Na lokaciji bivšeg kamenoloma Kukalj kod Benkovca, koji je u vlasništvu zlatara Paška Dodića, upletenog u aferu ilegalnog odlaganja otpada s bračnim parom Šincek, ništa se trenutno ne događa, iako je službeno sanacija najavljena za početak rujna. Za razliku od Gospića gdje su se građani organizirali i mobilizirali cijelu Hrvatsku protiv kriminalnog biznisa otpadne mafije u sprezi s državnim institucijama, koji bez savjesti i kompleksa truju hrvatske građane, u Benkovcu žrtvu podnose šutke, gotovo bez ispuštenog glasa, kamoli organizirane građanske pobune. Ovdje strah paralizira sve, pa i one koji imaju i svijest i relevantne informacije o zločinu čija su žrtva, ali treba preživjeti, kažu, a ovo zna biti opaka sredina u kojoj se svaki disonantni ton kažnjava. Istodobno, sve ukazuje na to da su Gospić, Benkovac i Varaždin dio iste kriminalne priče, s istim akterima i istim otpadom, ali ne i s istom pozornošću javnosti. Benkovac je u ovom zločinu i dosad neviđenoj državnoj sramoti nekako ostao ispod radara…
Benkovac ispod medijskog radara
Procjenjuje se da je na području bivšeg kamenoloma Kukalj, nedaleko čuvenog Benkovačkog sajma, ista ekipa kao i u Gospiću dovezla između 6 500 – 7000 tona opasnog otpada uvezenog iz Italije. Radi se o miješanom otpadu, mahom mikroplastici, koja je pomiješana s teškim metalima, navodno je prisutan i opasni antimon (sličan arsenu), a spominje se i medicinski otpad, i sve je to iskrcano tijekom zadnjih nekoliko godina, uglavnom 2023. i 2024. godine, na spomenutu lokaciju iznad Benkovca, na krškom terenu, i do danas ostavljeno na vjetru i kiši bez ikakve zaštite. Ispitivanja su pokazala da su teški metali i opasni spojevi već prodrli u tlo izvan samog ilegalnog odlagališta, nedaleko od centra Benkovca. No, ni prosvjeda ni pobune ovdje nema…
USKOK je istragu započeo prije nekoliko godina, još u rujnu 2023. je stavio pod nadzor bračni par Šincek ( Moniku i Josipa ) i Dodiće ( Paška i Frančesku ), a u veljači prošle ( 2025. ) godine uslijedila su i uhićenja. Tada Paško Dodić nije figurirao kao osumnjičenik nego kao svjedok, istražiteljima je tvrdio kako je u posao sa Šincekima ušao da bi od otpada radio građevinski materijal, da se s otpadom nikad nije bavio, no unatoč tome se našao pod mjerama istražitelja koji u tu priču nisu povjerovali, pa je istraga proširena i na Paška Dodića koji je Šinceku ustupio svoj kamenolom kod Benkovca za dovoz i zatrpavanje otpada u tamošnju kavu. Prisluškivanjem njihovih mobitela istražitelji su otkrili i njihovu povezanost u zasigurno najvećoj aferi u novijoj hrvatskoj povijesti. Iz snimljenih razgovora jasno je da su zajedno u poslu i da svjesno otpad zatrpavaju, doslovce gdje stignu. Pa se tako na njihovoj ruti našao i Benkovac.
Benkovački gradonačelnik Tomislav Bulić, nakon medijskog otkrića da je dio opasnog otpada kojeg su uvezli Šincekovi završio u Dodićevom kamenolomu u Benkovcu, branio se tvrdnjom da on ništa o tome nije znao. Jasno da je to nemoguće, jer svi su u Benkovcu znali da se nešto zadnjih godina kontinuirano dovozi, i svi su o tome šutjeli. Građani zbog straha, a gradonačelnik jer je i sam na neki način bio dio priče… Ako nije znao, trebao bi se sramiti a ne time se hvaliti, tvrde rijetki koji o tome uopće žele govoriti. Jer, ako gradska vlast i lokalno komunalno poduzeće nemaju podatke da se ovdje iskrcalo bar 6,5 tisuća tona otpada, tko bi trebao znati?
