Ekocid u Gospiću osvijestio je i kod hrvatskih građana ali ,čini se, i kod vladajućih, razmjere kaosa u gospodarenju otpadom u ovoj zemlji. Ukazao na raspad sustava u kojemu su uređeni centri za gospodarenje otpadom iznimka umjesto da budu pravilo. Jer, danas je svima jasno, da je Gospić možda najdramatičniji slučaj, zbog kriminalno uvezenog inozemnog opasnog otpada nezakonito odloženog ni 50 metara od stambenih objekata u gradu, ali drama s otpadom opće je mjesto u hrvatskoj državi. Doduše, nakon masovnog prosvjeda u Zagrebu iniciranog od udruge „Gospić je naš dom”, lički otpad u Bilajskoj 50, kod silosa bivšeg PPK Velebit u Gospiću, prioritet je Vlade. Poslije višegodišnje šutnje na sva pitanja i apele Gospićana, prva faza sanacije kreće de facto odmah. Riječ je, doduše, o neopasnom otpadu, 650 tona u vrećama kod gospićkih silosa, spaljivat će se, odlučila je Vlada, u cementarama, u istarskom Holcim-u i našićkom Nexe-u. Ali, što će biti s uklanjanjem i zbrinjavanjem opasnog otpada, na tisuće tona zatrpanih na lokaciji Divoselo, a za kojeg u Hrvatskoj nema ni odlagališta ni spalionice? Gdje će se odvesti i spaljivati taj otpad? Spominje se izgradnja spalionica u Osijeku, Šibeniku, Rijeci…
S druge strane, Grad Split, druga po veličini urbana aglomeracija u Hrvatskoj, godinama ima problem s gradskim deponijem Karepovac koji mora u sanaciju, ali alternativnog odlagališta grad s preko 200 tisuća stanovnika, nema. Splitski gradonačelnik Tomislav Šuta donio je odluku o zabrani dovoza otpada iz gradova i općina s područja županije na Karepovac, jer su kapaciteti gotovo iscrpljeni i rezervirani isključivo za splitsko smeće. Sada Makarska, Kaštele, Brela, Podgora itd. traže tko će prihvatiti njihov otpad i nadaju se solidarnosti i pomoći od drugih gradova i centara za gospodarenje otpadom. Dok zadarski gradonačelnik Šime Erlić, ili osječko-baranjska županica Nataša Tramišak, slijedeći primjer bjelovarskog gradonačelnika Darija Hrebaka koji je odbio primiti višak varaždinskog otpada, izrijekom poručuju da ne dolazi u obzir dovoz tuđeg smeća na njihove deponije, Šibenik se uzima zdravo za gotovo kad je riječ o prihvaćanju kaštelanskog smeća. Ali Šibenik se spominje, čak i s razine Ministarstva zaštite okoliša, kao najpovoljnija lokacija za buduću spalionicu otpada jer je, navodno najdalje otišao u tom projektu. Sasvim dovoljno razloga da „privedemo” na razgovor direktora šibenskog Centra za gospodarenje otpadom Bikarac, Roberta Podruga.
– Za početak, sprema li se u Šibeniku izgradnja spalionice opasnog otpada? Iz Vlade, naime, dolaze najave o izgradnji nekoliko spalionica, navodno Hrvatska ima potrebe za tri. Jedna od njih bi trebala biti u Šibeniku, a po izjavama nekih dužnosnika, čini se da je energana ili spalionica u Šibeniku gotova stvar. Šibenski gradonačelnik Željko Burić je veliki zagovornik energane od ranije, ali građani su već i na prvi spomen pokazali snažan otpor. Kako mislite graditi energanu, a pogotovo spalionicu, ako to građani ne žele?
Zadnjih dana je to tema broj jedan. Imamo dvije razine: energane i spalionice. To nije isto. Državi treba i jedno i drugo. Da mi imamo spalionicu za opasni otpad sada Gospić ne bi bio problem. To govorim načelno, ali, naravno da taj otpad nije smio biti kriminalno uvezen i nezakonito deponiran u Gospiću. Ali, kad već imamo tu situaciju, da u Hrvatskoj postoji spalionica problem bi se brže i lakše riješio. Država će morati izgraditi spalionicu s pripadajućim odlagalištem opasnog otpada na nekoj, odgovarajućoj lokaciji, a to sigurno nije Šibenik! Prije dvije-tri godine Šibenik je pokrenuo ideju o izgradnji energane na gorivo iz otpada, a to je nešto sasvim drugo, takva postrojenja ima cijeli razvijeni svijet, jer postoji dio otpada koji nije moguće nikako drugačije oporabiti nego energetski, ili spaliti.
