Tko je mogao i pomisliti da će se prije glas razuma čuti iz crkvenih nego iz vladajućih političkih krugova? A danas upravo tome svjedočimo. Riječki nadbiskup Mate Uzinić održao je moralnu i političku lekciju hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, prvaku hrvatskog političkog oportunizma i samoživosti. Za razliku od Plenkovića koji drhti k’o prut pred braniteljima, navijačkim skupinama, ekstremistima u vlastitim i DP-ovskim redovima, koji legitimira očigledno instruirani ustašluk i huligansko crnilo koje se mjesecima valja ulicama hrvatskih gradova, relativizira otvorene napade na srpsku manjinsku zajednicu s kojom je po vlastitom kazivanju godinama imao izvanredno dobru suradnju, novinarima uporno crta metu na čelu, optužujući ih da oni agresivnim diskursom stvaraju tu „krivu sliku” o Hrvatskoj, nadbiskup Uzinić ne krije zabrinutost. Vidi, čuje, osjeća. Ne želi slijep i gluh hodati svijetom. Niti biti saučesnik u tome. Plenkoviću, međutim, vjerojatno ne smeta što je njegovo uporno upiranje prstom u medije, kao glavne krivce za katastrofalno ozračje u zemlji, uzelo i danas svoj danak napadom na novinare i snimatelje N1 televizije.
Vjeruje li Plenković u to što govori, ili se poricanjem samo brani od kritičara jer ne nalazi racionalna opravdanja za ono u što je uveo ovu zemlju? Za njega je, i nakon današnjeg saborskog „aktualca” , najvažnije bilo proglasiti svoju – pobjedu?! Takvog opasnog egocentrika u politici teško da smo dosad vidjeli…
I dok premijer koji već devet godina upravlja ovom zemljom, dakle, kreira njezinu sliku u svakom segmentu, tolerirajući i relativizirajući ustašluk i reviziju povijesti, braniteljsko i navijačko zavođenje „pravde” pod motom „naša država, naša pravila”, izbjegavajući ozbiljniju i odlučniju kritiku takvih pojava i njihovih aktera, riječki nadbiskup Mate Uzinić izravan je, jasan i nedvosmislen.
Na Trsatu je, povodom stote godišnjice Riječke nadbiskupije, održan veliki koncert duhovne glazbe pod nazivom „Rijeka se budi”, gdje se publici, uz ostale, obratio i nabiskup Uzinić s porukama koje zavrijeđuju svako poštovanje.
„Rijeka se budi. Što bi to bilo buđenje Rijeke? Je li buđenje Rijeke to što se desetak mladića obuklo u crno i želi napasti drugoga? Je li to buđenje koje želimo? Je li buđenje našeg hrvatskog naroda to da se stalno vraćamo u četrdesete i devedesete? Ili bismo trebali učiniti jedno drugo i drugačije buđenje. Kakvo nam to buđenje treba? Kakva nam Crkva treba? I kakvi nam onda kršćani u ovom našem društvu trebaju?“, niz je pitanja koja je postavio Uzinić referirajući se na recentna događanja u Hrvatskoj.
Ponudio je nadbiskup i odgovor citirajući riječi Isusa iz Lukina evanđelja:
– Duh Gospodnji na meni je. On me posla blagovjesnikom biti siromasima. Siromasi su svi oni koji su na rubu, to su svi oni koji su isključeni, to su stranci, to su manjine, to su oni koji drugačije vjeruju, to su oni koji su siromašniji od mene, koji su u većoj potrebi od mene, to su zatvorenici, to su bolesnici to su osobe s invaliditetom. Duh Božji na meni je i njima me šalje – rekao je, prenoseći okupljenima kakva Crkva treba biti:
„Crkva koja ljubi, koja ne postavlja granice ljubavi, koja ne poznaje neprijatelje koje treba pobijediti, nego muškarce i žene koje treba ljubiti. To je Crkva koja je danas potrebna svijetu.’ To je Crkva koja je potrebna Rijeci i našoj domovini“, kazivao je nadbiskup Uzinić svojoj pastvi, otvoreno i iskreno, ne bojeći se zamjerki onih koji u Crkvi ne dijele njegovo mišljenje.
Plenković nikada nije bio ni toliko iskren ni toliko otvoren, ponajmanje hrabar, da se suoči sa stvarnim stanjem u društvu koje je ostalo bez ikakvog sustava vrijednosti.- stari je pregažen, novi nikad nije izgrađen. Sada su u Hrvatskoj „vrijednosti koje se nose” klicanje ZDS na ulici, koncertu, stadionu, demonstriranje nasilja nad slabijima, po mogućnosti u crnom i skrivenog lica, etiketiranje neistomišljenika starim, profanim atributima jugoslavenstva i komunjarskog svjetonazora. Taj polusvijet zavodi neki svoj “red” u ovoj zemlji, upravo ono što Plenković tvrdi da neće dozvoliti, ali već imamo na djelu „zakon ulice”.
