Brutalno ubojstvo 19-godišnjaka u Drnišu potpuno je ogolilo svu bijedu HDZ-ovog upravljanja državom shvaćenom kao politička stranka, s njom identificiranom i inficiranom gotovo do razmjera neizlječive bolesti. Više od Plenkovićevog „ozbiljno zabrinutog lica” koje najavljuje “reforme” zbog tragedije koja se dogodila, kao da to nije mogao i dosad, odbojnost izaziva kolektivna poslušnost njegove sljedbe koja se natječe neutralizirati eventualne negativne posljedice ovog krvavog događaja na stranku i njezinog lidera. Oni koji su mu bliže s njim su koordinirali poteze i odmah izrazili bijes i ljutnju, poput ministara Habijana i Božinovića, zbog onoga što se moglo prevenirati a nije, sve s ciljem da gnjev građana preusmjere s vlasti na samo jedan segment sustava- pravosuđe i to na općinskoj razini, gdje će, eventualno, netko platiti ceh HDZ-ove nebrige, neodgovornosti i stranačkog strukturiranja svih segmenata sustava, pa tako i pravosudnog.
“Bijes” kreatora nereda…
Na koga se ljute Plenković i njegovi ministri-papagaji, na koga su bijesni i kome prijete navodnim konzekvencijama ukoliko se utvrde propusti u ovom tragičnom slučaju? Kao da je netko drugi, a ne HDZ, zaslužan za nefunkcionalan, aljkav sustav, time i suučesnik u zločinu, a sad premijer uzima uzde u svoje ruke, najavljuje promjene, čak i zakona, jer ovo se više ne smije ponoviti. Kakva farsa!
O odgovornosti nema ni riječi, štoviše, znamo da se Plenković ostavkama uvijek protivio, shvaćajući osobno svako eventualno pozivanje ministara da odstupe, kao udar na njegov izbor, na njegove ljude. Ne brani on od ostavki ni Božinovića, a pogotovo ne Habijana, nego sebe, jer sve što imamo u ovoj razbucanoj, autokratskoj državi je njegov izbor, njegova volja.
Uzimanje Slovenije kao referentne točke u ovom slučaju poštene građane samo frustrira. Jer su tamo nakon brutalnog ubojstva u Novom Mestu, u listopadu prošle godine, dva ključna ministra, pravosuđa i unutarnjih poslova, odmah podnijela ostavke preuzimajući time, kako su sami naveli, „objektivnu odgovornost” za stanje sigurnosti u zemlji i funkcioniranje institucija. Tamošnji premijer Robert Golob njihove je ostavke odmah prihvatio, smatrajući da je ugrožena sigurnost građana i da se tragedija “nije smjela dogoditi”.
U Novom Mestu je tada 21-godišnjak pretukao 48-godišnjaka koji je došao na poziv svoga sina da mu pomogne zbog prijetnji skupine Roma. Otac je podlegao zadobivenim povredama, a javnost se digla na noge revoltirana činjenicom da je vlast godinama ignorirala upozorenja građana i lokalnih čelnika na sve goru sigurnosnu situaciju u nekim dijelovima zemlje. Oglušili su se na njihove apele i to je, baš kao i u drniškom slučaju, rezultiralo svirepim ubojstvom.
Ostavke
No, u Sloveniji su zbog zločina otišla čak dva ministra, u Hrvatskoj neće vjerojatno nijedan.
Jer, hrvatski premijer, za razliku od slovenskog, ne priznaje generalnu, objektivnu odgovornost, smatra je vrlo nategnutom. Kad su ga novinari suočili sa slovenskim primjerom, konstatirajući da kod nas ne postoji kultura preuzimanja odgovornosti i ostavki ministara, Plenković je potpuno obezvrijedio čin ministarske ostavke, smatrajući ga nevažnim i neproduktivnim.
Nije siguran, rekao je, da baš svi ministri mogu bilo kakvu realnu, životnu situaciju predvidjeti u svom sektoru ili za nju odgovarati odlaskom s dužnosti.
“To su više političke geste”, dodao je, “nego prava odgovornost.” Što to znači? Da se može urušiti cijeli ministarski resor i za sobom ostaviti nebrojeno žrtava, ali ministar za to neće odgovarati jer bi to bila politička gesta?!
Uz takvog premijera jasno je da u hrvatskoj politici institut ostavke ne postoji, sveden je na apstraktnu imenicu koja nema značaja ni političke težine. Samo zato što AP svako traženje ostavke od bilo kojeg svog ministra smatra atakiranjem na njega osobno. Slovenske ministre nije trebalo ni pozivati ni prozivati da polože račune i odu. Učinili su to iz vlastitog osjećaja odgovornosti, vlastite zrelosti i političke kulture. Svega onoga čega u hrvatskoj, Plenkovićevoj politici- nema!