– Znači li to da bi Bikarac koristio svoj otpad kao gorivo za energanu?
Mi i sad proizvodimo gorivo iz otpada, i danas plaćamo da nam se to gorivo zbrine, a sutra ćemo ga koristiti u energani. Tako funkcioniraju svi u ozbiljnim gradovima u Europi, nemate grad u Europi koji nema energanu, od Budimpešte, Beča, Bolzana, Pariza koji ih ima 12, Amsterdama, Rima, Bologne, nabrajam vam samo one u kojima sam bio. Volio bih vidjeti i čuti makar jednog našeg sugrađanina koji će reći da nije išao u Prag ili Pariz jer je čuo da imaju energane, pa je odustao od puta jer se boji da se ne razboli. Beč ima 4 spalionice u gradu, ima više turista nego NP Kornati jer je arhitektonski vrlo zanimljiva kao i ona u Kopenhagenu koja ima i skijalište, i godišnje je posjeti 45-50 tisuća turista s plaćenom kartom. Ono što mi želimo je da Šibenik dovedemo na tu razinu. S energanom, a ne sa spalionicom.
– Ali, država sada deklarira svoje potrebe za spalionicama i u tom kontekstu spominje Šibenik?
Naravno, država ima potrebu za spalionicama. Svi mi imamo opasni otpad i u svojim kućanstvima. Je li bolje da se takav otpad spaljuje nego da se zakopava po kojekakvim jamama? Koliko će ove zime s kućnim otpadom na Bikarac doći opasnog otpada s lijekovima, elektroničkim uređajima, raznim kemikalijama koje se koriste kao sredstva za čišćenje u kućanstvu…? Što bolnice rade s infektivnim otpadom, kako ga zbrinjavaju ako Hrvatska nema odlagalište opasnog otpada ni spalionicu? Ima potrebe, dakle, za spalionicama, ali Šibenik nije taj, o tome nikad nismo ni razmišljali, kamoli planirali. To je problem države, kao što je njezin problem i da izgradi postrojenje za zbrinjavanje nuklearnog otpada. Bikarac je aktivan deponij od 1971. godine. Do 2011. , kad su napravljene prve plohe po pravilima struke s donjim zabrtvljenim slojevima, prošlo je ravnih 40 godina. Dotad se sav taj otpad procjeđivao. A neki naši ljudi sada snimaju video klipove o meni koji im navodno truje kupus i salatu. Naprotiv, ja se borim da kupus i salata budu zdraviji, a takvi koji mene optužuju za trovanje se bore da se ljudi u Donjem Polju i Vrpolju razbole. Jer, ako i dalje budemo zakopavali otpad na Bikarcu kao barbari, a ne napravimo energanu, sutra može doći jaki potres, sve te podzemne betonske kade popucati i ode sve u vodu, tlo… A da ne govorim o požarima. Mi svaki dan iz otpada izvučemo na desetke mobitela, romobila, baterija, slušalica, e-cigareta, to se ne može vodom ugasiti, i svaki dan od toga imamo požare. Energane imaju iznimno razvijen sustav izlaznih plinova i sigurnije su za ljude i okoliš od auta starog 8 godina.
– Dokle je Šibenik stigao s projektom energane?
Pripremamo projektno-tehničku dokumentaciju koja uključuje idejni projekt, studiju izvodljivosti i studiju utjecaja na okoliš. Sad smo u završnoj fazi. Zalažem se za javnu raspravu, tribine, razgovore s građanima, i da se mene pita energanu ne bi ni gradio dok građani ne kažu da su za to. Građani moraju znati što dobivaju, želim da čuju nas koji to želimo napraviti, ali i one koji smatraju da to ne trebamo graditi. Pa neka sami odluče i procijene što je istina i što je za njih najbolje. U Švicarskoj ima 30 energana, a sigurno je bilo i 30 referenduma, građani odlučuju.
– Samo Švicarska je uređena država za razliku od naše, i tamo građani imaju povjerenja u sustav a kod nas nemaju...
