Katastrofalni šumski požari zajedno s prekomjerno visokim temperaturama, sušama i tzv. toplinskim valovima najveća su opasnost za Europu (ali i druge dijelove svijeta). Najveća prijetnja Europljanima su vatra i promjene klime, a ne neka potencijalna ratna agresija, zaključuju mnogi. To je zaključak statističara koji su zbrajali štete od golemih požara koje su diljem Europe, sudeći prema podacima Europskog sustava za informiranje o šumskim požarima (EFFIS), samo između 1. srpnja i 31. kolovoza ove godine spalili više od 1,2 milijuna hektara zemljišta. Ta je brojka neprecizna i odnosi se samo na dio ljeta, no požari bijesne čitave godine zbog manjka padalina i suhe vegetacije pa će u konačnici spaljena površina biti puno veća. Za sad se precizno ne zna koliko je ljudi izravno i neizravno smrtno stradalo u požarima, niti broj ozlijeđenih, ali se procjenjuje kako je u različitim požarnim nepogodama u nekim trenucima moralo biti evakuirano (na različitim lokacijama) i do pola milijuna ljudi.
Šteta od suša i požara u EU se procjenjuje na više od 30 milijardi eura, a najteže je, dakako, pogođena poljoprivreda, uslije dugih perioda bez kiša, presušenih rijeka i drugih voda. Europski parlament raspravlja o tome što učiniti, kako preventivno djelovati i kako odgovoriti na navedene nedaće i opasnosti. Za razliku od Hrvatske, čije vladajuće strukture uopće ne djeluju u tom smjeru, niti im je ‘to tema’. Doduše nisu se pokazale sposobnima i organiziranima odgovoriti niti na nedavne na požarne (i potresne i poplavne…) katastrofe u Hrvatskoj, tako da je uglavnom to spalo na hrabrost i požrtvovnost vatrogasaca i samoorganiziranje ‘običnih’ ljudi.
Uvodno treba naglasiti i sljedeće: prema informacijama iz Potsdamskog instituta za istraživanje utjecaja klimatskih promjena površina Europe pogođena šumskim požarima do 2100. godine mogla gotovo – utrostručiti. I što sas? Čekati da sve izgori? Hoće li makar neke nove vlasti u nas, kada ove već nisu sposobne, učiniti nešto na preventivi: osuvremeniti protupožarnu zaštitu, razviti brži i efikasmiji vatrodojavni sustav, izgraditi mrežu pristupačnijih puteva u najugroženijim dijelovima Hrvatske, snažnije razvijati vatrogastvo, bolje opremiti vatrogasne postrojbe suvremenijom a ne zastrajelom polovnom opremom i vozilima, povećati broj vatrogasaca i dostojno ih i pošteno plaćati?
Protupožarna stoka
To ćemo tek vidjeti, a vidjet ćemo i hoće li se povesti dobrim primjerom nekih drugih, kao na primjer Španjolaca, a koji su u protupožarnoj preventivi počeli intenzivnije koristiti životinje, to jest koze, krave…
Krava-koza (caheno) voli jesti i spašava od požara
Nije to nikakva nova ideja: poznato je odavno kako su površine na kojima se obavlja ispaša puno manje rizične za izbijanje požara. To je čovjeku jasno tisućljećima, no nekima u nas nije ni danas. Jedan od uzroka onakvog nedavnog katastrofalnog požara kod Omiša (kao i većine drugih) je i u zapuštenoj suhoj vegetaciji. Kako je poznato, već desetljećima se većina polja, vinograda, maslinika, voćnjaka i drugih poljoprivrednih površina u Dalmaciji više ne obrađuje, najvećim dijelom zbog turizma koji donosi ‘bržu’ zaradu ‘bez motike’. No to je dvosjekli mač, pokazala je i ta požarna katastrofa…
Naime, u Galiciji, pokrajini na sjeverozapadu Španjolske, šumski požari su posljednjih godina opustošili krajolik i natjerali tamošnje vlasti da se bore za rješenje. Samo prošlo ljeto u Galiciji je izgorjelo više od 120 tisuća hektara šuma…
Suočeni s novim prijetnjama krenuli su u borbu protiv požara, i to uz pomoć – krava. Nabavili su veliki broj grla krava pasmine Cachena koji ini zbog njihove veličine zovu koze-krave. Naime, cahena izgleda kao smanjena krava ili kao prevelika koza, kako tko ih vidi, pa ih mještani nazivaju “koze-krave”.
Cachena ima težinu zrelih ženki od 255 kg i visinu od samo 112 cm, a mužjaci su visoki 114 cm i teže 375 kg. Cachena nije patuljak već minijatura s dobro proporcionalnim tijelom i velikim rogovima u obliku lire, mogu obitavati na siromašnom granitnom tlu i vrlo su otporne.
Cachena su poznate kao “koze-krave” zbog svoje manje veličine, raznolike prehrane i sposobnosti penjanja po planinskom terenu – osobine koje se češće povezuju s kozama.
Umalo izumrla
-Jedu gotovo sve, impresivno je – kaže Taboada (58) iz Galicije, koordinator zemljišne zadruge Vincios, koja ima oko 140 članova koji upravljaju sa 678 hektara komunalne šume.