Andrej Plenković je tašt i osion političar, osvetoljubiv, ciničan i netolerantan. Grešku možete počiniti samo jednom, drugog puta neće biti, već ste „pokojni”. Zato njegovi poslušnici stoje u stavu mirno pred njim i pokušavaju anticipirati njegovo raspoloženje kako ga nekim disonantnim tonom ne bi naljutili. Vidjeli smo kako je prošao Tomislav Sokol...
Poltroni
Kad je zločin u Drnišu otkriven i gnjev naroda se počeo razlijevati ulicama, prosvjedi Šibenikom, Zadrom i Drnišem, u paničnom nastojanju da se kontrolira šteta, neki su HDZ-ovi pijuni potpuno izgubili kompas, zdrav razum i smisao za minimum pristojnog političkog postupanja. Neki su toliko žurili pokazati lojalnost Vođi, da su se u toj brzini potpuno izgubili. Drniški gradonačelnik Tomislav Dželalija u tome je egzemplar bez premca. Taj tipični politički izdanak negativne selekcije u Plenkovićevoj Hrvatskoj, čak i u zločinu koji je potresao cijelu zemlju, mislio je primarno na sebe i svoju fotelju, da je i ne čekajući izjavu šefa stranke i vlade, po navici, po standardnoj HDZ-ovoj praksi, odmah stao u obranu sustava! Degutantno, jadno.
I dok su njegovi šokirani sugrađani listom izražavali bijes prema sustavu, ogorčenje i revolt koji su se miješali s tugom, zahtijevajući da odgovorni za ovo strašno ubojstvo odgovaraju, drniški gradonačelnik je mucajući poručivao kako vjeruje u „naše ustanove, nismo bili upitni”, ma što mu to značilo. Bio je iznimno zadovoljan onim što je ravnatelj policije Nikola Milina rekao, zbunjeno je govorio kako vjeruje da će odgovor na pitanje o tome tko je zakazao, sada dati i Državno odvjetništvo, kao što je dala i policija. Njemu se ubojica Kristijan Aleksić činio jako miran, sreli su se nedavno u gradskoj upravi, on je bio slobodan čovjek… cijedio je nesuvislo Dželalija i na kraju uznemirenim, ogorčenim sugrađanima poručio da mogu vjerovati institucijama!
Ali, onda se oglasio šef stranke, premijer Plenković, i ocijenio da je ovo ubojstvo s pravom izazvalo ogorčenje javnosti i da se postavljaju legitimna pitanja o funkcioniranju sustava, osobito pravosudnog.
„ Postoje situacije kad se ubojstvo ne može predvidjeti, ali ovo, nažalost, nije bila takva situacija. Ubio je žensku osobu i dobio kaznu zatvora od 12 godina. Izašao je 2015. na slobodu, potom je optužen za nasilje u obitelji, a onda i posjedovanje, izradu i nabavljanje oružja”, nabrajao je Plenković zlodjela ubojice, najavljujući brojne promjene kako bi se ovako nešto ubuduće spriječilo, što “može podrazumijevati i promjene zakona”.
Premijeru se potom pridružio i ministar pravosuđa Damir Habijan, crven od bijesa i navodno odlučan uspostaviti red u raštimanom sustavu, jer „mislim da je sada dosta”, poručio je.
I što sad? Tomislav Dželalija našao se u čudu. Što mu je činiti?
Predsjednik vlade i ministar pravosuđa otvoreno udaraju po sustavu kojemu je on, naivno, stao u obranu, tvrdeći da sustav nije zakazao, te pozvao građane da vjeruju institucijama. U koje, nota bene, ni njegov šef ne vjeruje, iako ih je strukturirao i kadrovski ekipirao po svojoj i HDZ-ovoj mjeri.
Koliko čovjek mora biti jadan da se dobrovoljno odrekne vlastitog integriteta i poslušno, ponizno, kao svaki pravi poltron štiteći truli sustav, bezrezervno štiti svoga šefa koji i sam taj isti sustav prokazuje kao nefunkcionalan? Sve da bi sačuvao to svoje malo provincijalno leno koje mu omogućava komforan život i daje lažan osjećaj moći i sigurnosti.
Ali, čak ni to nije uspio napraviti kako spada. Htio se dodvoriti šefu prejudicirajući njegov stav, pa je udario glavom u zid.
Zato se požurio korigirati, pa je u javnost izašao s novim „mišljenjem”: Jest, sustav je zakazao, ali samo pravosudni dio sustava, veli drniški gradonačelnik, nakon jednodnevne evolucije u kojoj je pokušavao sustizati šefa HDZ-a i naposljetku trku izgubio.