Trebamo sve učiniti da ljudi steknu povjerenje u sustav, treba dati sve od sebe, mijenjati se u pozitivnom smislu. Slažem se, Gospić se ne bi dogodio da je sustav funkcionirao. Da su se ti kamioni kontrolirali, da ih se zaustavljalo, ti kriminalci, šinceki i slični, ne bi se time više bavili. Ako ja sutra na energani ne budem imao kontrolu filtera 24 sata i online dostupne rezultate monitoringa i građanima i struci, jer se radi o nečem što potencijalno može biti štetno za zdravlje, uzalud sve. Građani moraju sami vidjeti da je to dobro, da se podaci ne lažiraju, moraju biti kontinuirano informirani o kvaliteti zraka, tla, vode.
(Foto: tris/H. Pavić)
– Ovo što se dogodilo u Gospiću dugoročno će donijeti ogromnu štetu, ne samo Gospiću nego i cijeloj Hrvatskoj, jer građani više nemaju povjerenje u sustav koji je omogućio da se u Gospić doveze i nezakonito odloži 37. 000 tona otpada. Zar je to bilo moguće bez znanja institucija? Kakvi su to ljudi koji svjesno truju građane u vlastitoj zemlji?
Nažalost, morate znati da je opasni otpad po tablici kriminaliteta jedan od pet najunosnijih, poslije trgovanja ljudima, dilanja droge … Mi koji se bavimo kućnim otpadom, sad smo, zbog ovog slučaja s Gospićem, u rangu sa „šincekima” i otpadnom mafijom, kako nas se tretira u javnosti. To je strašno. Slažem se s vama, i kao vi, ni ja ne razumijem te ljude koji su spremni za novac druge trovati, to su zločinci za koje bi trebala biti presuđena maksimalna kazna.
– Kako gledate na to da se na tisuće tona opasnog otpada odlaže na krškom vodopropusnom terenu, a svi znaju da se kod većih kiša otpad procjeđuje u podzemlje i zagađuju vodotoci?
Ne mogu to ni ja shvatiti. Bikarac je zbilja napravljen po pravilima struke, na godišnjoj razini pratimo i buku, i kvalitetu zraka, i podzemne vode, iako je Centar napravljen sa vodonepropusnim kadama. Nije mi jasno da možete imati odlagalište otpada u Zagori, uz rijeke, izvore vode. Nekad naš kućni otpad nije bio opasan, a danas su naše kante pune opasnog otpada od kozmetičkih preparata, kemikalija u domaćinstvu, elektroničkih uređaja, puni smo opasnog otpada i sad zamislite kad se to odbaci na divljem odlagalištu u kršu koji je porozan, jasno da dolazi do procjeđivanja. Naprosto se moramo promijeniti, pa bavimo se turizmom, a to ne ide s ovakvim odnosom prema otpadu.
– Ako građani prihvate, kad bi energana mogla biti izgrađena u Šibeniku, i o kolikom kapacitetu se radi?
Najranije za pet godina, i to u ovom vremenu kad je otpad tema broj jedan. U Poljskoj je za to trebalo deset godina. Energana bi imala kapacitet 130 .000 tona i preuzimali bi gorivo i iz drugih centara. U ovoj situaciji teško će netko u Hrvatskoj prihvatiti izgradnju spalionice opasnog otpada, a za energane će interes porasti. Danas je kod nas najveći problem nepovjerenje građana u sustav i one koji će upravljati tim energanama, skeptičnost ljudi i strah da će se javnosti davati lažirani podaci. Više se ljudi boje toga nego same energane.
– Postoji li bolje rješenje od energane?
Da ima boljeg rješenja, imali bi ga sigurno Danci, Norvežani, Šveđani... Imate utopijska rješenja zero waste, ali to pričaju oni koji se ne bave sustavom. Neki ljudi odvajaju otpad, ali na Bikarac dnevno po 115 kamiona doveze otpad, i kad se prosije i odvoji tu ima 10 posto onog što može ići na reciklažu. Slovenci imaju 20-21 posto. Čak 80 posto otpada završilo bi u energani.
– Dakle, da rezimiramo: nema spalionice u Šibeniku?