Autohtona Cachena, najmanja španjolska pasmina krava, nekoć je bila uobičajen prizor diljem Galicije. No, tijekom desetljeća, kako se korištenje zemljišta preusmjeravalo s pašnjaka za stoku na industrijske plantaže drveća, a ruralno stanovništvo migriralo u gradove, Cachena je nestala i do 1980-ih bila je na rubu izumiranja. Zauzvrat, velik dio vegetacije, koju su nekoć izgrizla stoka na slobodnom uzgoju, ostao je zapušten i zarastao. Posljednjih godina ta je činjenica, uz sušnije uvjete uzrokovane klimatskim promjenama uzrokovanim ljudskim djelovanjem, stvorila sve povoljniji scenarij za požare.
Bilo je to 2017. godine, nakon što je požar uništio oko 80 posto šume u Vinciosu, kada je zajednica kolektivno odlučila da se nešto mora promijeniti. Shvatili su kako je ispaša najbolji način za smanjenje rizika.
Simpatična krava-koza (caheno) voli jesti i spašava od požara
Stoljećima je Cachena, izdržljiva pasmina s rogovima u obliku lire, provodila vlastitu zaštitu od šumskih požara u Galiciji radeći ono što najbolje zna: jedući, odnosno pasući i brsteći sve od reda.
Ponovno uvođenje stoke na pašu u regiji Vincios započelo je 2023. godine, obuhvaćajući razne sisavce poput koza, ovaca i konja, kao i Cachenu, koji svi pomažu u čišćenju zapaljivog podrasta ispašom na zemljištu, kao i stvaranjem ‘brisanih prostora’ u vegetaciji koje mogu zaustaviti širenje požara.
I tako, otkad je spomenuta zajednica kupila početnu stoku i započela s uzgojem, nije bilo ozbiljnijih požara. Međutim, operetzni su u procjemaa i smatraju kao će tek dulje vremensko razdoblje pokazati koliko je zapravo ispaša učinila šumu otporn(ij)om na vatru.
Silvopastoralizam
Upotreba stoke za ispašu i uklanjanje zapaljive vegetacije – inače poznata kao silvopastoralizam – dobiva na zamahu u Španjolskoj i šire kao metoda smanjenja intenziteta požara i lakšeg kontroliranja, čak i ako ne može spriječiti izbijanje požara, bilo slučajno ili podmetnutim požarom.
Silvopastoralizam (ili silvopastoralni sustav) je održiva praksa agrošumarstva koja na istoj površini zemljišta namjerno i planski objedinjuje uzgoj drveća, krmnog bilja (pašnjaka) i domaćih životinja. Riječ dolazi od latinske riječi silva (šuma) i odnosi se na šumske pašnjake. Ovaj pristup stvara uzajamnu korist za sve komponente ekosustava: životinje dobivaju hranu i zaklon, drveće pruža sjenu i dodatnu biomasu, dok životinje prirodno gnoje tlo i kontroliraju korov. Osim toga, kontrolirana ispaša u šumovitim i polušumovitim predjelima (osobito na Mediteranu) smanjuje količinu lako zapaljivog niskog raslinja.
-Samo ove godine ulazimo u peti toplinski val u Europi, a čini se da je ova godina gora u smislu intenziteta tog razdoblja suše. Taj intenzitet pretvara vegetaciju u gorivo. – kaže Stefan Doerr, profesor znanosti o šumskim požarima na Sveučilištu Swansea u Walesu, kako piše Reasons to be Cheerfull.
Znanstvenik Doerr u svojem radu procjenjuje potencijal stoke za smanjenje opasnosti od šumskih požara u mediteranskim krajolicima sklonim požarima, ukazuje na sposobnost koza, krava i drugih velikih biljojeda da jedu „fino gorivo“ poput trava i grmlja, i tako spriječe razorne šumske požare.
-Trava je najčešći način na koji ovi požari nastaju, ali su i najlakše komponente za uklanjanjeAli se vraćaju svake godine. Dakle, potrebno je kontinuirano uklanjanje. Ispaša životinja je očito prirodno rješenje za to, inače se to mora raditi ručno, što je puno posla. – veli on.
Gašenje požara (foto DVD Šibenik)
Dokazano je da ispaša za sprječavanje požara djeluje u drugim dijelovima Europe. Jedna studija provedena na Sardiniji u Italiji otkrila je da je ispašom uklonjeno 33 posto zapaljive vegetacije i smanjena ozbiljnost požara do 68 posto. U međuvremenu, postoje znanstveni dokazi da ispaša stoke smanjuje vjerojatnost požara za 45 posto u Kaliforniji.
Vodeća šumarska udruženja tvrde da se koristi protežu daleko izvan same prevencije požara, poput pomaganja lokalnim poljoprivrednicima da postanu samodostatniji prelaskom s uvozne stočne hrane na ono što ih okružuje.
