Lana Stojićević (37) sebe u reduciranoj varijanti definira kao vizualnu umjetnicu koja djeluje u području umjetničkog istraživanja. Diplomirala je 2012. godine na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu, a od 2022. je u zvanju docentice zaposlena na Akademiji. Dobitnica je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada. Njezini su radovi performativni i konceptualni, koristi više medija u svom izričaju, kostime i arhitektonske makete, a svaki njezin rad je na neki način društveno angažiran, s porukom i poukom. Prati trendove u društvu, pogotovo u turističkoj arhitekturi, istraživala je i tematizirala u svojim radovima i probleme divlje gradnje, zagađenja okoliša, devastacije kulturne baštine i preobrazbe izvornog krajolika pred naletom masovnog turizma, te arhitektonskog i industrijskog nasljeđa. Ovo potonje je već neko vrijeme intenzivno u njezinom fokusu, a trenutno radi na zanimljivom eksperimentu kao sudionica jednog većeg europskog projekta pod nazivom ALILAND ( Art Living Lab to Repair the Land ) koji se, pojednostavljeno rečeno, bavi konverzijom nekadašnjih industrijskih zemljišta i njihovom novom valorizacijom…,
…u osnovi socijalnim i okolišnim nasljeđem čiju novu svrhu tek treba definirati, svakako uz građansku participaciju i respektiranje preferencija zajednice. Lana je u tom projektu zadužena za njegovu umjetničku komponentu. Već mjesecima radi na tom projektu, a 28. studenoga u šibenskom HNK će i službeno javnosti predstaviti svoj najnoviji rad. To je u osnovi i povod našem razgovoru, iako je Lana Stojićević svojim profesionalnim, umjetničkim ali i društvenim angažmanom iznimno zanimljiva sugovornica i mimo radova kojima se javnosti predstavlja.
Crno brdo mi je promijenilo tijek života i odnos prema umjetnosti
– Da krenemo od onoga što je najaktualnije, a to je izvedbeno multimedijalna instalacija u Šibenskom kazalištu 28. studenoga, u okviru europskog projekta ALILAND. Koja je vaša uloga u tom projektu i o kakvom je umjetničkom izričaju riječ?
To je projekt koji koristi specifičan model naziva „Novi naručitelji“ koji građanima i građankama daje mogućnost da naruče umjetnički rad u svojoj zajednici. Kroz taj model potiče se one koji možda inače ne bi bili naručitelji suvremenih umjetničkih djela da sudjeluju u narudžbi, pa i kreiranju djela predlaganjem svojih želja i vizija. U ovom slučaju je unaprijed bila definirana tema, a radi se o prostoru bivše šibenske Tvornice elektroda i ferolegura. Proces funkcionira tako da osoba koja je medijator/ica, u ovom slučaju je to Sonja Leboš iz Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja, komunicira s tom zainteresiranom skupinom i predlaže umjetnika ili umjetnicu za koju smatra da bi dobro odgovorila na tu temu. A kako sam ja iz Šibenika i odrasla sam uz prostor Tvornice, bavila sam se tom temom na više načina i pristupala joj iz različitih uglova, pristala sam sudjelovati u projektu. Rečeno mi je da su članovi i članice tzv. radne grupe „Crnica“ brzo sami odlučili da ću ja biti ta pozvana umjetnica.
– Koliko te je za taj posao nominirao vjerojatno tvoj najpoznatiji rad „Crno brdo” koje se bavi problemom troske u Biljanima Donjim, koja je, inače, tamo dospjela iz TEF-a?
Na neki način ovo je moj četvrti rad na temu TEF-a, iako su dva nastala u okviru istog projekta, ali u dvije njegove faze. Prva je bila šetnja s bivšim radnicima TEF-a po krugu bivše tvornice pri čemu smo snimili audio – vodič po terenu, to je realizirano u suradnji s umjetničkom organizacijom Otvoreni likovni pogon. Godinu nakon toga nastala je publikacija u formi tvorničkih novina koja je proizašla iz prve faze projekta. Kod ove teme bitno mi je to što proizlazi iz mog osobnog iskustva, a ne nečega što promatram izvana, zbog čega mi je posebno stalo do tih radova.