Tako je. Potpuno je netočno, a rekao bi i tendenciozno, kako su neke novine pisale, da „HDZ traži grad za spalionicu opasnog otpada, a da je Šibenik u tome otišao najdalje”. To je potpuno krivo, a mislim da je s namjerom. Jer, ne traži HDZ, nego država, a Šibenik nema namjeru graditi spalionicu nego energanu, a to je ogromna razlika. Mislim da je to preozbiljna stvar da bi se tako olako nabacivali s tim i nepotrebno uznemiravali naše građane. Njima za Gospić treba spalionica, jer imaju opasni otpad, a ne energane. U energane ne ide opasni otpad, čak ni klasični otpad nego gorivi dio otpada. Kad se otpad doveze u Centar, izdvoji se sva mokra frakcija, svi ostaci hrane iz kućnog otpada, a u gorivo iz otpada ide plastika, tekstil, kontaminirani karton koji se ne može reciklirati, i odlaže se još uvijek na Bikarcu. Od 2035. će biti zabranjeno odlaganje, a mi koji pravimo gorivo od samo 4- 5 tisuća tona, morat ćemo za svih 15 tisuća tona platiti da nam netko odveze, ako ne budemo imali energanu. Gorivo koje mi proizvodimo je normirano gorivo. Ako budemo imali energanu kvaliteta zraka na energani bit će sigurno bolja nego u centru Šibenika. Grad je pun automobila i drugih izvora zagađenja, a energana ima filtere i ekološki siguran sustav. Ali, nažalost čak ni oni u Ministarstvu ne barataju tom materijom pa ne razlikuju energane od spalionica.
– Često se opasni otpad obrađuje na opasni, ilegalni način. I to je razlog zašto ljudi više ni u što i nikome ne vjeruju.
Slažem se, bilo je puno propusta, imamo mi šinceka koliko hoćete…
– Još jedan problem s otpadom stavlja Šibenik u fokus građana: Hoće li na Bikarac uskoro početi, po principu solidarnosti na koji poziva ministrica Marija Vučković, dolaziti kamioni s otpadom iz Kaštela? Ministrica je najavila da će sve županije koje imaju centre za gospodarenje otpadom morati prihvatiti otpad onih koje centre nemaju. Mnogi su to izrijekom odbili poput zadarskog gradonačelnika Šime Erlića ili Nataše Tramišak, osječko-baranjske županice, iako su oboje članovi HDZ-a. Hoćete li i vi odbiti kaštelansko smeće?
To se, naravno, ne odnosi na otpad iz Gospića koji je poseban slučaj, nastao na kriminalu, sastav tog otpada je nepoznat i on sigurno ne može ići prema centrima za gospodarenje otpadom. Taj otpad treba najprije iskopati, pa razvrstati i onda vidjeti kako se može obrađivati. A ne kako to govore neki ”facebook vitezovi” iz Šibenika da će gospićki otpad biti dovezen u šibensku energanu. Pa di je šibenska energana? Da je premijer jučer donio odluku da se gradi energana u Šibeniku i osigurao za nju iz proračuna 200 milijuna eura, mi je za pet godina ne bi imali. A Gospić se mora riješiti za dva mjeseca. Takva su očekivanja.
A što se tiče solidarnog prihvata otpada iz gradova koji nemaju centre, mi tu teško možemo pomoći. Bikarac je rađen za potrebe i kapacitete Šibensko-kninske županije, takva je i oprema, koja može maksimalno prihvatiti na obradu 20 tona otpada na sat. Ljeti imamo nešto preko 200 tona dnevno, maksimalno je to 40.000 tona godišnje, a sam Split ima 90.000 tona godišnje, pa tko će primiti Split, Kaštela i sl. gradove? Ali, solidarni smo s Marinom, Mućom, Primorskim Docem... Ja zbilja ne znam što će Split kad se Karepovac iscrpi i zatvori, jer splitski otpad ne može nitko primiti. To je kao da kažete da će Novska primiti Zagreb. Oni se nadaju da će do tada Centar u Lećevici biti završen… Kad je o Kaštelima riječ, mi smo im interventno, u kolovozu, izašli u susret i prihvatili 80 tona otpada kad su imali problem s organizacijom prijevoza na Karepovac…
– Mislite kad je splitski gradonačelnik Tomislav Šuta donio odluku da je Karepovac samo za splitsko smeće?
Da, i dok su se snašli s drugom lokacijom, primili smo 80-90 tona njihovog smeća, a mi dnevno preuzimamo 200 tona otpada na Bikarcu, dakle, tih 80 tona za mjesec dana bilo je na simboličnoj razini. Ali, s njima nemamo nikakav ugovor, ne zaprimamo njihov otpad, osim ovih interventnih 80 tona, niti bi tehnički mogli zaprimati njihov otpad na dugoročnijoj osnovi. Kaštela nisu Muć i nemaju jedan kamion otpada tjedno, Kaštela su grad veličine Šibenika i mi tehnički ne možemo primati otpad velikih gradova jer je naš Centar dimenzioniran na 20 tona na sat, ili 40.000 tona godišnje i mi sa svojim količinama ispunimo kapacitete Bikarca.
