Danas o jednoj temi koja konstanto izaziva polemike i često nas dovodi do nepotrebnih i iscrpljujućih međusobnih rasprava.
Kada spominjemo nedostatak empatije i zajedništva između osoba s invaliditetom možemo primijetiti nedostatak tih čimbenika općenito u društvu, samim time i između osoba s invaliditetom. Spominjući nedostatak empatije, prvi i najveći koji se u javnosti često spominje je nedostatak zajedništva između pripadnika/pripadnica OSI populacije koji su članovi/članice udruga civilnog društva i na osnovu
tog članstva ostvaruju mnoge pogodnosti i prava, a koja će im samim time olakšati
kvalitetu njihova života.
S druge strane nalaze se pripadnici OSI populacije koji nisu članovi /članice udruga civilnog društva ili pak ne ostvaruju pravo na članstvo u udruzi zbog „nedostatka“ oštećenja (prema kvalifikaciji stupnjeva invalidnosti pripadaju drugom ili trećem stupnju funkcionalnih sposobnosti) koji je uvjet za članstvo ili udruge ne dopuštaju pristup osobi s invaliditetom samim time i uslugama udruga pruža. Osim nedostatka podrške od strane udruge (udruga) OSI – i koji nisu članovi udruga na osnovu invaliditeta nailaze na nedostatak podrške drugih pripadnika OSI – a.
Nedostatak međusobne potpore i podrške primjećuje se u vidu neslaganja OSI – a oko zajedničkih interesa i ciljeva, neovisno da li su povezani uz ostvarivanje prava ili međusobno prožanje drugih oblika potpore i podrške jedni drugima. Do spomenutog neslaganja može doći odnosno najčešće dolazi zbog stranačke pripadnosti ili neslaganja u mišljenjima zbog toga što neki smatraju da više vrijede zbog svog
položaja i ugleda u društvu. Često zbog nedostatka međusobne potpore OSI populacije u javnosti se stječe dojam kako se OSI – i ne žele izboriti za svoja prava, već prihvaćaju nametnuto i pomire se s činjenicom da tako mora biti.
Da bi javnost lakše razumjela cijeli tekst za primjer ću uzeti 2 zakonska problema o kojima ima neslaganja među OSI – populacijom a to su primjena Zakona o osobnoj asistenciji i inkluzivnom dodatku. Na primjeru Zakona o osobnoj asistenciji kao i nerijetko se u javnosti primjećuju razlike u ostvarivanju prava i pogodnosti koje proizlaze iz navedenih Zakona. Isto tako mogu se primijetiti i razlike u načinu
razmišljanja pojedinih osoba s invaliditetom koje se mogu samostalno kretati i u tom segmentu im pomoć nije potrebna kao kod osoba s invaliditetom koje nisu samostalne ili iz nekog drugog razloga trebaju pomoć osobnog asistenta u zadovoljavanju svojih životnih potreba (od odlaska u trgovinu, kino, kazalište…) jer samo na taj način mogu zadovoljiti dio svojih potreba koje im olakšavaju uklapanje u društvo.
Isto tako i kada govorimo o Zakonu o inkluzivnom dodatku rade se razlike u OSI – populaciju s obzirom da osobe s invaliditetom primaju različite iznose koji su propisani Zakonom. Pojedine osobe s invaliditetom imaju mišljenje da je materijalno stanje važnije u odnosu na kvalitetnu podršku bližnjih i ostatka društva u cjelini.
Smatra se da podrška obitelji nije nužna za kvalitetan život OSI – a, nedostatak podrške pogotovo u djetinjstvu i adolescenciji može za posljedicu imati nisko samopouzdanje. Nerijetko zbog niskog samopouzdanja osobe s invaliditetom ulaze u nekvalitetne – štetne odnose bili oni poslovni ili partnerski. Nedostatak empatije među osobama s invaliditetom primjećuje se kod osoba s invaliditetom koje su vještije u određenim aspektima života ili su imale mogućnost boljeg školovanja, samim time se smatraju više vrijednima od onih koji nisu imali ili nemaju mogućnost za isto. Mišljenja sam kako ne bi trebale postojati razlike između OSI populacije s manjim mogućnostima napredovanja u odnosu na one koji imaju boje uvjete i mogućnosti, već bi svi OSI – i trebali biti složni s obzirom da imamo iste ili slične
probleme i teškoće.
Važno je uzeti u obzir da zdrave osobe imaju mogućnost samostalno izraziti svoje potrebe i mišljenja dok određene osobe s invaliditetom (s težim oblicima invaliditeta) svoje potrebe i osjećaje ne znaju izraziti, već im je za to potrebna pomoć druge osobe. Bez obzira na to da li je ta osoba roditelj, osobni asistent ili pripadnik / pripadnica udruge civilnog društva.
Ovaj tekst ću zaključiti mišljenjem kako je važno potaknuti društvo u cjelini (od lokalne zajednice pa nadalje) na pružanje kvalitetne podrške osobama s invaliditetom, neovisno bila ta podrška u psihološkom smislu ili općenito. Neovisno da li osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na uslugu osobne asistencije ili ne ostvaruje. Spomenute razlike ne bi trebale na njihovu kvalitetu života, jer samo takvim
pristupom osobe s invaliditetom mogu biti ravnopravni sudionici društvenog života.