„Gospić, Benkovac i Varaždin – to je ista priča. Ista mafija, isti otpad i ista situacija u kojoj građani stoje i čekaju kada će se stvari pokrenuti. A pričati da je sanacija u tijeku, kao što je gradonačelnik Bulić izjavio na zadnjoj sjednici Gradskog vijeća, niti je točno niti je dovoljno. Stvari se doista moraju pokrenuti” rezolutno će trenutno jedina Benkovčanka koja je spremna javno komentirati aferu s ilegalnim opasnim otpadom koji je deponiran nadomak centra grada.
Na ilegalnom odlagalištu, sanacija nije ni počela…
Ona je Dunja Gusić. Srednjoškolska profesorica hrvatskog jezika i književnosti, inače predsjednica udruge Vlajternativa koja već 15 godina organizira istoimeni, nadaleko poznati festival punka i metala u Benkovcu.
I Grad i Županija, pozivajući se na Ministarstvo zaštite okoliša i Fond, najavili su početak sanacije za rujan, sada smo na koncu listopada a i dalje je stanje nepromijenjeno, ni “s” od sanacije- govori Dunja s kojom smo se po dogovoru našli u Benkovcu i otišli na lice mjesta gdje smo se uvjerili da se tamo baš ništa ne događa.
Kamenolom Paška Dodića, Kukalj, nalazi se u neposrednoj blizini poznatog Benkovačkog sajma, s druge strane prometnice koja ih dijeli. Najveći dio otpada je zatrpan, tragovi su vidljivi, mahom je u pitanju smrvljena plastika, ostaci metalnih dijelova, građevinskog materijala, sve smiksano kako bi se izvornom materijalu što teže ušlo u trag. Dio ilegalno odloženog otpada je u kavi koja je ostala nakon završene eksploatacije kamena. Pristup kamenolomu, inače, nije slobodan, neki su novinari i snimatelji imali neugodnosti s čuvarom kad su htjeli snimiti nekoliko kadrova. Mi smo imale sreću da nikoga nije bilo, a vrata na ulazu u prostor kamenoloma bila su širom otvorena. Slobodno smo snimili što smo htjeli i otišli, a da nas nitko nije ni zazvao.
S Dunjom smo razgovarali i o Benkovcu uopće, o životu u toj maloj ravnokotarskoj sredini, definiranoj ratom a zadnjih godina i demonstracijom „braniteljske moći”.Ali, otpad nam je prva tema.
Slažemo se da je riječ o kriminalu, ali prije svega o sustavu gospodarenja otpadom koji je u Hrvatskoj tako posložen da pogoduje otpadnoj mafiji koja se na tuđem smeću bogati, i bez srama ugrožava zdravlje hrvatskih građana. Državne institucije koje su trebale sustav nadzirati, potpuno su zakazale, i Ministarstvo okoliša i Državni inspektorat, Carina, policija, svi. No kada se ovaj sramotni skandal otkrio, kada je javnost saznala da su po cijeloj Hrvatskoj razbacane ili perfidno zatrpane tisuće i tisuće tona opasnog otpada, uvezenog iz Italije, Njemačke, Slovenije, Austrije...umjesto da se mehanizmi zaštite zdravlja građana i okoliša hitno pokrenu radi brze sanacije kontaminiranih područja, sve se činilo da se problem zataška, relativizira i minorizira, veli naša hrabra sugovornica, nalik 15-godišnjakinji, iako je na pragu 40-te.
Zanima nas kako je jednoj mladoj, visokoobrazovanoj osobi, sklonoj alternativi, živjeti ovdje, kakva je atmosfera danas u Benkovcu koji se nakon ljeta zabraniteljskog miniranja festivala „Nosi se” doima potpuno uškopljenim, pa i kad su se suočili s činjenicom da im je nezakonito iskrcan opasni otpad u dvorište, koji ih već nekoliko godina truje, nisu ni glasa pustili od sebe. Zašto?
Strah i šutnja
„Zbog straha”, bez razmišljanja će Dunja.