– Kako to da je tek s aferom Gospić problem zbrinjavanja otpada eksplodirao u cijeloj Hrvatskoj? Gdje se taj otpad dosad deponirao, ako sad više ne može, gdje bi se trebao odlagati otpad, primjerice, iz gradova i općina Splitsko-dalmatinske županije?
Dosad se odlagao na Karepovac, ja nisam Inspektorat i mogu samo reći koliko se otpada dovozi u naš Centar, i to u kilogram, a svjedoci smo da otpada ima svugdje. Gospić je samo javno potaknuo raspravu o tome koliko se taj sustav zanemarivao.
-Zar nije obaveza svake županije da ima svoj Centar za gospodarenje otpadom?
Da, kad se radi o priobalnim županijama, zbog turizma, pa Istra ima svoj, Zadar svoj, Šibenik također, Split i Dubrovnik svoj, dok sjeverna Hrvatska nema.
– Nema ni Split! Centar Lećevica ni nakon 20 godina nije završen, a zanimljivo je da je splitski gradonačelnik Šuta koji sada zabranjuje gradovima i općinama u županiji da dovoze svoje smeće na Karepovac, godinama bio direktor budućeg Centra u Lećevici i nije učinio ništa da profunkcionira...
Da, Splitska županija ima Centar na papiru, formalno, ali nije u funkciji. Kad su se počeli osnivati Centri za gospodarenje otpadom išlo se na to da sve „morske” županije imaju svoj centar, zbog nesrazmjera stanovnika u sezoni, jer bi to moglo zbog turizma stvoriti kaos. Ali nije se išlo na dimenzioniranje ljetnih kapaciteta jer onda zimi ne bi imali to raditi. A na sjeveru imamo Piškornicu, dva centra u Slavoniji, i svaki pokriva po tri županije. U Dalmaciji mi i Zadar imamo funkcionalne Centre, a Split je tek nekidan završio natječaj za gradnju Centra u Lećevici…
– Koji se gradi više od 20 godina?
Bikarac je zadnji Centar u Hrvatskoj koji je osnovan kao firma 2014., svi ostali su osnovani znatno prije. Lećevica 2004. ili 2005., a tih je godina osnovan i centar za Zadar. Lećevica je, međutim, trebala biti građena kada i Marišćina i Kaštijun. Bikarac je osnovan zadnji, a jedini je koji je napravio Centar i to u roku. Marišćinu i Kaštijun je gradila država, a ne županije, Fond je bio investitor i kad su završili izgradnju tražili su od županija da osnuju firme i predali su im objekte na upravljanje. Bikarac je izgrađen 2022., i to 96 posto europskim i sredstvima Fonda za zaštitu okoliša, a županijski udio je bio 5-6 posto. Lećevici će sada udio županije u investiciji biti 60 posto.
– Koliko se kod nas otpada u postotku uopće razvrstava?
Jako malo, nema čega nema u kućanskom otpadu. Što vam valja ako neki građani savjesno odvajaju otpad ako jedan neodgovorni građanin u miješani komunalni otpad ubaci komad željeza od 30 kilograma. Ili morskog psa, ili kućnog ljubimca, a takvih ima jako puno, ili vreću smrznutog cementa… Mi smo sada tek na 20-22 posto odvajanja otpada. Teško ćemo dosegnuti razinu posebno sjeverne Europe, dijelom i zbog pritiska turizma koji dodatno pogoršava problem s otpadom. Ali, problem je i mentalitet naših ljudi. Kada sam s obitelji lani išao na zimovanje, prva stvar na koju me upozorila vlasnica apartmana su bile kante za odvajanje otpada. Poslije nas su došli Austrijanci, njih nije upozorila na to. Ali, ne radi se samo o tome da su oni osvješteniji ili kulturniji od nas, nego o visokim kaznama koje se kod njih primjenjuju za nezakonito odloženi otpad. Mi nikog ne kažnjavamo. Nisu oni na stopi odvajanja preko 50 posto jer su visoko svjesni, nego ne žele bacati novac na kazne.
