Relativno nedavno je Darijo Jurišić, pravobranitelj za osobe s invaliditetom, iznio strašno poražavajuća brojke koje se odnose na visoko obrazovanje osoba s invaliditetom. Naime, brojke kažu da svega 1% osoba s invaliditetom ima diplomu sveučilišta ili fakulteta. Ne moram vam reći da ova važna informacija prilično nezapaženo prošla u medijima, kao i to da smo jedna od najgorih država u Europskoj Uniji po tom pitanju, ali najprije raščlanimo ovaj problem, odnosno utvrdimo zašto nam je statistika takva kakva jest.
Glavni uzrok ovakvim brojkama leži u samom sustavu. Za obrazovni sustav u našoj zemlji djeca s invaliditetom i njihove obitelji su problem. A problem je sve: od samog upisa, učitelja, ostalog stručnog kadra, asistenata do integracije. A znamo da se u takvom sustavu teško napreduje i zato umjesto da imamo sustav koji potiče djecu s invaliditetom da se razvijaju u samostalne osobe, sustav koji će prepoznati i razvijati njihove talente imamo sustav koji je prema osobama s invaliditetom maćeha, a ne majka.
Stoga često imamo situaciju da se osobe s invaliditetom guraju u strukovne srednje škole iako imaju potencijala za više jer je na prvom mjestu invaliditet, a ne interes ili vještine osobe. Dat ću vam primjer. Prije nekog vremena imao sam intervju s djevojkom koja je ne tako davno nakon osnovne škole imala je veliku želju upisati jezični gimnaziju, jer su joj strani jezici najveća ljubav. No, zbog problema s vidom odlučeno je da bi za nju bilo prikladnija strukovna škola, iako je imala odlične ocjene. Nikoga nije zanimalo što joj jezici odlično leže i što se vidi u tome. Na kraju je upisala strukovnu školu i to ju je jako pogodilo, ali ipak nastavila pohađati tečajeve i škole stranih jezika sve kako bi upisala željeni fakultet. Na kraju ne samo da je upisala fakultet nogo je i završila s najboljim ocjenama i danas govori 5 jezika i radi u Europskom parlamentu. Ovo nažalost nije usamljen slučaj, imate pregršt takvih slučajeva gdje umjesto da se osobe s invaliditetom motivira da napreduje u onom u čemu su dobri – demotivira da se trude oko ičega.
Još jedan od razloga zašto nakon srednje strukovne škole osobe s invaliditetom ne biraju fakultete jest što smatraju da je prevelik zalogaj za njih i da nemaju dovoljno znanja i vještine da bi se upustiti u takvo nešto.
Drugi razlog je zasigurno pitanje zaposlenja. Čovjek bi pomislio da će visoko obrazovanje biti neki plus kod poslodavca, dokaz da netko može usprkos invaliditetu, kod nas to nije tako. Nasuprot tome ljudi (ne samo poslodavci) često misle da vam je netko poklonio ili dao diplomu iz sažaljenja, tako da u praksi ako ste osoba s invaliditetom i s visokim obrazovanjem šanse za posao su vam jednako mizerne što isto tako potvrđuju brojke o niskoj zaposlenosti osoba s invaliditetom. I zato poznajem mnoge mlade ljude koji su digli ruke od nastanka obrazovanje smatrajući da se jednostavno ne isplati.
Treći razlog – ne manje bitan jest taj što je studiranje skupo. Iz svojih studentskih dana sjećam se da je moje studiranje bilo skupo iako sam studirao u svom rodnom gradu i mislim da je to tako i danas. A kada si osoba s invaliditetom otići u drugi grad studirati puno je veći izazov pogotovo ako ti je potreban asistent kojeg i ovako preteško naći, još ako se uzme u obzir da mnogi preživljavanje od inkluzivnog dodatka jasno je zašto je mnogima studiranje luksuz.
Kad se sve ovo sagleda ne čudi što su nam brojke takve kakve jesu i što smo među najgorima kada su u pitanju kvaliteta i mogućnosti života osoba s invaliditetom a stanje će nažalost takvo ostati sve dok se ne promjeni sustav koji će pružiti priliku osobama s invaliditetom da dokažu da mogu biti ravnopravni u društvu i da nisu stvoreni samo za inkluzivni dodatak.
Ilujstracija
