Zagovornik sam skoro pa biblijske teze po kojoj čovjek nema nikakvih unutarsvjetskih ograničenja; čitav svijet, dakle, pripada čovjeku – i to svakom čovjeku, ali samo pod uvjetom da ostane čovjek. Nije lako biti i ostati čovjek, za to se traži stalni napor, zalaganje i izlaganje. Čovjek nije jednom zauvijek zgotovljena i definirana stvarnost, on se neprestano određuje i potvrđuje. Poznata je Sartreova misao da egzistencija prethodi esenciji. Esencija ili bit nam kaže što neka stvarnost jest. Bit se određuje kao ono po čemu jest to što jest. Čovjek je tako čovjek po čovještvu, konj je konj po konjstvu, stol po stolstvu itd. Bit ili esencija govori o tome što neko biće jest. Nevolja esencijalizma je u tome što je on pogrešan i nehuman. Prvo nasilje izvršeno nad čovjekom je esencijalističko nasilje.
Esencijalističko nasilje
Ako su nam, u najranijoj fazi života, govorili što i kakvi trebamo biti, onda je nad nama izvršeno esencijalističko nasilje. Roditelji ne vole djecu ako prije djeteta postoji neki pojam koji je daleko značajniji od djeteta. Primjerice, roditelji koji očekuju da im dijete bude Hrvat i katolik te da, kada odraste, uđe u brak s Hrvaticom i katolkinjom, nije roditelj, nego esencijalistički nasilnik. Esencijalizam ne pripada ljubavi, riječ je o antropološkom nasilju. Ne voli vas netko tko vas sprječava da budete ono što vi želite biti te vam umjesto toga određuje što trebate biti da bi vas on prihvatio. To rade esencijalistički nasilnici.
Jalove su rasprave o tome čija je država i tko ima pravo na nju ili, a to već pripada u red najtragičnijih nerazumijevanja religije, porazno je trošenje energije na to kako bismo religijsko određenje iskoristili da bismo zbili redove protiv neprijatelja koji pripada drugom narodu, drugoj rasi ili religiji. Sve to prakticiraju pripadnici evolucijskog impulsa koji je sasvim slučajno organizirao neku materiju koja je u vremenu preuzela ljudski lik, premda taj lik ne prati ljudsko djelovanje i ljudski ciljevi. I ne, ovo nije dehumanizacija. Dehumanizirati nas ne mogu drugi, za to je potreban ili naš pristanak ili naša želja da se nekome podredimo. Sasvim je svejedno hoćemo li se podrediti nekom čovjeku, bogu ili državi. Dehumanzirani su oni koji se svojevoljno nalaze ispod nekoga ili nečega.
Čovjeku ne pripada dehumanizacija, ali se, ako to hoće, može dehumanizirati. Čovjek je, ako vlastitim egzistiranjem sebe neprestano definira kao čovjeka, nadilazeće biće svijeta, vremena, povijesti i ideja. Nacionalna, politička, religijska ili jezična određenja nam služe kao početna točka naše mundijalizacije ili urastanja u svijet, bez da se zatvorimo u neki segment svijeta. Esencijalizmom se ostvaruje zarobljavanje u najniže od najnižeg, dok nam svijest da se egzistiranjem definiramo i humaniziramo otvara vrata čitavog svijeta. Kada smo svoji, gospodarimo kozmosom, kada su nam egzistencijalni tuđinci, pa makar oni bili i naši roditelji, odredili što sve u životu trebamo biti da bismo u nekom segmentu stvarnosti bili prihvaćeni, onda smo kapitulanti pred vlastitom veličinom.
Egzistencija prethodi esenciji
Sartre je bio u pravu: egzistencija prethodi esenciji. Istinski čovjek vlastitim postojanjem sebe definira, on, ako je uistinu čovjek, ne proizlazi iz definicije ili pojma. Hrvatska je, naprotiv, esencijalistička država, u njoj se očekuje da čovjek proizlazi iz pojma. Esencijalizmom objašnjavamo zašto su nekadašnji ateisti sada postali vjernici odnosno zašto su nekadašnji zagovornici komunizma danas najglasniji nacionalisti – nekada se od njih očekivalo da budu nešto drugo od onog što sada jesu. Oni, zapravo, ništa nisu, riječ je o uzaludnom evolucijskom impulsu koji je bačen u neki segment stvarnosti koji tom impulsu određuje što treba biti odnosno kako treba egzistirati.
Premijer Plenković je esencijalistički tip čovjeka – njega definira kontekst. Hipodrom mu daje hipodromsku egzistenciju, koalicija mu daje koalicijsku egzistenciju. Plenkoviću esencija, a njegova esencija je pojam vlasti, prethodi njegovoj egzistenciji. On će zbog vlasti postati sve što se od njega očekuje da postane. Nevolja je da esencijalistima pojam prethodi egzistiranju, a egzistencija započinje s dehumanizacijom. Naravno da ovo nije karakteristika samo Plenkovića, takva je glavnina političara – riječ je o dehumanizirajućim esencijalistma. Što od njih možemo očekivati? Dehumanizaciju i esencijalizam, a to odgovara hrvatskom narodu.
Hrvatski narod sebe ne definira egzistiranjem, on poslušno slijedi ono što mu netko kaže da mora biti. Zbog toga naše svađe nisu oko toga što mi jesmo, mi se iscrpljujemo oko toga što su nam bili roditelji. To je sasvim logično – esencijalistima je primarno ono što njima prethodi, a budući da su njihovi roditelji prije njih, oni ne definiraju sebe, nego proizlaze iz definicije njihovih roditelja. Riječ je o običnoj farsi.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