-Čega, koga se ljudi boje? Što radi gradonačelnik Bulić, zašto se ne oglašava, pa njegovi sugrađani su ugroženi, njegova obitelj, njegov grad za koji je preuzeo odgovornost- inzistiram, čudeći se potpunoj šutnji benkovačkog gradonačelnika.
„Gradonačelnik se oglasio tek nakon što su mediji otkrili da je i ovdje, kao i u Gospiću, nezakonito odložen opasni otpad. A kad je konačno progovorio, sve što je imao za reći je bilo da on ništa o tome nije znao(?! ) Ovo mu je treći mandat. Nije početnik. Netko dovozi opasan otpad u grad nekoliko godina, a on o tome ne zna ništa?! ”, ogorčeno će naša sugovornica.
Pitam je što misli zašto se ogromna količina opasnog otpada iskrcala baš u Gospiću, Benkovcu, Sisku…što te gradove povezuje, što ih je nominiralo kod kriminalaca kao najpovoljnija ilegalna odlagališta.
„Za to ne treba završiti deset fakulteta da bi se povezalo što je zajedničko sredinama kao što su Gospić, Benkovac, Sisak… Kad smo mislili da je rat najgore što nam se moglo dogoditi, zatekla nas je vijest da imamo eko-bombu nedaleko centra grada, tisuće tona otpada. To saznanje mi je bilo gore od ijedne afere, ijedne pljačke. Kradite, uzmite što hoćete, otimajte, ali to, ako mi pilate stabla, ako mi stavite opasni otpad u neposrednu blizinu grada, e to je nešto preko čega se ne može prijeći. A ipak se šuti. Uvijek je ovdje bio zakon šutnje, svi smo nekako rodbinski povezani, pa netko šuti zbog oca, netko zbog majke, brata, sestre, rođaka, ovo je premala sredina, svi su povezani i posljedica toga je da se ovdje nikad nije talasalo. Međutim, shvatila sam da ako bi o ovom šutjela, razboljela bi se, a tako misle i moj brat, koji nema veze s politikom, i moji prijatelji.”
Dunja nam kazuje kako je njezin brat Ante, inače pravi, nepatvoreni punker, govorio na prosvjedu u Gospiću gdje je došao na poziv GI „Gospić je naš dom”.
„Zvalo me više ljudi i požalili su mi se da jedino u Benkovcu ne mogu dobiti baš nikoga tko će govoriti o toj temi. Novinari govore– kad dođemo u Benkovac na cesti ljudi bježe od nas, nitko ne želi dati izjavu, ne žele da im ime osvane na društvenim mrežama. Gospićani su pozvali moga brata da bude jedan od govornika na njihovom prosvjedu u Gospiću, i on je rekao, to će mi biti najteža stvar u životu, ali ja ću to izgovoriti. I otišao je u Gospić i rekao što je trebao. Dobro znam koliko mu je to bilo teško, i onda se vratiti u Benkovac, i suočiti sa svojim zatočenim gradom. Ljudi su ga potiho, da nitko ne vidi, tapšali i odobravali mu u privatnim razgovorima što je istupio Gospiću, ali nitko glasno nije rekao : Bravo Ante! O tome se šuškalo po dućanima, po banci, okolo, da drugi ne vide i ne čuju”, ogorčeno će Dunja.
Nakon toga, brat više nije htio nikakvo javno eksponiranje, nikakve izjave, pa je zamolio nju da se oglasi. Prihvatila je, kaže, jer je morala, trebala i željela da se čuje što obični ljudi misle o opasnom otpadu u svom gradu.
Ispada da nitko ništa nije znao, ništa sumnjivo primijetio, kažem joj, i velim kako to zvuči nevjerojatno da baš nitko nije vidio tijekom nekoliko godina da kamioni konstantno nešto dovoze i iskrcavaju u Benkovcu.
