Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije predvodio je opelo (ne prihvaćam pohrvaćivanje ovog pojma stoga ne pišem opijelo) osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. Ovim činom Porfirije je Mladićev identitet, a on je isključivo identitet ratnog zločinca, vezao za sebe, ali i za Srpsku pravoslavnu crkvu. Kada se leš ratnog zločinca dočeka s državnim počastima, te kada ga se sahrani uz najviše državne i crkvene počasti, jasno je o kakvoj državnoj i crkvenoj vlasti se radi – bez sumnje, o zločinačkoj. Iznimno rijetko pišem i govorim o patologiji u drugim državama, drugim narodima i drugim religijskim zajednicama, zagovornik sam teze da svatko od nas ima dužnost boriti se protiv mraka koji prožima našu stvarnost i naše identitete, ali postoje situacije kada sam dužan progovoriti o crnilu naroda, države i religije kojima ne pripadam. Ovo je ta situacija.
Opelo patrijarha Porfirija ratnom zločincu
Ratko Mladić naredio je i počinio najmasovnije zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Nikada se nije pokajao, štoviše, iskazao je sadistički ponos zbog genocida u Srebrenici. Kada patrijarh Porfirije kaže da je ovaj ratni zločinac „podnio teret za slobodu i opstanak svoga roda” te da je „stao na čelo vojske svoga naroda kao komandant”, nedvojbeno je da je stao i ispred Porfirija, jer Porfirije sebe ne doživljava kao kršćanina koji je dužan slijediti Kristov nauk mirotvorstva, praštanja, ljubavi i blizine žrtvama. Srpski patrijarh se svjesno i namjerno uvrštava među sljedbenike Ratka Mladića šaljući opelom poruku srpskim pravoslavnim vjernicima da su i oni, zbog vjerskih i nacionalnih razloga, dužni činiti isto. Porfirije bi, dakle, da ga se vrati u mjesec srpanj 1995. god., u Srebrenici slijedio Mladića i počinio bi genocid, jer se genocidom „podnosi teret za slobodu i opstanak svoga roda”. Taj opstanak očito uključuje nestanak roda koji nije tvoj.
Opelo je molitveni čin kojim se boga moli da pokojniku oprosti grijehe kako bi mogao ući u ono što se naziva kraljevstvom božjim, a ono nije ništa drugo nego uspostavljanje nesebičnih i iskrenih odnosa temeljenih na istinskoj dobroti koja je očitovana u osobi Isusa Krista. Jasno je da svaka religijska zajednica, pa tako i Srpska pravoslavna crkva, ima pravo uskratiti svoj blagoslov i prisutnost osobama koje niti su živjele, a niti su imale namjere živjeti sukladno nauku te zajednice. Ako religijske zajednice nekome trebaju uskratiti blagoslov, to su ratni zločinci koji se na kaju zbog počinjenog zločina, a ako neke religijske zajednice treba pred poviješću prokazati kao zločinačke, to su religijske zajednice koje slave zločince. Porfirije je Ratka Mladića bogu predstavio kao komandanta i patnika odnosno kao heroja, a ne kao grešnika čiji grijesi se broje u tisućama grobova. On je bogu gotovo naredio da odustane od Isusa Krista kao spasitelja koji je svojim pravim božanstvom i pravim čovještvom čovjeku pokazao put koji vodi do boga te da na njegovo mjesto stavi Ratka Mladića, pravog komandanta i pravog Srbina, koji se žrtvovao za svoj srpski rod.
Ideja čovjeka i – neljudi
Degutantno je bilo slušati kako je ovaj ratni zločinac „umro s križem na psima” te kako se u „zatvoru redovito ispovijedao”. Nije, on se zasigurno nije ispovijedao kao posramljeni grešnik, on se hvalio počinjenim zločinima, a ako je išta ispovjedio kao grijeh, to je grijeh propusta – bilo mu je žao, baš kao Porfiriju i svima koji su se okupili oko leša ovog ratnog zločinca, što je propustio ubiti još više ljudi koji ne pripadaju „njegovom rodu”. Porfirija ne možemo promatrati kao problem koji se tiče isključivo Srba i pravoslavaca, jer ratni zločin nije problem koji zahvaća samo neki narod. Ratni zločin je zločin počinjen prema samoj ideji čovjeka te prema svakom pojedinačnom čovjeku. Mladić je smatrao da je ideja čovjeka ostvarena isključivo u Srbima te da Srbima, zato što su samo oni ljudi, pripada prostor na kojem žive neljudi, a neljude se može ubiti. Tako se postaje heroj odnosno „komandant vojske koji podnosi teret za slobodu roda svoga”.
Patrijarh Porfirije je opelom Ratku Mladiću četništvo uključio u nosivi element Srpske pravoslavne crkve, a pravoslavnim vjernicima je poslao poruku da od njih očekuje da svoju vjeru dokažu zločinom, po mogućnosti genocidom. Europska komisija ne vidi ništa problematično u tome što je vojska stajala uz leš ratnog zločinca i što je Srpska pravoslavna crkva njegovo djelo bogu prikazala kao svjedočanstvo vjere. Europska komisija misli da je Ratko Mladić dobio sahranu kakvu je zaslužio. Što su zaslužile žrtve Srebrenice? Našu sućut, našu blizinu i našu odlučnost da nikada i ni pred kime ne odustanemo od ljudskosti. Porfirije, Ratko Mladić, njegovi poklonici i Europska komisija su odustali od ljudskosti.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