Sve što je čak i Tuđman odbacivao kao štetno za hrvatsku međunarodnu poziciju, HOS, ustašluk, ZDS, crnokošuljaše s karikaturalnim Skejom koji im je postao zaštitni znak, sve je to Plenković rehabilitirao ne čineći ništa da ustaško crnilo zaustavi. I kad se usred Sabora organizirao okrugli stol o žrtvama Jasenovca e da bi se konstatiralo kako u tom zloglasnom ustaškom logoru ubijanja nije ni bilo, kako je broj žrtava prenapuhan, bezmalo da se tamo kulturno uzdizalo, predsjednik hrvatske Vlade samo je to otklonio od sebe kao da ga se i ne tiče. Nikakav ozbiljan komentar, stav o tome, nije izgovorio. I kad su ispisivane prijeteće, vulgarne poruke novinarima i književnicima Miljenku Jergoviću i Jurici Pavičiću, to ga se nije dojmilo. Kamoli zabrinulo. Naprosto, taj čovjek nema ni iskrenost ni hraborst, ponajmanje širokogrudnost jednog Uznića, to je čovjek bez emocija, hladan, tašt, okrenut samo sebi i svojim – pobjedama.
Svu odgovornost za opasno potonuće zemlje u glib poražene ideologije na kojoj postupno, ali smišljeno i organizirano, klija sjeme novog „sustava vrijednosti” koji se gradi s krunicama, na koljenima, u crnim košuljama, s HOS.ovim amblemima, zabraniteljskim udarom na kulturu, bez imalo srama prebacuje na „histeričnu ljevicu” i medije koji izmišljaju ustaše, kojima se priviđaju crnokošuljaši i nasilnici.. Oni stvaraju tu sliku Hrvatske koja je u naravi, smatra Plenković, sasvim drugačija.
„ Ne, ne, nećete nama pripisivati povijesni revizionizam i ustaštvo, to neće proći, nitko normalan to neće prihvatiti, to je velika neistina, laž, smirite loptu”, tako je reagirao na istup zastupnice Dalije Orešković nakon što ga je, s pravom, optužila da je, u želji da pod svaku cijenu ostane na vlasti, Hrvatsku „isporučio” onima koji veličaju NDH i ustašku ideologiju.
– Posljedica vaših dvostrukih konotacija i događaja od ljeta je da ste kapitulirali pred silama koje Hrvatsku zamišljaju drugačije od onakve kakva je zapisana u Ustavu- rekla je Orešković, prozivajući Plenkovića da je i kapitulirao pred onima koji negiraju da je temelj hrvatske državnosti antifašizam, pred onima koji Domovinski rat vide kao nastavak borbe koji su ustaše vodile od 41. do 45.
A što je na to imao za reći Plenković? Uvijek isto, da je svojim monologom potvrdila sve ono što on govori o tome što ljevica radi- histerizira, iza svakog ugla vidi revizionizam i ustaštvo. A u tom ozračju i ona osobno, dodao je, srčano sudjeluje.Njezine su kvalifikacije, kazao je, neistinite, gruba uvreda za sve one koji nisu iz njenog malog kružoka „kojemu je lajt motiv gledanja stvari kroz hipodromska kopita.”
Gdje je u međuvremenu nestao antifašizam na kojem je, barem kako stoji u preambuli Ustava, kao i na Domovinskom ratu, utemeljena hrvatska država? Plenković to više ni zabunom ne spominje. Antifašizam je njegova nomenklatura očigledno izgurala iz Ustava, iz povijesnih stečevina hrvatskog naroda, i inzistirajući isključivo na Domovinskom ratu daje za pravo onima koji slave hrvatske kraljeve, ali ne i hrvatske osloboditelje u Drugom svjetskom ratu. Njih bez imalo srama neki tzv. branitelji nazivaju okupatorima. Nije li i Thompson, čije pjesme hrvatski premijer i cijela njegova obiitelj jako vole, jedan od takvih, o čemu govore i njegove pjesme? Jer, nije kod Thompsona riječ samo o Bojni Čavoglave i pokliču ZDS...
Plenkoviću nije važno što se doista događa u društvu dok god je njegova pozicija neupitna. Njemu je najvažnije da je i danas pobijedio. U čemu?
On ne vidi što nadbiskup Uzinić itekako vidi. Njemu ne smeta što je taj val crnila i nasilja koji se valja Hrvatskom, stigao i do Rijeke, a što neki vide kao buđenje. On se ne pita, poput Uzinića, „je li buđenje Rijeke to što se desetak mladića obuklo u crno i želi napasti drugoga? Je li to buđenje koje želimo? Je li buđenje našeg hrvatskog naroda to da se stalno vraćamo u četrdesete i devedesete? Ili bismo trebali učiniti jedno drugo i drugačije buđenje. Kakvo nam to buđenje treba? Kakva nam Crkva treba? I kakvi nam onda kršćani u ovom našem društvu trebaju?“ Sve to se zabrinuto pita riječki nadbiskup priželjkujući Crkvu koja ljubi, koja ne postavlja granice ljubavi, koja ne poznaje neprijatelje koje treba pobijediti, nego muškarce i žene koje treba ljubiti. To je Crkva koja je danas potrebna svijetu.’ To je Crkva koja je potrebna Rijeci i našoj domovini“, poručuje Uzinić.
A što je potrebno hrvatskoj državi, društvu razorenom podjelama i nemoralom koji je postao dio kodeksa vladajućih? Plenković se u Saboru poslužio dosjetkom :” Kao u Balkanskom špijunu, Đula će ti oprostiti što te je tukao”, dobacio je oporbi koja udara na vlast, a onda nakon tri mjeseca, veli premijer, se pravda, ne, nema toga…Ako već o špijunima govori, a mnogi vjeruju kako je eskalacija ustašluka i nasilništva obavještajnih ruku djelo, zar nisu i oni „njegovi ljudi”, pod njegovom paskom…?
Biskup Uzinić (foto: Dubrovačka biskupija)