„Naravno da su primijetili. Smiješno je da kad govorite privatno s ljudima, svi kažu : „Ma mi znamo tko je to, mi znamo kad je to bilo.” Čak su govorili da postoje video snimke, da su ljudi koji žive u neposrednoj blizini snimali i da imaju te video zapise, ali s njima nikad ne bi izašli u javnost jer se svi boje za vlastiti život. Ovo je opasna priča s opasnim akterima…”, napominje Dunja, koju je, eto, dopalo govoriti o temi eko-mafije, a do jučer je bila okupirana punk svirkama, da bi odjednom morala pričati o nekim šincekima, pripuzima i dodićima…
Kamenolom Kukanj je u vlasništvu Paška Dodića, podsjeća, tu je velika kava kakvih je Benkovac pun zbog dugogodišnje eksploatacije kamena. Sve te kave su nakon završetka eksploatacije vlasnici trebali sanirati, zatrpati, kako ne bi bile izložene koječemu, prije svega trpanju otpada u njih. Ali, oni to u pravilu nisu učinili, ostavljali su kave otvorenima, a danas nam je svima jasno zašto…
– Zato što su i oni u dealu- dobacim.
„To je jasno kao dan. Ako je Dodić davao upute da se otpad vozi u njegov kamenolom, to se vidi iz dokumenata USKOK-a , pa i objavljenih transkrtipata prisluškivanih razgovora, jasno je da je bio dio dobro organiziranog posla.
Svi se boje čak i izgovoriti naglas neka imena…
Gospić je mala sredina, Sisak je mala sredina, ali Benkovac je – najmanja. Nemoguće je da se takve stvari ne znaju u gradu i da ljudi ništa ne vide. Ali o tome čak ni međusobno nisu razgovarali. Kamoli da bi se itko usudio prijaviti. Dok mediji nisu objavili da je i Benkovac jedan od punktova na kojemu je nezakonito deponiran opasni otpad Šincekovih, nitko ovdje ništa o tome nije govorio. To je šokantno. Zamislite koliko je nezdrava atmosfera u gradu, koliko se svi boje čak i izgovoriti naglas neka imena. A ako se svi toliko bojimo, pitanje je na koji način smo povezani s tim strukturama. Šutnjom postajemo i saučesnici u tom zločinu, ako šutimo znači da to toleriramo, dozvoljavamo, kao i u nasilju. Elementarno je prijaviti ako vidiš nešto u najmanju ruku čudno. Ali, strah je jači od toga”, zaključuje.
U Gospiću su građani organizirali inicijativu Gospić je naš dom i kontinuirano nadležnim institucijama prijavljivali sve što su znali i vidjeli, tražili da inspekcija izađe na teren, da institucije postupaju, organizirali prosvjede, naposljetku mobilizirali cijelu Hrvatsku i pokazali zavidnu građansku hrabrost.
„U Benkovcu to nije tako.Ovdje se o svemu šuti, ljudi se prave slijepi i gluhi. Bila sam šokirani kad su me novinari molili da im pomognem naći bar nekoliko ljudi koji bi bili voljni nešto reći, a nisam mogla naći apsolutno nikoga tko bi na to pristao. Ostala sam sama na prvoj crti, ne osjećam se nimalo ugodno, sve je to za mene veliki stres.
Ne bojim se hoće li mi netko probušiti gumu na autu, ispisati nove uvredljive grafite na zgradi u kojoj živim, kao što su radili i u vrijeme braniteljskog udara na festival Nosi se, ali me zastrašuje to nerazumijevanje mojih sugrađana. Nedavno čitam komentar na društvenim mrežama, piše jedna žena- „što ona govori o nekakvoj atmosferi straha u Benkovcu, a večeras je koncert, otvara se kafić, mladi izlaze…” Mislim se u sebi, pa draga gospođo, ako se vi ne bojite, ako nema straha, stanite pred kamere i recite slobodno što se događa u gradu. Ali, ne, ne bi ona…
-Znači, ne trebamo se nadati da će nam ovdje itko osim vas išta reći o opasnom otpadu u gradu- pitam još jednom, za svaki slučaj. Dunja mi na to veli, „pa probajte”, i stane se smijati…
Bulić nije ništa znao, pa je opasnost negirao, a na kraju bi – vješao?!
Građane najviše vrijeđa ponašanje gradske vlasti koja tvrdi da ništa o tome nisu znali. Ne može se tolika količina otpada ( 6500- 8000 tona, op.a. ) dovesti u grad, a da za to gradonačelnik ne zna, velim.