– Radi se o tvojoj emotivnoj vezi s Tvornicom?
Više puta sam spomenula da je moja izvorna poveznica s Tvornicom bila najkonkretnija u nazivu ulice i nešto kasnije u strahu od potencijalnih negativnih utjecaja sanacije otpada na zdravlje. S vremenom, istraživanjima i realiziranim radovima taj odnos je postao kompleksniji, zainteresirala sam se na brojne aspekte te teme, od negativnih do pozitivnih, tako da bih mogla reći da se tu stvorila i neka vrsta emotivne veze s TEF-om, ali i s Biljanima Donjim. Moram priznati da mi je bilo poprilično izazovno ponovo se baviti slučajem Crnog brda nakon rada istoimena naziva iz 2015. koji mi je na neki način promijenio tijek života, moj odnos prema umjetnosti i vlastitoj praksi, to je jedan od onih radova koji vam na neki način postane kao neko breme…
-U smislu očekivanja okoline od vas?
I očekivanja drugih od mene, ali i mene same od sebe. Nekako se nisam htjela sama vraćati na tu temu jer sam već ostvarila vrlo vidljiv rad o istoj temi, nisam je željela „reciklirati“. Ovog puta ipak se radi o drugačijem kontekstu, odnosno narudžbi.
– Crno brdo je ipak bila priča s pozitivnim završetkom, troska je uklonjena iz Biljana Donjih i mještani su bitku dobili. Da li ti je, kao umjetnici koja se tim problemom na svoj način bavila, to neka vrst satisfakcije?
Definitivno mi je drago što Crno brdo više nije u Biljanima Donjim, ali ne mogu ne postaviti pitanje cijene koja je za sve godine zanemarivanja ovog slučaja plaćena. Gotovo šesnaest godina mještani i mještanke Biljana Donjih pili su vodu s talogom sitne crne prašine. Pored toga, troska nije nestala, samo je premještena.
Tvornički dimnjaci na štulama
– Troska nije nestala ni iz tvog umjetničkog fokusa, tematiziraš je na jedan novi, drugačiji način i u projektu ALILAND, koristeći suradnike i „pokretne slike”, video. Što si to ovog puta “spakirala” u svoj rad?
Činilo mi se da je ova tema previše specifična da bih išla u smjeru trajnih umjetničkih tragova u prostoru, pa sam se odlučila prvi put okušati u kompleksnijim suradničkim procesima. Dosad su svi moji umjetnički procesi uglavnom bili jako samotni, individualni, eventualno uz savjetodavnu podršku i tehničku ispomoć supruga i drugih članova obitelji. Uvijek me privlačio medij pokretne slike, video ili film, ali to je struka za sebe koju sam oduvijek mistificirala i na neki način sam se bojala upustiti u taj proces. Pored toga, konceptualna kostimografija je dosta dominantna u mojoj umjetničkoj praksi. U ranijim radovima sam sama nosila te kostime za potrebe performansa za fotografiju, ali me već dugo zanima kako netko kome je izvedbena umjetnost struka može doživjeti i proširiti te kostime. Dakle, sve je krenulo od kostima, odnosno od ideje kostima za izvođačice na štulama koje zanimljivo izdužuju ljudsku figuru, pa su se pokazali kao idealno rješenje za kostime tvorničkih dimnjaka. Narativ ovog projekta gradi se oko kostima vezanih za povijest bivšeg TEF-a i prostorne posljedice koje su proizašle iz njegova zatvaranja. Tako će jedan segment rada biti rekreiranje jednog od prijelomnih trenutka u povijesti Šibenika, a to je rušenje dimnjaka TEF-a, 10. srpnja 1996. godine. Eto, slučajno se poklopilo da ove godine taj događaj obilježava 30-godišnji jubilej.
– Neki su ljudi prilikom rušenja stogodišnjih tvorničkih dimnjaka pljeskali, a neki su plakali..
