neku obavijest, i tako sve do 10.veljače 2017. kad je na moju adresu stigao dopis iz grada i knjižnice u kojem je stajalo da će se uskoro raspisati natječaj i da pratim natječaje. Također, da se u molbi pozovem na aktualni Zakon o zapošljavanju osoba s invaliditetom kojim Europska unija nalaže da se na 23 zaposlena djelatnika mora zaposliti jedna osoba s invaliditetom. Bio sam tada jedina osoba s invaliditetom u mojoj struci, znao sam da je to- to.
Natječaj
Trebalo je čekati samo raspisivanje natječaja za koji je bilo rečeno da će biti najkasnije do 1. travnja 2017. No, trebalo je još zakona izmijeniti, kao, primjerice, Zakon o plači osoba s invaliditetom koja smije raditi samo 4 h, a te stavke u Zakonu o radu uopće nije bilo i trebalo je to promijeniti, tako da nisam imao vremena samo čekati.
Mama, Ivana i ja krenuli smo s dopisima za plaću. Uskoro se našem „timu“ za izmjene Zakona o plaći i osobnoj invalidnini- koju po tadašnjem zakonu RH osoba s invaliditetom gubi svojim zaposlenjem jer ispada da time postaje zdrava, pridružuju Matea K i Jelena. One su Ivanine kolegice s posla koje su puno duže od nje u tom poslu i mogu nam puno pomoći, uvjeravala nas je. A što nas je više, to je bolje. Matea K. i Jelena su mi ubrzo postale jako dobre frendice i osobe za koje znaš da su tu i kad ti je dobro i kad ti je loše. Matea K je bila mirnije naravi, a Jelena eksplozivnija, odrješitija, i s njom bi puno češće ulazio u prepirke nego s Mateom. To uopće ne smatram lošim, naprotiv, najdraže mi je bilo prepirati se s Jelenom: „Rekla sam ti, pošalji mi dokaz o invalidnosti, a ne nalaz, je’l ti mene slušaš!?“
Izmjene zakona su išle sporo, ali je išlo. U pauzama od pisanja dopisa ispijali smo kave kod Ivane, išli na palačinke, u kino, šoping i sl. Ekipa kakvu samo poželjeti možeš. Bilo je tu i smiješnih anegdota: Prolivanja do gole kože i zajedničkih padova poput balerina što bi popratili komentarom: „Malo smo pali“, ali na sreću bez većih posljedica.
Javno predstavljanje moga magistarskog rada o akciji Maslenica
Čekali smo natječaj, tražili izmjene zakona, a u međuvremenu je došlo vrijeme za konačno javno predstavljanje mog diplomskog rada o akciji Maslenica. Trebalo je to biti već u siječnju 2017., a na kraju je, zbog nedostatka slobodnog prostora na sveučilištu, bilo 27.ožujka 2017. Sve je prošlo super, mnoge novine su pisale o mom predstavljenom radu, sve samo pozitivne reakcije stizale su do mene, a bio sam pozvan i u emisiju na radiju gdje je cijela emisija bila o mom radu. Bio sam vrlo zadovoljan kritikama javnosti.
Bližio se 1.travanj, a natječaja još nije bilo. Prolazili su dani, nikakvih novih informacija iz gradske knjižnice nije bilo. Kontaktirao sam gradsku upravu, te ponovno Ured predsjednice gdje su mi rekli da se još malo strpim. Naposljetku, kad više nisam mogao izdržati čekajući, kontaktirao sam ravnateljicu koja mi je objasnila kako je u tijeku rebalans gradskog proračuna te da zbog toga natječaj kasni i da će uskoro sve krenuti.
Inače, na ravnateljskom mjestu u knjižnici više nije bio ravnatelj s kojim sam imao problema, već je gradska knjižnica od sredine 2015. imala novu ravnateljicu jer je njezin prethodnik otišao u mirovinu. Što se tiče mog volontiranja, nastavio sam sve do trenutka raspisivanja natječaja. Dotad sam skupio ukupno tri godine i šest mjeseci volonterskog staža za knjižnicu.
Umalo sam, demoraliziran, odselio u Francusku
A onda je osvanuo 10. svibanj 2017., kad sam već lagano počeo gubiti nadu da ću se ikad zaposliti. Bio sam spreman još mjesec dana čekati, a onda skupiti stvari i otići put Francuske. Malo tko je u tom trenutku razumio moju potrebu za poslom i samostalnošću . Malo tko je uopće razumio kako se osjećam, i većina ih je imala razmišljanja tipa „tebi je tata pomorac što će tebi posao“, ili su bili uvjereni da neću uspjeti u dobivanju posla. Osjećao sam to, znao sam tko je zbilja uz mene, a koga samo nerviram, tko samo glumata.
Tog dana čekali smo ručak Matea B. i ja, a mama je kuhala. Po petstoti put pregledavao sam stranicu za zaposlenja. Odjednom se pojavio natječaj, isti onaj kojeg čekam već godinama, za koji sam se borio iz petnih žila. Suze su same potekle, počeo sam se nekontrolirano tresti i svi su problemi odjednom nestali. Sljedećih dana sam čekao obavijest o tome tko je dobio posao i to je naravno potrajalo duže nego što je trebalo, tako da sam obavijest o poslu dobio tek 20. lipnja 2017., a s radom sam napokon počeo 3. srpnja 2017.
Trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem, ali sve je išlo svojim tokom. Kolege su me prihvatile jako dobro, čak i kolegica koja je bila „onaj asistent iz pakla“ s druge godine fakulteta. Iako sam se osjećao nelagodno pored nje, nastojao sam je prihvatiti kao kolegicu i pokušao sam ne misliti na prošlost. Primijetio sam da ima izrazito poštivanje prema meni, i to mi je bilo nekako dovoljno s njene strane, iako će loše iskustvo uvijek ostati kao podsjetnik. Pokušao sam biti što kolegijalni i normalno funkcionirati s njom što mi je na kraju i uspjelo. Time što smo postali kolege mislim da sam dovoljno pokazao da je u krivu kada je donosila loše prognoze glede moje karijere. Važno mi je da sam se uklopio u taj kolektiv i da se međusobno poštujemo. Svima sam dokazao da se može uspjeti i naći posao bez obzira na invalidnost.
Sjedio sam za pultom pokušavajući sebe uvjeriti da sam konačno ostvario jedan svoj san, na čemu sam u sebi zahvaljivao najprije majci, pa onda svima ostalima koji nikad nisu izgubili vjeru u mene.
Pred mnom je bio novi zadatak: izmijeniti još neke zakone, a jedan od njih je bio zakon o punoj plaći. Nije bilo vremena za odmor…
( nastavlja se… )
Ilustracija