Iznajmljivanje koza
-Ispaša šuma pomaže u sprječavanju i ublažavanju šumskih požara, poboljšava bioraznolikost šuma, poboljšava zdravlje drveća, održava visokokvalitetnu proizvodnju i istovremeno osigurava sredstva za život u ranjivim ruralnim područjima – zaključeno je i u izvješću Europske agrošumarske federacije iz 2026. godine.
Napori u SAD-u također su se pokazali obećavajućima. Od 2016. godine, okrug Marin u Kaliforniji koristi ovce i koze za ispašu i smanjenje količine opasnih goriva na stotinama hektara visokorizičnih travnatih šumskih područja.
-To je odličan način za korištenje više autohtonih metoda, proizvodi manje zagađenja nego da biste koristili strojeve, ali to je nešto o čemu ljudi možda ne razmišljaju toliko – kaže Leila Tarabein, istraživačica Centra za zakon o korištenju zemljišta Sveučilišta Pace i suautorica analize napora okruga Marin.
Ledina je neobrana, nema koze da je bere…foto: Tris
Također ukazuje na druge primjere sprječavanja požara diljem SAD-a. Na Havajima se ispaša koristi za upravljanje napuštenim poljoprivrednim poljima koja bi mogla prerasti u područja s rizikom od šumskih požara, a u Utahu koze pasu u područjima gdje herbicidi i kontrolirano spaljivanje nisu mogući.
Tarabein također ističe jedinstvene atribute koza, uključujući njihovu pokretljivost, lakoću kretanja i robustan probavni sustav koji im omogućuje da svakodnevno konzumiraju tri do četiri posto svoje tjelesne težine.
Zapravo, programi „ iznajmljivanja koza “ – ponekad poznati kao „goatsaping“ – postali su popularni kao ekološki prihvatljiv način čišćenja zaraslog grmlja, korova i biljaka, bilo za sprječavanje požara, uklanjanje invazivnih vrsta ili jednostavno održavanje.
No, zadruge za zaštitu zemljišta i istraživači slažu se da je najbolji način za smanjenje rizika od požara korištenje različitih metoda. Potrebna je, tvrde oni, raznolikost vrsta koje se koriste za ispašu i kombinacija strategija prevencije, uključujući mehaničko prorjeđivanje ili kontrolirano spaljivanje vegetacije, gdje je to prikladno, kako bi se stvorila najučinkovitija obrana.
Profesor Doerr se slaže. „Ono što vam zaista treba jest mješavina više biljojeda u krajoliku – ovaca, krava i konja“, kaže on.
Ipak, uvođenje velikog broja stoke za ispašu neće proći bez problema, smatra se.
Jedan od glavnih izazova je taj što je teško prisiliti i kontrolirati životinje te ih natjerati da pasu na strogo određenim područjima, što može dovesti do prekomjerne ispaše, ispaše u područjima gdje postoji mali rizik od požara ili u područjima gdje to potencijalno uzrokuje štetu bioraznolikosti.
Koze u ZOO-u (foto TRIS/G. Šimac)
„Fizičko ograđivanje, virtualno ograđivanje ili čak i držanje stoke neke su od opcija, ali sve zahtijevaju vrijeme i trud“, kaže Doerr, te spominje i neke rijetke neželjene slučajeve kada su planinare u Austriji pregazile krave.
Učenje od predaka
Inače, u brdima Vinciosa, u Galiciji, napori zajednice da se zaštiti od smrtonosnih požara ne prestaju samo nabavkom krave-koze Cachene i drugih životinja, već su strateški zasadili stabla kestena koja teže gore, kao obrambenu barijeru i postavila su košnice s pčelama za podršku bioraznolikosti lokalnog ekosustava.
Tijekom sljedećih nekoliko godina, zajednica se nada učetverostručiti broj stoke na ispaši – količinu za koju vjeruje da je potrebna za upravljanje svim zemljištem.
A što je s Hrvatskom? Hoće li itko makar razmisliti o dobrim primjerima pametnijih ljudi iz drugih država? Hoće li se netko početi baviti iznajmljivanjem koza za protupožarnu ispašu? Hoće li u ministatstvima koja dijele šakom i kapom novce za sumnjive projekte i broje mrtve svinje netko izraditi kakav dobar strateški plan kojim će stimulitati ispašu u dalmatinskim suhim ledinama i šumarcima?
Evo mediji javljaju kako je portugalski ministar poljoprivrede jučer službeno zatražio od Europske unije da financira nabavku koza radi borbe protiv požara? Bi li se netko toga sjetio ‘u nas’? Možda i da, ako je moguće zamračiti par milijuna, pa umjesto koza nabaviti – fotografiju koze kao dokaz za potrošeni projektni novac…
Hoće li netko jednostavno preuzeti obrazac održivog i prostoru primjerenog stočarstva koji su koristili naši preci ne tako davno, prije svega nekoliko desetaka godina?
Hoćemo li umjesto pukog iznajmljivanja kreveta i ležaljki moći turistima dati i nešto više, na primjer ponuditi i s kozjim sirom iz Dalmacije, a ne iz Italije?
Hoće li koze olakšati posao vatrogascima i kod nas?
- – Meeeee… – rekle bi koze.
Krava-koza (caheno) voli jesti i spašava od požara