Da, to pljeskanje će biti prisutno i u mom radu, za tu činjenicu sam saznala iz razgovora i novinskih članaka, a posebno je zanimljiva i HRT-ova reportaža o rušenju tvorničkih dimnjaka koja je pomno režirana. Osim što se zasigurno radi o trenutku koji u lokalnoj kolektivnoj svijesti predstavlja simbolički pad industrije i okretanje Šibenika prema turizmu, zanimljiv mi je bio performativni aspekt samog tog događanja, od spomenutog pomnog režiranja, političke dimenizije i poruke, brojne publike na balkonima, prozorima i po okolnim cestama, do aplaudiranja. Teatralnost i performativnost tog događaja dodatno su učvrstili smjer projekta u kojem će kostimografija, izvedbena umjetnost i performativnost dominirati.
– Dimnjaci su samo dio performansa. Što ćemo još vidjeti?
To je početna točka. Finalna forma rada je hibridna, radi se o svojevrsnoj izvedbeno-multimedijalnoj instalaciji, odnosno konceptualno i vizualno povezanim kratkim izvedbama uživo kao uvodom u video projekcije.
Moglo bi se reći da će rad imati tri čina: prvi je performativno rekreiranje rušenja tvorničkih dimnjaka, drugi je vezan za brda troske koja putuju Hrvatskom, tzv. Crno brdo koje u ovom radu postaje živo. Izvorno je ta troska nastala u Šibeniku, ali je jedan njezin dio 2010. otišao u Biljane Donje, selo koje s nastankom tog materijala nema nikakve veze. I kad se nešto konačno počelo pomicati u pozitivnom smjeru za Biljane, saznali smo da se troska odvozi u Sisak, što je tamo izazvalo pobunu. Udruge su tražile informaciju o krajnjoj destinaciji putujuće troske, ali nema odgovora, izgleda da se to pitanje tretira kao poslovna tajna. Hrvatska je platila veliku odštetu zbog nepoštivanja presude Suda Europske unije koji je presudio u korist stanovnika Biljana Donjih i naložio hrvatskoj Vladi da odmah izmjesti tu trosku. Bilo bi bolje da su tim novcem stanovništvu Biljana osigurali vodovod i pokazali neku gestu dobre volje prema ljudima kojima je počinjena velika šteta. Troska me i ovaj put inspirirala, pa sam napravila kostime s njenom isprintanom teksturom. Putujuće Crno brdo izvode umjetnice koje se bave suvremenim plesom, pored kraće izvedbe koja će biti izvedena uživo, snimljene su na više lokacija koje imaju veze s tim materijalom, poput Biljana u kojima je rekreirano prisustvo tog stranog elementa u selu, kao nekakav bizarni suživot s lokalnim stanovništvom. A kako sam odrasla u Crnici, željela sam snimiti segmet video rada upravo u kući, odnosno stanu u kojem sam odrasla u tom kvartu. Bilo mi je bitno da to bude ta autentična kuća, koju s temom, pored osobnog iskustva, povezuje i činjenica da je izgradio nekadašnji radnik TEF-a. Taj segment predstavlja vizualizaciju straha koji me potaknuo da su upustim u istraživanje svega što se događalo s tim otpadom, Tvornicom i Crnim brdom.
– To su dva čina: rušenje dimnjaka i izmještanje troske u Biljane Donje. Što je u trećem činu?
Treći čin je posvećen spekulativnoj budućnosti golemog prostora bivšeg TEF-a u Šibeniku u sklopu kojeg surađujem s kolegom performerom Pavlom Mijucom, koji je već radio performanse u kojima je glumio razne investitore vezane za različite prostore i prostorne probleme. Ovog puta glumi fiktivnog investitora te predstavlja svoj projekt Mangan City. Dio tog segmenta čini i „vox populi“, svatko u Šibeniku ima neki stav o TEF-u i tom prostoru, samo nisu svi voljni taj stav izreći pred kamerom.
– U HNK Šibenik će biti službeno predstavljen tvoj rad. Je li ulaz otvoren za sve zainteresirane građane?
Da, ulaz je slobodan, ali je potrebno preuzeti karte na blagajni HNK. Uskoro ćemo postaviti plakate i ostale obavijesti o događanju.
– Rad je dosta ambiciozno zamišljen.