Kad se lani tek skandal otkrio, gradonačelnik je gotovo pa umanjivao opasnost od otpada, tvrdio da je to nekakva plastika, da se ne trebamo bojati, a ljudi nisu ništa znali. Međutim, kad se zahuktalo s Gospićem i kad su izašli izvještaji DORH-a, odjednom je promijenio retoriku i stao govoriti da te ljude treba vješati! Licemjerno.
A onda i njegova nedavna izjava, da je donesena odluka o sanaciji do kraja godine. Na sjednici Gradskog vijeća kaže: Sanacija je u tijeku. Bili ste tamo, vidjeli ste, ništa se tamo ne događa. Mi do danas ne znamo ništa o sanaciji, kako će se provoditi, tko će je provoditi, tko će to financirati, hoćemo li opet mi mali ljudi u lokalnim sredinama biti žrtve svega, i još platiti račun onima koji bi trebali tlo sanirati…
Ta priča s otpadom je eksplodirala i pokazala nam da se postojeći model gospodarenja otpadom raspao. Od toga profitira samo otpadna mafija koja uvozi opasni otpad, što nije nezakonito, iako Hrvatska nema ni odlagalište opasnog otpada ni postrojenje za oporabu. Dakle, svjesno dozvoljavamo da se opasni otpad uvozi, da se otpadna mafija bogati i onda taj uvezeni otpad na kojem su basnoslovno zaradili oni koji su se zbog toga udružili u zločinačko udruženje, razbacuje po cijeloj Hrvatskoj. Može li ozbiljna država to raditi svojim građanima?!, pita se s pravom mlada benkovačka profesorica i domeće:
„Ovdje je opasni otpad najbliže centru grada i kućama. Ako su nalazi pokazali da su plastika i antimon već izašli iz tijela odlagališta i da nas truju, tko zna gdje je sve to već prodrlo s burama i kišama koje padaju, a odlagalište se nalazi na uzvisini i otrovi s njega samo klize prema gradu. A oni govore da je sanacija u tijeku. Koja sanacija?
Uvjeravaju nas da je voda zdrava, a oni piju samo kupovnu!
Znate”, kao posebna kuriozitet kazuje nam Dunja, „zanimljivo je kad se to sve razotkrilo, u kolovozu i rujnu, u dućanima na policama nije bilo flaširane vode. Dakle, gradska vlast šuti, a zapravo su u strahu, boje se piti tu vodu i kupuju masovno flaširanu. To je krenulo 2024. Nas umiruju navodnim rezultatima ispitivanja vode, zadarskog Zavoda za javno zdravstvo, koje provodi ciljana mjerenja samo određenih metala i spojeva, pa je jasno da i ne mogu otkriti koji nam se sve otrovi slijevaju u vodu, a cijela gradska uprava pije isključivo kupovnu vodu! Kad sam ušla u par dućana vidim prazne police. Kasnije će mediji objaviti da benkovačka gradska vlast troši enormne iznose novca za kupovnu vodu, i da je u posljednje dvije godine, 2024. i 2025. taj trošak dramatično porastao. Od 200- 860 eura koliko se trošilo 2022. i 2023., izdaci za kupovnu vodu koja se koristi za aparate za vodu po gradskim uredima narasli su na gotovo 5500 eura lani, a taj će iznos doseći i ove 2026. godine, pisao je klimatski.hr. Zašto, ako je voda iz javnog sustava zdrava i ispravna za piće?,” pita se Dunja.
Još nešto u ovoj priči s otpadom potpuno mi je neshvatljivo. Predstavnici lokalnih vlasti žive u tim potencijalno katastrofalno zagađenim gradovima u koje su dozvolili da se nezakonito odlaže opasni otpad. Tu žive i njihova djeca, unuci, roditelji, rođaci Zar ih ni za njihovo zdravlje nije briga, pitam Dunju, čudeći se.
„To je posebna dimenzija”, kaže. „Moje istupe zagovornici HDZ-ove vlasti na društvenim mrežama su komentirali tako da su me optuživali kako pljujem po svom gradu, kako ih sramotim…Kao da mi dišemo različiti zrak, pijemo različitu vodu. Je li to slijepo vjerovanje ili debelo plaćena slijepa šutnja? Vjerojatno jedno i drugo…Nije mi jasna šutnja tih stranačkih, HDZ-ovih ljudi koji žive ovdje. Na društvenim mrežama nećete naći nijedan njihov komentar o otpadu, kao da ga u Benkovcu i nema.
