Postoji jedna stvar koju nikako ne mogu prihvatiti: Da se u državi koja se voli pohvaliti brigom o najranjivijim skupinama društva ostvarivanje zakonskog prava objašnjava nedostatkom novca. Upravo se to ponovno događa s inkluzivnim dodatkom.
Nakon što je odbijen prijedlog SDP-a za izmjene Zakona o inkluzivnom dodatku, uz obrazloženje da za njegovu provedbu nisu osigurana dodatna proračunska sredstva, ostaje pitanje koje bi trebalo zabrinuti svakoga od nas: vrijedi li zakon jednako za sve ili samo onda kada ga država može financirati?
Inkluzivni dodatak nije nečija dobra volja. Nije milostinja koju država udjeljuje osobama s invaliditetom kada joj to odgovara. To je zakonom uređeno pravo čija je svrha barem djelomično ublažiti svakodnevne prepreke s kojima se osobe s invaliditetom susreću.
A tih prepreka ima dovoljno. Od nepristupačnih javnih prostora i nedostatka prijevoza do ovisnosti o pomoći drugih ljudi, dodatnih troškova i ograničenih mogućnosti samostalnog života. Sve to ima svoju cijenu, i to ne samo financijsku.
Zato je posebno poražavajuće kada se o inkluzivnom dodatku govori prvenstveno kroz proračunske tablice, kao da se iza svakog zahtjeva ne nalazi konkretan čovjek, njegova obitelj i život koji ne može staviti na čekanje.
Država od građana traži poštovanje zakona. A tko će od države tražiti isto? Osobe s invaliditetom dobro znaju što znači čekati. Čekati nalaz vještačenja, čekati rješenje, čekati isplatu, čekati odgovor institucije. Ponekad čekati mjesecima, a ponekad i godinama. U međuvremenu život ne stoji. Računi dolaze, potrebe ne nestaju, a invaliditet ne čeka da administracija završi svoj posao.
Posebno je teško prihvatiti činjenicu da neki ljudi nisu dočekali odluku o pravu koje su tražili. Koliko još osoba mora proći kroz sustav u kojem je čekanje postalo gotovo normalno stanje? Sada se najavljuju nove izmjene zakona za 2027. godinu. I ponovno ćemo slušati obećanja, najave i objašnjenja. No osobe s invaliditetom ne trebaju još jednu rundu lijepih političkih rečenica. Trebaju funkcionalan sustav, jasna pravila, pravovremena rješenja i sigurnost da im stečena prava neće postati predmet neizvjesnosti svaki put kada se promijeni politička ili proračunska računica.
Pritom posebno treba paziti na osobe koje već imaju trajno utvrđena prava. Trajno rješenje ne bi smjelo biti papir koji čovjeku pruža sigurnost samo dok netko ne odluči ponovno otvoriti pitanje koje je već riješeno. Ako je pravo utvrđeno na temelju trajnog stanja, onda i pravna sigurnost mora imati svoju težinu.
Ne smijemo zaboraviti ni da iza rasprava o inkluzivnom dodatku postoji mnogo različitih životnih situacija. Nisu sve osobe s invaliditetom u istom položaju, nemaju iste potrebe ni iste mogućnosti. Zato je pogrešno stvarati sustav u kojem se ljude promatra isključivo kroz kategorije, postotke i troškove, a premalo kroz stvarne prepreke s kojima žive.
Od osoba s invaliditetom stalno se očekuje prilagodba. Prilagodi se prostoru koji nije pristupačan. Prilagodi se prijevozu koji ne odgovara tvojim potrebama. Prilagodi se radnom vremenu institucije, čekanju, dokumentaciji i pravilima koja se mijenjaju. Prilagodi se i onda kada ti sustav ne pruža ono što bi trebao.
Ali kada će se napokon sustav prilagoditi osobama zbog kojih postoji? Možda je upravo to najvažnije pitanje cijele ove priče. Ne tražimo privilegije, nego mogućnost dostojanstvenog života. Ne tražimo da nam netko nešto pokloni, nego da se poštuju prava koja nam pripadaju.
Ako država nema dovoljno novca za provedbu zakonski zajamčenih prava, onda problem nije u osobama s invaliditetom koje ta prava ostvaruju. Problem je u prioritetima, planiranju i načinu na koji država razumije vlastitu odgovornost.
Jer inkluzija ne može biti samo riječ koju ćemo izgovarati na konferencijama i pisati u strateškim dokumentima. Ona mora postojati u svakodnevnom životu. A država koja od osoba s invaliditetom traži strpljenje, dok im istodobno ne pruža sigurnost, mora se zapitati koliko je još toga spremna staviti na čekanje.
Prava osoba s invaliditetom ne smiju ovisiti o tome koliko je novca ostalo u državnoj blagajni.
Dostojanstvo nema proračunsku stavku.