Prvi put se upuštam u više medija koji su mi relativno nepoznati, ovo su moji prvi izleti u izvedbenu umjetnost i pokretnu sliku. Proces mi je bio iznimno izazovan i kompleksan, ali uzbudljiv. Pristup je naglašeno procesualan, a rezultat će biti kolaž različitih principa, potpuni eksperiment u kojem neke elemente nije moguće u potpunosti definirati i predvidjeti.
-Koliko si radila na projektu?
Nedovoljno u odnosu na ono što mislim da ovakav tip projekata zahtijeva, zbog unaprijed definirane vremenske strukture. Razvijali smo ga u više faza u smislu sastanaka i razgovora s Radnom grupom „Crnica“, dok sam sredinom godine trebala predstaviti finalni koncept rada. Baš zato predstojeće predstavljanje rada doživljavam kao procesualni, živi materijal koji se i dalje može razvijati, nadograđivati, mijenjati.
Rad, nakon premijere, vjerojatno više nikad neće biti izveden na identičan način
-Što misliš kako će takav oblik performativnog rada uopće komunicirati s građanima?
Video se sastoji od više segmenata, svaki dio ima neku svoju asocijativnu atmosferu, nadam se da će na publiku djelovati i na nekoj doživljajnoj razini, da će potaknuti raznolike osjećaje. Mislim da doživljaj takvog rada ne zahtijeva stručnost, već da može djelovati na nekim drugim frekvencijama. Moj pristup umjetnosti je uvijek takav da ne radim samo dokumentarno i didaktički, nego želim određene situacije koje su već same po sebi neobične ili problematične interpretirati, a ne samo dokumentirati. Tako da je za ovaj projekt bitan efekt koji će proizvesti kod ljudi. Pretpostavljam da će biti prisutna kombinacija i tjeskobnih i komičnih momenata jer u ozbiljne teme volim dodati manju dozu karikaturalnosti ili humora. Ipak, teško mi je to predvidjeti jer je i za mene ovo jedan veliki eksperiment.
-Logično, TEF je jedan od bitnih, prepoznatljivih simbola Šibenika i malo tko u gradu ne zna što je Tvornica značila za Šibenčane. Hoćete li nakon premijernog prikazivanja u šibenskom HNK-u , s radom ići i na druge pozornice i lokacije?
Bila bi šteta da nešto u što se uložilo ovoliko energije ostane na jednokratnom prikazivanju u Kazalištu. Ovaj rad je zamišljen tako da može pripremati različite forme i da se može prilagoditi raznim lokacijama. Ipak, nakon predstavljanja u kazališnoj zgradi, rad vjerojatno nikad više neće biti izveden na identičan način, već će se primarno prikazivati kao video rad, uz moguće manje izlete u izvedbe uživo. Zasad sam se više posvetila produkciji pa tek treba definirati plan buduće distribucije rada. Ako uspijem osigurati dodatna financijska sredstva, voljela bih video rad nadograditi u formu filma koji bi istu priču predstavio kroz narativniju formu, dok je sadašnja forma bliža video instalaciji.
- – Tema industrijskog otpada i posljedica koje proizvodi na stanovništvo u svom okruženju, koincidira s trenutno najaktualnijom nacionalnom temom nezakonitog odlaganja opasnog otpada, ne samo u Gospiću, nego širom Hrvatske…
Mislim da se zanimljivo poklopilo i to da se bavimo ekološkim posljedicama zatvorene tvornice u razdoblju kada problemi s otpadom eskaliraju, kada je to jedna od najbitnijih tema u Hrvatskoj. Mislim da ne smijemo zaboraviti na te teme, jer ne znam što nas može više povezati od toga da želimo zdrav okoliš.
Nažalost, to se potpuno slučajno poklopilo, ovom temom smo se počeli baviti početkom godine iako je i ranije definirana, dok je problem otpada u Gospiću buknuo ovo ljeto. Doduše, započeo je dosta ranije, samo javnost nije bila dovoljno upućena.
