Ne znam kako vama, ali što se mene tiče debata Zorana Milanovića i Dragana Primorca, dvaju predsjedničkih kandidata, održana na HTV-u uoči druge, odlučujuće izborne runde, ostavila je, nažalost, vrlo neugodan dojam. U neku ruku razočaravajući. Za koga god da ste navijali, niste mogli biti zadovoljni onim što ste čuli, načinom javnog komuniciranja, slikom koju su oba pokazala biračima od kojih očekuju povjerenje za predsjednički mandat. Bila je to vrlo ružna debata koja će teško promijeniti odnos snaga između dva takmaca na izborima, ali bi mogla povećati broj onih koji nakon onoga što su vidjeli više nemaju ni najmanje želje sudjelovati u izbornom procesu 12. siječnja. Debata neće ništa promijeniti, svi Milanoviću prognoziraju bar 70 posto podrške, ali prezir građana prema politici i onima koji se njome bave bit će samo još veći…
Zoran Milanović tijekom kampanje je šutio više nego ikad prije i to mu je kontinuirano povećavalo izborne šanse. Na sučeljavanje kao da je došao riješen da skine rukavice i da izlije žuč na suparnika, da ga ponizi i javnosti razotkrije kao Plenkovićevog, unaprijed žrtvovanog pijuna, kao falšeg, neautentičnog igrača koji hini neovisnost, a zapravo je marioneta šefa HDZ-a. U svojoj prepotenciji, donekle i ležernosti zbog objektivne političke inferiornosti protivnika, zaboravio je da za duele jedan na jedan nisu više ključne dosjetke i verbalne akrobacije, nego uvjerljivost argumenata koji se potežu. Sposobnost da suparnika trenutno demantirate kad je u napadu, ali ne cinizmom i nabacivanjem blata nego činjenicama. Mnoge su takve prilike, nažalost, ostale neiskorištene.
S druge strane Dragan Primorac se potrudio pripremiti za ovu debatu bolje nego za onu prvu, imao je nekakav koncept, koristio je Milanovićeve obračune sa svima, pa čak i onima koji mu danas, unatoč svemu, daju podršku, nabrojio neke od ružnih, mizoginih izjava aktualnog šefa države ( narikače, kreštalice, priležnice, koze… ), želeći i njega i društvo koje ga podupire prikazati kao licemjerno. Suočen s vlastitim vokabularom, Milanović je na trenutak izgubio samouvjerenost, ali se u igru brzo vratio i nasrnuo žestoko na protivnika. Time je duel nepovratno pretvoren u mučno, neugodno nadigravanje koje su do kraja uspjeli odgledati samo oni s boljim želudcem. Za ostale je to postalo neprobavljivo…
Primorac se pokušao predstaviti kao netko tko dolazi iz privatnog sektora pa bi, po nekom njegovom automatizmu to podrazumijevalo da je gospodarski znalac, za razliku od Milanovića kojemu je dobacivao kako o gospodarstvu ništa ne zna. No, kakvo je to znanje ako se radi o vlasniku privatne klinike koja ima osigurane unosne poslove s državom, za koje ni orao ni kopao?!
– Ja sam na tržištu za razliku od vas- govorio je Primorac nastojeći se prezentirati svojom skromnošću i navodnom pristojnošću kao antipod agresivnom Milanoviću.
– Kojem tržištu? Vi ste na javnoj pipi- uzvratio mu je Milanović. Mogao je isto tako pitati svog suparnika zašto bi bio problem ako je netko tko se kandidira za određenu političku dužnost cijeli radni vijek u politici koja je po definiciji, kao rad za opće dobro, častan posao, ali su je pohlepni, gramzljivi, korumpirani skorojevići učinili nečasnom.
-Gospodin Milanović je specijalist za načelnike glavnog stožera OSRH, prvo je načelnika glavnog stožera zatočio u vrijeme covida u Slovenskoj 9, a poslije mu je zabranio da dođe na sjednicu saborskog odbora- – uz ostalo je spomenuo Primorac, zaboravljajući da je t mjesto pohodilo pola Plenkovićeve vlade, među njima i današnji glavni državni odvjetnik kojeg je na toj dužnosti pod svaku cijenu htio upravo Andrej Plenković, baš kao što je i Primorca promaknuo u HDZ-ovog predsjedničkog kandidata većinskom raspoloženju u stranci unatoč.
Bilo je tu i ispraznog, profanog nabacivanja s domoljubljem, Titom i Partijom, ali oko toga nije moglo biti velike polemike, jer u tome imaju dosta zajedničkog…
Primorac je inzistirao na svom znanstvenom statusu kao nekoj svojoj prednosti, jer Milanović tu nije “kod kuće”. Ali, to mu baš nije donijelo neki profit. Milanović se dohvatio Primorčevog lažnog predstavljanja redovnim profesorom na američkom sveučilištu, što je čak naveo i u svom životopisu, iako je tek pozivni profesor.
-Gospodin Primorac nije nikakav medicinar, nije ni patolog, lažno se predstavlja kao redovni profesor na američkom sveučilištu, a zapravo je adjunct profesor. Hrvatska javnosti, korijen riječi je latinski, dakle, adjunctare. To je pridodani, pomoćni. Primorac nije redovni profesor, a u životopisu, u kojem su sva čuda svijeta, to je album grupe Film, piše da je čovjek redovni profesor. Piše mu to na webu, nije se sjetio skinuti – ustrajavao je Milanović.
Primorac ga je na to upozorio: – Glada vas akademska zajednica…
-Ne gleda. Gledaju me ljudi – oštro je odrezao Milanović.
– Vi ste ruglo, vrijeđate nekoga tko je napravio karijeru, tko je napravio nešto. Ja sam skroman čovjek, ne hvalim se kao vi. Ako ne budem izabran, ja se sutra vratim u privatni sektor, a vi ste mrtvi. Nitko vas neće- uzvratio je Primorac.
Tako je to izgledalo, pogotovo u drugom dijelu debate. Jalovo, neugodno i negledljivo šaketanje koje nije odlučivalo pobjednika. Upravo stoga, Milanović, koji je u značajnoj prednosti u odnosu na svog protukandidata, je trebao za promjenu biti gospodin i protivnika deklasirati bez nepotrebnog ponižavanja nazivajući Plenkovića njegovim vlasnikom, vlastelinom, feudalcem.
Primorac je s političkim potencijalom koji ima, učinio što je mogao. Ostao je na nogama. Za ništa drugo nije ni imao šanse. Naprosto, Primorac nije alternativa Milanoviću, i bačen je u vatru pri punoj svijesti svoga sponzora da će u njoj izgorjeti.
