Jasno definirane vrijednosti potrebne su društvu kako bi ono izgradilo integritet koji ga spašava od debakla. Hrvatsko društvo još nije niti otvorilo raspravu o tome koje su to društvene vrijednosti, štoviše, svaka rasprava onemogućena je perfidnim promoviranjem Domovinskog rata kao temeljne vrijednosti. Razumijem da primitivna društva imaju fiksaciju na rat uz prateću nemoć pružanja otpora prema društvenoj nepravdi i korupciji, u tome leži perfidnost rata kao vrijednosti – kukavice u miru, jer samo kukavice pristaju živjeti u državi korupcije, utvaraju da su ponosni ratnici. Sjećanje na rat smiruje arhaični tip ljudskosti, dok iskrivljena misao o ratu služi kako bi se izgradila arhitektura društvenog ponosa. Razumijem to i, sve dok sam ne sudjelujem u tim idolatrijskim kolektivnim seansama samozavaravanja, nemam ništa protiv tih vjernika rata. Što se mene tiče, neka svatko veliča što hoće i koliko hoće.
Ontološka samoća
Bitne istine, a to su one istine koje nas definiraju, ionako su subjektivne. Tko se nije definirao kao subjekt, a to se uvijek zbiva na individualnom području, nije, u punom smislu riječi, ni postojao. Ne zaboravimo da i u ovakvom društvu, što nije mala stvar, svatko ima slobodu samoga sebe odrediti i javno zastupati svoje stavove. No da bi smo to mogli napraviti, moramo napustiti društvene iluzije i naći se s onu stranu društva. Mene zanima ono što sam na prošlotjednom filozofskom simpoziju u Splitu nazvao ontološkom samoćom. Ontološka samoća nije ništa drugo nego naš susret s onim što mi u sebi uistinu jesmo. To nam ne može reći država, ni društvo, a ni bogovi.
Država i religija nas ne pitaju što to mi jesmo, one nam kažu što moramo biti, ako želimo biti prihvaćeni. Tko želi biti prihvaćen, mora odustati od sebe kako bi mogao biti poput svih ostalih i, što je posebno degradirajuće, zbog toga mora biti ponosan. To je taj perfidni oblik samoponižavajućeg ponosa. Riječ je o dakako o negaciji ponosa. Ponos nastaje iz zagledanosti u našu vrijednosnu nutrinu, u ono što smo mi napravili, a ne u poslušnom slijeđenju onoga za što su se drugi navodno izborili. Svaka generacija i svaki pojedinac ima zadatak boriti se protiv korupcije i neslobode.
Jasno mi je da živimo u, kako je to rekao Horkheimer, civilizaciji silnika. Tražimo figure onih koji simboliziraju snagu, fizičku moć odnosno silinu prirode. Nekada je to u obitelji bio otac, on je bio opunomoćenik božanske i prirodne sile, dok je danas to svedeno na karikaturalne muškarce koji na koljenima mole da im netko, po mogućnosti bog, ali to nije uvjet, može biti i uniformirani ratnik, udijeli ono što im je povijest oduzela. Radi se, dakako, o autoritetu. Takvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti. No, svim anomalijama usprkos, smatram da imamo privilegiju živjeti u epohi u kojoj kao pojedinci možemo biti slobodni. Nismo dužni vjerovati u mitove na kojima počiva naše društvo. Ja ne samo da ne vjerujem u te plitke mitove, ja ih javno odbacujem. Domoljubni mitovi su jadni, ali dobro dođu jer smiruju jadnike koji su ovisni o tim mitovima. Oni svakodnevno dobiju svoju dozu domoljublja, bez toga bi bili izgubljeni.
Dvostruke konotacije
Prednost našeg vremena je, dakle, a to je ujedno i velika sreća, što nismo dužni živjeti u istom povijesnom svijetu s drugima. Hrvatska država nema povijest, ona ima dvostruke konotacije koje su započele s kontekstualnom legalizacijom ustaškog pokliča Za dom spremni, a završile su pretvaranjem Jasenovca u elitni pedagoški zavod namijenjen za odabrane. Revizionisti su stvorili sliku Jasenovca kao mjesta posebne skrbi prema štićenicima. Jadnicima domoljubnog mita treba neistina. Postoje činjenice, ali činjenice ne može svatko podnijeti. Španjolska zna što je istina, ona zna da je Jasenovac bio ustaški logor, i da je tim logorom upravljao zloglasni i sramotni kolaboracionist Maks Luburić. Španjolska će zato s groba u kojem se nalaze zemni ostaci ovog nečovjeka ukloniti ustaška obilježja jer ona pripadaju fašizmu.
Sva ustaška obilježja su fašistička i to će uvijek biti, ma koliko se perfidna vlast jadnika trudila sakriti ih pod plahtom dvostrukih konotacija. Dostojanstveno sjećanje je slobodno i demokratsko, a u takvom sjećanju nema dvostrukih konotacija. Dvostruke konotacije služe jadnicima bez ponosa, one ih odgajaju da poslušno žive u korumpiranom društvu i da unutar nedefinirane države njeguju revizionistički mit. Povijest ih ionako čeka s onu stranu državne granice, a kakva je naša povijest, to nam danas govori Španjolska.
Demokratski svijet je svu istinu o našim zlokobnim mitovima izrekao svojim nedolaskom na sahranu čovjeka koji je započeo iživljavanje nad samom mogućnošću da Hrvatska bude samostana, suverena i ponosna država. To iživljavanje je započeo Franjo Tuđman, a nastavljaju ga njegova mnogobrojna politička djeca.