– To je svakako tema koja se tiče svih nas, bez obzira na ideološki i bilo koji drugi predznak, jer u pitanju je naš opstanak, pravo na zdrav život, kao što su to Gospićani demonstrirali. Šibenčani, međutim, desetljećima žive uz trosku i „ni riječ da bi rekli”. Kako komentiraš činjenicu da potpuno ista troska u Šibeniku nikad nije dovela ni do prosvjeda, a stanovnici Biljana Donjih radi nje su došli do Europskog suda za ljudska prava? Je li to zato što je TEF othranio generacije Šibenčana, izgradio stanove, infrastrukturu…što misliš? Očekivalo bi se da su ljudi u Šibeniku više osviješteni o razmjerima opasnosti od te tvornice nego mještani Biljana Donjih gdje je troska bila nekoliko godina.
Moram priznati da ta činjenica i mene intrigira, nemam precizan odgovor na taj fenomen, tek nagađam. Šibenik i TEF su bili isprepleteni, troska i ostali otpad dugo su nastajali ovdje, ljudi su na neki način bili naviknuti na Tvornicu i sve što ide uz takvu industriju, pa tako i otpad. Meni to djeluje kao neka vrsta samozavaravanja. Kada nemate gdje, lakše je vjerovati da vam ono što se nalazi u vašem neposrednom okolišu ne šteti. Mišljenja Šibenčana i Šibenčanki o TEF-u i tvorničkom otpadu su oprečna, mnogi smatraju da troska nije ni na koji način opasna. Troska nije jedini TEF-ov otpad, ali je oku vidljiva, voluminozna i vizualno intirgantna, istovremeno djeluje i estetski privlačno, mistično i opasno. Kad se tamo jednog dana krene dublje kopati, tko zna na što će se sve naići…
– Da, tu su još i katranske jame, fenoli, koji i dalje stoje u krugu TEF-a, a kad i kako će se to sanirati ni danas ne znamo… Ljudi šetaju tim prostorom, djeca se igraju, psi istrčavaju, a nemaju pojma kolika je opasnost od otrova koji se tu kriju.
Problem je i taj što se troska usitnjavala na otvorenom. Sjećam se jednog mog sugovornika, bivšeg radnika TEF-a, koji je rekao da ne bi bilo dobro ni da ti zlatna prašina uđe u pluća, a kamoli prašina od mljevene troske.
-U slučaju troske u Biljanima Donjim, a to je šibenska troska iz TEF-a, stručnjaci su se lako „dogovorili” da je riječ o radioaktivnom, opasnom materijalu. Što ga to u Biljanima čini radioaktivnim, a u Šibeniku bezopasnim i inertnim, što misliš?
I u Dugom Ratu je još nadrealno velika količina troske, ali slučaj Salonita posebno uznemirava…
Troska je mijenjala status, od rudnog blaga, sirovine, do otpada. Ta činjenica mi je posebno zanimljiva u kontekstu antropomorfnosti tog „Crnog brda” koje stalno mijenja identitet, ovisno o kontekstu, kako kome odgovara. Kako sam se zainteresirala za te teme iz osobnog iskustva, počela sam pratiti slične situacije, pa tako i situaciju u Dugom Ratu gdje su se također proizvodile ferolegure, tamo se još uvijek nalazi nadrealno velika količina troske. U zadnje vrijeme me posebno uznemirava slučaj Salonita, aktivno pratim objave inicijative posvećene tom slučaju i osobnim iskustvima, posljedicama tog problema. Azbest izranja sa svih strana, dok istovremeno slušamo da je saniran!
– I tek sada se država sjetila oboljelim ljudima i njihovim obiteljima isplatiti nekakvu odštetu, oko čije visine doslovce licitira…
Taj slučaj je iznimno potresan, teško je i razmišljati o sudbinama ljudi koji su pogođeni na razne načine. Ipak, u ovom slučaju dokazivanje uzročno-posljedičnih veza Salonita, zanemarenog otpada i zdravstvenih problema itekako je jednostavno jer se radi o oboljenjima koja su direktno povezana s izlaganjem azbestu.