Jer, tek što se Dželalija korigirao, pa priznao propuste pravosuđa, Plenković je omekšao svoj stav o sustavu koji je zakazao, i u utorak za HRT izjavio: “Što se tiče pravosudne inspekcije, ministar Habijan je donio odluku da se ona uputi u sud u Šibeniku. Sada sam vidio da je i državni odvjetnik donio odluku o upućivanju nadzora u županijsko državno odvjetništvo”, suzdržano će Plenković, ocjenjujući nadzor potrebnim. Narativ je, međutim, sada bitno suzdržaniji, pa Plenković „na drugu” istupa opreznije:
“Jučer sam rekao koliko osuđujem ubojstvo mladića u Drnišu i koliko je ovakvo kazneno djelo koje je počinio recidivist, netko tko je već bio osuđen za ubojstvo i tko je odslužio 15 godina zatvora, vrlo potreslo i cijelu Hrvatsku, ali i Drniš, i naravno, njegovu obitelj. To zahtjeva da se rasvijetli je li bilo propusta, je li to državno odvjetništvo, sud ili druga institucija, na tome će se sada raditi”, poručio je vrlo odmjereno, dajući naslutiti da nikakve „odmazde” neće biti.
Dželalija to više nije mogao pratiti. Zbunjen i pokunjen, napokon je zašutio. A i što da kaže, kad sam premijer govori kako tek treba rasvijetliti je li bilo propusta, na tome će se raditi, vjerojatno bez ikakvih vidljivijih rezultata kao i dosad.
Ono što vrijedi za vrhušku, ne primjenjuje se na one pri dnu HDZ-ovog „hranidbenog lanca”, zato je za njih pametnije šutjeti, ne istrčavati se, čekati da im šef kaže što će misliti…
“Nevini u ludnici”
Teško je zamisliti goru ekipu na vlasti od ove koja sebi tepa da je uspješna, a iza sebe ostavlja pustinju, moralnu i materijalnu. HDZ je stranka kojoj je korupcija u krvotoku, neznanje i nesposobnost prevladavajuća karakteristika, nemoral i laž vrijednosni sustav na kojem grade svoje karijere. Ni u jednoj stranci nema toliko autokratske volje jednog čovjeka i toliko poltronstva i poniznosti članstva kao u HDZ-u. Izgradili su još jednu „vrlinu”- svoje grijehe bez kompleksa i srama prebacuju na druge, hineći „nevine u ludnici”. Za smrt mladića u Drnišu sva će krivnja pasti na Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku jer za ubojicu, kada je optužen za nezakonito posjedovanje i izradu oružja, nije odredilo istražni zatvor. A cijela struktura Državnog odvjetništva pažljivo je slagana u HDZ-ovom kadrovskom inkubatoru, per fin, okrunjena “prvostolnikom” Ivanom Turudićem koji u državama vladavine prava ne bi mogao biti ni sudac kamoli glavni državni odvjetnik. A Plenković i njegova poslušna klika tobože kipe od bijesa zbog te nesposobne, neučinkovite strukture koju su sami posložili, kojoj dosad nisu imali nijedne zamjerke, a sada joj prijete reformama. Kakve reforme?!
Ništa se neće dogoditi, osim ako se ovaj narod ne probudi. Drniška tragedija ljude je uzdrmala, no je li to dovoljno da se probude i shvate da su samo sredstvo u rukama jedne pohlepne, grabežne vlasti s rukama u blatu do lakata?
Dosta je tog prljavog, besramnog zuluma HDZ-a koji desetljećima ovu zemlju uništava, razara joj institucije, otima javne resurse, krivotvori stvarno stanje državnih financija, dok perfidna HDZ-ova „vojska spasa” kači činove na epolete, gomila nekretnine i krca privatne račune. I nitko ni za što ne odgovara, osim periferne sitneži, pogotovo ako nije s HDZ predznakom. Plenkovićevi kapitalci mirno spavaju, pa čak i s optužnicama… Šire svoje poslove, podebljavaju privatni konto i ne strahuju od pravosuđa koje je u induciranoj komi. Jer tako HDZ-u i Plenkoviću odgovara.
Nema tu ostavki, možda padne tek kakvo žrtveno janje na nižoj razini, toliko da se javnost primiri. Zbilja, kako reče prof. Anđelko Milardović, „mora li pasti atomska bomba da bude ostavki?” Nije ovo Slovenija gdje su nakon ubojstva oca koji je priskočio obraniti sina, pala čak dva ministra. Zbog moralne odgovornosti, iz etičkih razloga. Političke pristojnosti. Sram ih je bilo ostati na čelu svojih resora nakon takve tragedije. Naši su, nažalost, besramni! Njih ni atomska bomba ne bi na ostavku natjerala…