Šute k’o zaliveni. Nema obraćanja građanima, nema informacija o sanaciji, sve je prepušteno nagađanjima i ćakulama. Kao da oni žive izdvojeni iz ove sredine. Benkovac je u tom smislu zbilja specifičan. Zdravlje nam je svima jednako važno, neovisno od stranačke pripadnosti, ideologiji, to je naše ustavno pravo, i ne bi trebalo biti važno s koje pozicije se istupa jer je to primarno ljudska pozicija. Zabrinutost za zdravlje. Na tome su se Gospićani mobilizirali, nije ih pokrenula politika ni stranka, to je građanska akcija kojoj je cilj upozoriti institucije da moraju postupati kako bi zaštitile zdravlje građana i okoliš u kojem žive.
I ovdje je, kao i u Gospiću, jako puno OPG-ova, Ravni Kotari su poznati po plodnoj zemlji. Ali, ovdje se čak ni sudbina OPG-ova ne problematizira. Perverzno je da bi i u Gospiću i u Benkovcu HDZ opet mogao pobijediti na izborima. Nakon što su izdali ovaj narod, počinili zločin prema njemu, zatrovali im tlo, zrak, vode, očito računajući na neukost i glupost naroda. I zato su birali gradove poput Gospića, Siska, Benkovca računajući da tu ne živi puno ljudi, da su tu mahom njihovi birači koje će lako disciplinirati, što su u Benkovcu apsolutno uspjeli. Koliko im je do njihovih glasača vidi se i po tome što su im gradove pretvorili u deponije opasnog otpada. Pa tko preživi, a tko se iseli, dobro se iseli.
Benkovac je, nastavlja mlada profesorica, oduvijek bio žarište nekih teških događaja zbog svoje povijesne specifičnosti i strukture stanovništva koja je dugo bila višenacionalna, tu su bili pravoslavci i katolici, živjeli su zajedno, postojali zajedno i meni kao djetetu činilo se da je to gradić iz bajke. Moj brat i ja, i naši prijatelji, odrasli smo na priči o urbanom Benkovcu u kojem su svirali Azra, Prljavci, Parni valjak… Nažalost, to je na jedan grozan način zaustavljeno i svi smo proživjeli taj lom jer nitko od nas u svojoj obitelji nije prošao lišo, nitko ovdje nije bez ratnih trauma, svi su osjetili užase rata. Ja sam svog oca, branitelja s PTSP-om, gledala cijelo svoje odrastanje, jako teško je živjeti s tim, a istovremeno to je bio čovjek koji nikad ni protiv koga nije rekao ružnu riječ, niti je nas učio tome”, priča mi Dunja, boreći se s naletom emocija.
Vlajternativa je sinonim urbanog Benkovca
„ I moja majka radi u školi „, nastavlja svoju priču Dunja, „i mogu reći da nas naši roditelji nisu odgajali da mrzimo nego da volimo svoj grad, neovisno o tome kakva je njegova slika. Već kao studenti brat i ja, i naša ekipa, počeli smo osvještavati da Benkovac nije to što smo slušali da jest, da nema ništa od te priče na kojoj smo odrastali. Ta činjeica nas je probudila i svi smo se odlučili angažirati, najprije preko organizacije punk festivala, Vlajternativa. Bila sam u Zadru na faksu i gledala kako se u Benkovcu organiziraju lešijade, pužijade, plejade, striža ovaca na šetnici itd, za mene je to bio horor, to nije moj grad. Ma neka se to događa u Bukovici, ali u centru grada, u glavnoj ulici, to ne!