– Crno brdo koje si napravila na trosci u Biljanima u umjetničkim krugovima je vrlo dobro primljeno. Tu si varirala priču o trosci kao asocijaciji na svemirsku površinu…
Taj rad željela sam realizirati na način da serija fotografija izgleda kao da je snimljena na nekoj drugoj planeti, ali da istovremeno shvaćamo da se radi o postojećem, bliskom lokalitetu, realnom problemu, a ne fikciji.
– Treći čin tvog rada vezan je za budućnost prostora bivšeg TEF-a. Na koji način to interpretiraš, kako uopće vidiš tu perspektivu?
Atmosfera tog prostora neobična je, neka kombinacija postapokaliptičnog prostora i rekreacijske zone po kojoj se šetaju psi, djeca rade skrovišta, mladi izlaze, kupaju se. Taj prostor prezentira se kao jedinstveni prostorni kapacitet, nalazi se uz more, blizu centra grada, zauzima ogromnu površinu. Što sad s tim prostorom? Mislim da je bitno osluškivati što lokalno stanovništvo misli o tome, da se uključe u definiranje namjene tog prostora. Pitanje je i je li sad tamo potrebna neka velebna izgradnja ili bi bilo bolje staviti fokus na konačnu potpunu sanaciju tog prostora.
– Da, prioritet je da se prostor sanira.
To je apsolutno najbitnije.
– I sam projekt ALILAND zapravo se bavi konverzijom napuštenih industrijskih postrojenja i lokacija i njihovom novom valorizacijom. Samo taj se prostor već 20 godina sanira, opasni otpad još nije ni blizu sanacije, iako je to bila obveza države, jer TEF je bio državna tvornica. Tek nedavno je glavnina troske iz prostora TEF-a uklonjena. No, pitanje je gdje…?
Koliko mi je poznato, velik dio usitnjene troske prebačen je na Bikarac, ali zasigurno se još uvijek nalazi i u moru i na drugim mjestima, ponekad i u izvornom neusitnjenom obliku.
-Što misliš, koliko jedan ovakav multimedijalni, performativni rad može osvijestiti kod građana problem, poput TEF-a, u cijelosti. Može li to potaknuti ljude da traže svoja prava, a temeljno je da traže sanaciju prostora kako bi napokon živjeli uz zdrav, čist okoliš?
Jedan sloj mojih radova je itekako aktivistički
Svi moji radovi su na neki način vezani za društvene probleme i to je jedini način da sebi opravdam zašto se uopće bavim umjetnošću. Nije mi prioritet stvarati lijepu umjetnost, nego kroz radove interpretirati teme koje smatram bitnima. Zbog toga se gotovo uvijek susrećem s pitanjem ima li umjetnost tu moć da mijenja društvo. Naravno, kad se bavite nekom društvenom temom nemoguće je predvidjeti kojom će se dinamikom potencijalni utjecaj širiti. Radovi žive neke svoje živote, do mene kao autorice vjerojatno ne dođe ni 10 posto odjeka, reakcija. Često umjetnost uspoređujem s novinarstvom. Obje struke na svoj način iznose neke informacije u javnost. Novinarstvo ima princip djelovanja koji bi trebao biti informativniji, dok umjetnost zalazi u područje interpretacije, na nekoj drugoj razini nas dodiruje. Sve je to dio neke veće misije osvještavanja, aktualiziranja neke teme, već je time neki mali pomak učinjen. Kad stavite fokus na nešto, o tome se počne više razmišljati, bitno je održavati neke priče na životu. Pa čak i kad je neki problem riješen, ako je na nekog nešto štetno djelovalo, što sad s tim? Treba li to zaboraviti i reći, ma dobro nema veze, što je bilo, bilo je? Zato mislim da je još uvijek bitno baviti se Crnim brdom, iako je javnosti problem prezentiran kao riješen. Na koncu, taj slučaj nam može biti itekakva opomena.
– Iz svega ovoga o čemu govorimo proizlazi da si aktivistička umjetnica?
Mislim da suvremena umjetnost ima problema s terminologijom, ponekad mi je teško predstaviti se, objasniti čime se bavim, opisati medije i pristupe kojima se bavim jer se to često mijenja i nije toliko medijski čisto.
– Čini se da ti je prihvatljivija definicija vizualna umjetnica…?
