Prije nekoliko dana obilježen je, uz protivljenje Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata i korčulanske Udruge hrvatskih veterana Domovinskog rata Čara, jedan bitan povijesni događaj. Naime, prije 80 godina partizanski antifašistički pokret oslobodio je Korčulu od fašističke okupacije. Riječ je o povijesnom činu koji se nikakvim i ničijim prosvjedima, protestima, kalkulacijama, prekomjernim angažmanima volje i pokušajima negiranja ne može i neće promijeniti. Predsjednik Vedre (Veterani Domovinskog rata i antifašisti) Ranko Britvić objasnio je, suprotno porukama nacionalnih neznalica, kako je Korčula danas hrvatska zato što je nekoć bila partizanski. To je sva istina o povijesnoj slobodi Korčule. Neznalice što se opiru povijesti smatraju da je današnje hrvatstvo, koje je tijekom Domovinskog rata prošlo kroz braniteljsku fazu, u suprotnosti s nekadašnjim hrvatstvom koje je, za vrijeme Drugog svjetskog rata, prošlo kroz antifašizam partizanskog pokreta. Povijest je jasna, ona je nepromjenjiva, oko nje se spore oni čija je sadašnjost dvostruko nemoćna – u smislu da ne proizlazi iz realne, faktične prošlosti i da ne ide prema budućnosti.
Korčula, oslobođenje
Teolog J. Moltmann smatrao je da bog dolazi iz budućnosti, a ne iz prošlosti, iako ga oni koji u njega vjeruju uglavnom traže tamo gdje ga više nema – u prošlosti. Bog prošlosti je suvišan, baš kao što je suvišna vjera u ono prošlo. Vjernici u prošlog ili nekadašnjeg boga ostavljeni su od boga koji dolazi iz budućnosti – bog budućnosti ne može doći onima koji se kreću prema prošlosti, to je jednostavno nemoguće. U prošlosti ne možemo i nećemo naći nikoga – ni živog boga ni živog čovjeka. U prošlosti više nema života, u odvremenovanim događajima više ničega nema osim zgusnute, nepromjenjive, konačne istine o tom vremenu, a konačna istina kada je riječ o Korčuli prije 80 godina je ta da je Korčula tada oslobođena. Prosvjedovati protiv obilježavanja partizanskog oslobađanja Korčule od fašista i, kako se to tada govorilo, domaćih izdajnika, uzaludan je posao, ali i taj posao, čini se, netko mora odraditi. Uzaludnost je realna zahvaljujući onima koji se prihvaćaju tog besmislenog i uzaludnog posla.
Ne brine me kako neka udruga, pa bila ona i braniteljska, vrednuje neki događaj iz prošlosti. Nije da me nešto zanima ni kako takvi poimaju sadašnjost – svaki pojedinačni (dakle, ne i udruženi) čovjek donosi sud o sadašnjosti u kojoj živi, po tom sudu i po aktivnostima koje nastaju iz toga suda pojedinačni život postaje autentičan i vrijedan življenja. Udruge, svejedno okupljaju li veterane iz prošlih ratova ili ljubitelje ljubavnih romana, nemaju tu moć, one su marginalne u odnosu na autentičnog, zrelog pojedinca.
Korčula je nesumnjivo oslobođena prije 80 godina i toj, oslobođenoj Korčuli omogućeno je da joj iz budućnosti, baš poput Moltmannovog boga, dođe demokracija. Korčula je tada imala budućnost, a sada, čini se, budućnosti više nema, jer ju se usmjerava prema lažnoj, nepostojećoj prošlosti. Sadašnja Korčula bi, prema načelu uzaludnosti, trebala otići u ondašnju Korčulu kako bi je uvjerila da je ne treba oslobađati, da su joj slobodu omogućili fašisti i njihovi domaći poslušnici te da je partizani prijete okupacijom. Nama nije u pitanju prošlost, ta prošlost je imala budućnost, nama je u pitanju sadašnjost, ovoj sadašnjosti ne dolazi ništa pozitivno iz budućnost jer je sama usmjerena prema lažnoj prošlosti.
Nepromjenjiva prošlost
Uostalom, zar nam Ustavom iz 1974. nije iz budućnosti došla nezavisnost? Zar nam tim Ustavom, kada je 90-ih godina prošlog stoljeća volja naroda došla na stupanj razvoja predviđen upravo tim Ustavom, nije došla suverenost, samostalnost i demokracija? Da, tada smo, te 1974. god. imali hrvatsku budućnost koja tada, zbog naše nedovoljne zrelosti nije mogla biti naša sadašnjost, ona nam je došla i realizirala se 90-ih godina prošlog stoljeća, ali sada budućnosti nemamo jer smo realizirali budućnost koja je naznačena te 1974. god., a nismo stvorili događaj koji se otvara prema onome što pozitivno dolazi iz budućnosti. Susret događaja koji dolazi iz budućnosti i traži ono što je te 1974. god. bilo otvoreno budućnosti, zbio se u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća – iz tog susreta nastala je Hrvatska u kojoj sada živimo. Ta Hrvatska ima svoju povijest, to je povijest oslobađanja, a to oslobađanje je, na svu sreću, prije 80 god. zahvatilo i Korčulu.
Nama nije pitanje kakva nam je bila prošlost, ona je nepromjenjiva, mi trebamo osvijestiti kakvu budućnost ima ono što sada, kao povijesna bića stvaramo, kakve odluke donosimo jer o tome ovisi što će nam doći iz budućnosti. Stvorili smo takvu sadašnjost, uzet ću samo jedan primjer, da nam za 5 godina iz budućnosti dolazi manjak od 40% liječnika obiteljske medicine u odnosu na sadašnji broj. Hrvatska je stvorila sadašnjost kojoj iz budućnosti dolazi oduzimanje te sadašnjosti. Korčula je, dakle, prije 80 god. oslobođena, njezina sloboda je imala budućnost. Hrvatska je tada oslobađana, njezina sloboda je imala perspektivu, uključujući i perspektivu iz 1974. god. Sadašnja Hrvatska, kako stvari stoje, ima samo jednu perspektivu, a to je perspektiva nestanka i smanjivanja onoga što sada jest.
To je naš problem, a ne prošlost koja je nepromjenjiva. Ta prošlost je imala budućnost, dok se našoj sadašnjosti oduzima i prošlost.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