I tako je krenuo naš „pokret otpora”, čuo se naš glas da želimo Benkovcu dati nešto što mu pripada kao gradu, a to je alternativna kultura, i to je ono što nas je usidrilo u ovom gradu. Da nije bilo toga vjerojatno bi i mi, kao većina moje generacije, iselili iz Benkovca, otišli u Irsku ili Njemačku. Ostala nas je tek šačica s visokim obrazovanjem, mladih ljudi koji bi nešto mogli učiniti. Cijela naša ekipa dijelila je isti mindset, nizale su se jedna, druga, treća godina i više nije bilo uzmaka. Vlajternativa je postala sinonim urbanog Benkovca i to nam je najdraže od svega, jer sve smo to radili za Benkovac i uvijek nam je polazna točka bio – Benkovac. Naša orijentacija prema alternativnoj, nezavisnoj sceni, to je naš identitet i zato nismo otišli iz ovog grada.
To je, valjda, bilo neko dobro vrijeme i djelovali smo na valu općih promjena u društvu, po mjeri nas milenijalaca, to je bila 2008. -2016., jedno zdravo vrijeme, u svim našim gradovima su se događale zanimljive stvari, poput Terranea u Šibeniku, naše Vlajternative, zadarske alternativne scene. I onda je to počelo padati, a vezano je i uz pad ulaganja u kulturu, u alternativu pogotovo, čemu je kumovalo zadiranje politike u baš sve…
Već 15 godina sam predsjednica udruge koja organizira Vlajternativu i tu sam ostavila doslovce svoju mladost. Ali, tako mi je ostanak u Benkovcu bio lakši, stvarno jest. Imali smo svoje mjesto okupljanja, svoju bazu u pizzeriji Kod Pape, tu je dolazio naš krug ljudi koji su dijelili isti glazbeni ukus, isti svjetonazor. Da se nije otvorila ova pizzerija mi se možda nikad i ne bi našli na istom mjestu. Nažalost, rat je ostao i dalje nešto s čim živimo svaki dan…”, rezignirano će Dunja.
Militantna “dobrodošlica”
“Sam ulaz u Benkovac jasno vam govori o tome gdje dolazite, šalje jasnu poruku, mali grad na bogomdanoj poziciji s koje mu je sve blizu, more, Velebit, Zrmanja, i da taj grad nije oslikan veseljem, ljepotom, nekim dobrim porukama nego vas na ulazu dočekuje slika tenka, oružja, puške, jedna neshvatljiva militantna “dobrodošlica”. Da sam 10-godišnje dijete i da ulazim u Benkovac, koji me s tim prizorima dočekuj, ne bi se osjećala nimalo sigurno i ugodno.
Dunja Gusić je, ipak, paralelno s aktivizmom odlučila, nakon dugog opiranja, i politički se angažirati. Danas je jedna od koordinatorica zadarske podružnice stranke Možemo. No, to joj je, kaže, bila najteža odluka koju je ikad donijela.
„Jer, ako sam predsjednica udruge, pa se učlanim u neku stranku to ruši ovu našu priču, cijeli taj alternativni koncept koji smo gradili. Bila mi je to najteža odluka koju sam donijela dosad, jer sam svjesna što sam time izgubila ali bilo mi je dosta da samo pričam a ništa ne poduzimam, osjećala sam se kao neki licemjer koji po novinama kritizira stanje u društvu, piše komentare na društvenim mrežama, a odbija se angažirati na konkretnoj politici. I tako sam prelomila”, nevoljko će Dunja.
– Ima li u Benkovcu uopće oporbe?– pitam, nekako sluteći odgovor.
„Ne! Ovdje je oporba Domovinski pokret, oni imaju člana u Gradskom vijeću, SDP nema vijećnika, tako da oporba de facto ne postoji.”
Život u Benkovcu, tako, s otpadom i bez njega, već desetljećima definira HDZ. Bez ostatka. I odgovornost za sliku i atmosferu grada, za život u strahu i uz zavjet šutnje, njihova je, bez ostatka…
Pokušali smo dobiti očitovanje gradonačelnika Bulića i župana Bilavera, saznati kad će konačno početi sanacija ilegalnog odlagališta u Benkovcu, no, do trenutka zaključivanja ovog teksta, nisu odgovorili. Oni misle da nikomu od nas ne trebaju polagati račune, ni građanima Benkovca, ni javnosti, oni se “ispovijedaju” samo stranačkom “bogu”…