To je termin koji najčešće koristim, iako je također donekle ograničavajuć. Jedan sloj mojih radova je itekako aktivistički, i to vrlo svjesno i namjerno. S Crnim brdom sam definirala svoj pristup umjetnosti, kroz taj rad sam shvatila kakve teme i kakvi pristupi tim temama me zanimaju. Tu metodologiju možemo nazvati umjetničkim istraživanjem koje započinje s kompleksnim istraživanjem teme, dok se načini vizualizacije, odnosno mediji definiraju u procesu. Najizazovnije pitanje je kako nešto što je kompleksno sažeti u neki komprimirani oblik, to su dugotrajni procesi.
– Inače si i docentica na Akademiji u Splitu? Dakle, imaš paralelnu karijeru?
Zadnjih nekoliko godina predajem na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost, taj posao je posebna društvena privilegija u smislu pozicije iz koje možete djelovati na nekoga tek ulazi u određenu struku. Takav posao svakako donosi i egzistencijalnu stabilnost u struci koja se još nije dovoljno izborila za primjerenu valorizaciju i honoriranje rada. Iako su se neke stvari poboljšale u odnosu na dane kada sam se počela baviti vizualnom umjetnošću, postoji još značajan prostor za napredak.
Arhitektura je zahvalan motiv vizualizacije kompleksnih društvenih problema
– Nisi se u svojim radovima bavila samo neposrednim okruženjem kao inspiracijom, bavila si se i nekim drugim temama. Zanimala te i arhitektura, bespravna izgradnja, kič…
Opet su sve te teme na neki način vezane za moje neposredno okruženje. Rođena sam, odrasla i živim svojom voljom u Dalmaciji, jer duboko volim ovaj kraj, povezana sam i fascinirana prostorom u kojem živim. Taj prostor je slojevit i povijesno uzbudljiv, prepun kulturne baštine koju ne tretiramo uvijek kako bi trebali. Kako živim u Splitu, zadnjih godina sam se dosta bavila specifičnostima Dioklecijanove palače, odnosom kulturne baštine i privatne nekretnine. Svodovi Podruma Dioklecijanove palače prepuni su otvora koje su ljudi stoljećima koristili za zahode i taj prostor je praktički bio očuvan talogom, to su neke bizarne povijesne situacije koje me intrigiraju.
– Imala si i nekih starijih radova koji su bili vrlo atraktivni, poput kupole bazena u primoštenskom hotelu Zora, i to je možda jedan od prvih radova po kojem si bila umjetnički prepoznata.
Kroz taj prekrasni futuristički bazen prezentirala sam imaginarni narativ o alterativnom retro-futurističkom turizmu. Dosta mojih radova je vezano za divlju gradnju, turističku arhitekturu, rozu tortastu gradnju koja više nije ni toliko aktualna… Načela sam i temu kojom se i dalje planiram baviti, a radi se o dominatnoj suvremenoj estetici koja je zamijenila te iznimno dekorirane kuće u kontekstu turističke gradnje, mogli bismo je opisati kao sive kubuse sa staklenim balkonskim ogradama. Zanimljivo mi je pratiti te dominantne arhitektonske stilove, arhitektura je zahvalan motiv vizualizacije kompleksnih društvenih problema. Bavila sam se i problemom vlage u novogradnjama kao simptomom širih društvenih problema. Kupiš novogradnju i prije nego dobiješ ključ, već izbija vlaga…
– Ti si vrlo pragmatična, ako već ne aktivistička, umjetnica, hahaha.
Mislim da se kroz oblikovanje, devastiranje i zanemarivanje prostora puno toga može saznati o društvu. Toliko puta sam se selila, a i uskoro me to ponovo čeka, jer je nepriuštivost stanovanja jedan od gorućih suvremenih problema.
– Može li umjetnica u Hrvatskoj osigurati priuštivo stanovanje?
Nemam nužno ambicije posjedovati, samo bih voljela da mogu mirno živjeti u jednom prostoru duže vrijeme za cijenu iz koje ne isijava pohlepa, da ne govorim o prostoru za rad. U Splitu već godinama nije izašao natječaj za najam ateljea.
