Hrvatska je na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Kataru ušla u polufinale, među četiri najbolje nogometne reprezentacije na svijetu! I čija je to zasluga? HDZ-a, dabome! Jer, HDZ je stvorio Hrvatsku, HDZ je Hrvatsku uveo u Europsku uniju, HDZ je ovih dana trijumfalno objavio i ulazak Hrvatske u eurozonu i u Schengen, ergo, ne može za uspjeh “vatrenih” biti nitko zaslužniji do HDZ-a. Ne bi bilo ni “vatrenih” bez HDZ-a jer im je to društvo mrtvih janjaca, pravomoćno osuđeno kao kriminalna organizacija, kroz kadroviranje u Hrvatskom nogometnom savezu dubinski injektiralo snažni nacionalni naboj koji momke na terenu gura naprijed. Za Hrvatsku! Za HDZ i Plenkovićevu sljedbu koja sebe vidi gospodarom hrvatskog neba i zemlje, kako to veli i SDP-ov europarlamentarac Tonino Picula.
Nick Potts via Guliver Images
HDZ= Hrvatska= “repka”
To je taj sindrom “zajedničara” koje pregnantno, čak i dosljednije od svojih prethodnika, nastavlja Plenković sa svojom ekipom, po kojemu je i zrak koji dišemo HDZ pročistio do optimalne mjere za punokrvne hrvatske muževe, a svi ostali, s manjkom lažnog nacionalnog punjenja, mogu se i podaviti. No, što god HDZ –ova klika mislila, ma koliko mlade momke predane nogometnoj igri indoktrinirala Tuđmanom, Thompsonom i desnicom na srcu, ma koliko ih svojatala kao da im je stranka i otac i mati, ma nitko nam neće ovaj dan pokvarit…
Jer, baš kao što HDZ nije vlasnik Hrvatske, tako nije ni vlasnik hrvatske nogometne reprezentacije, niti ima pravo svojatati njezine uspjehe. Naposljetku, ako je imalo istine u tome da su navijači 12-ti igrač momčadi, pa zar su svi oni, bez iznimke, članovi ili fanovi zadrte klijentelističko-rodijačke družbe zvane HDZ? Svi se, ako ništa drugo, imamo pravo radovati pobjedi Hrvatske nad najtrofejnijom reprezentacijom na svijetu, Brazilom, i slaviti trijumf mladosti, vještine i upornosti Dalićevih izabranika koji su nam svima na trenutak donijeli radost. Ona se širila poput plimnog vala diljem zemlje, nepatvorena, iskrena, na neki način ujedinjujuća. Ona spontano proizvodi osjećaj ponosa, koji proizlazi iz činjenice da je jedna tako mala zemlja postigla tako velik sportski uspjeh, a nekako je po uvriježenim strereotipima pobjeda rezervirana samo za velike i moćne države. A nije tako, jer, kako znamo, uspjeh nije proporcionalan velilčini zemlje, nego uloženom trudu, znanju i sposobnosti.
Kamo sreće da tu formulu s nogometnog terena prenesemo i na teren znanosti, ekonomije, kulture, politike…
Ima nešto i u tezi eurozastupnika Picule da je nogomet iznimno popularan sport jer, sa svim mogućim obratima, poput onih na utakmici Hrvatska – Brazil, odlično imitira život. Istina je, kako kaže, i da nogomet budi osjećaj zajedništva, kolektivnog uspjeha, daje dozu ponosa, potencira osjećaj pripadanja. I naravno, izuzetna je promocija zemlje, puno veća od ukupnog turističkog marketinga, sajmova, prospekata, promotivnih video uradaka itd.
Ali, popularnost nogometa dobrim dijelom proizlazi i iz činjenice da mladim, talentiranim momcima, neovisno o socijalnom porijeklu obitelji iz koje dolaze, otvara mogućnost da dosegnu zvijezde. U nogometu se vrti golem novac, tko uspije u dvadesetima, osigurao se, uz nešto pameti i dobre financijske savjetnike, za cijeli život. Osim toga, uz nogomet i novac koji donosi, ide i svojevrstan glamur, lijepe žene, skupocjeni automobili, ugodan, komforan život i popularnost. Mnogi se mladi ljudi s njima rado identificiraju, a oni nešto stariji koji su svoje šanse, makar u nogometu, propustili, u uspjehu naše nacionalne vrste rado participiraju makar kao navijači. A navijači su svih boja i svjetonazora, i doista je koliko primitivno, toliko i nepristojno vezivati ih uz jednu stranku. Ili odsustvo navijačke strasti, nezainteresiranost za nogomet proglašavati dokazom manjkavog hrvatstva, još gore argumentom za tvrdnju da su to oni koji ne vole Hrvatsku. Možda naprosto ne vole ono što nogomet i nogometaši svojim stilom života simboliziraju…
HDZ kao prapočelo svega “hrvatskog”, pa i nogometa ( ?! )
I baš kao što je hrvatski put u Europu počeo davnih godina, a ne dolaskom Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a, formalno je punopravnim članstvom okrunjen u mandatu lijeve koalicije i premijera Milanovića, tako ni hrvatski nogomet ne postoji ni od osnivanja, ni zahvaljujući postojanju HDZ-a.
U tom smislu dobro dođe Piculin podsjetnik da je hrvatski put u EU počeo u Ateni kad je SDP-ova vlada predala zahtjev za članstvo 2003. godine, dakle, prije 20 godina, pa bi, kako veli, bilo fer pogledati u retrovizor i podsjetiti se kad je sve to krenulo i čestitati svima koji su na tom putu svojim angažmanom pridonijeli.
Ali, “HDZ je sklon tome da sebi pripiše da je stvorio nebo, zemlju, galaksiju, Hrvatsku i preuzme zasluge za sve što se događalo. Nije tako. Naravno treba čestitati onima iz HDZ-a koji su uspješno moderirali neke procese, međutim da su oni sami zaslužni za njih, to jednostavno nije točno. Na kraju krajeva, kolege iz HDZ-a uporno odbijaju neke karakteristike, pa i presude, koje se vezuju za tu stranku i smatraju da oni s tim nemaju nikakve veze, da je to neki novi HDZ s kojim oni nemaju nikakve veze”, reći će Picula, uz napomenu da je put Hrvatske prema članstvu u Schengenu počeo 2015. godine.
-Naravno- naglašava- to ne umanjuje važnost ove vlade koja je sad u Banskim dvorima, a koji su proces završili.
Ali nisu jedini u tom procesu sudjelovali niti su jedini za to zaslužni, ma koliko u njihovoj svijesti HDZ bio početak i kraj svega što se može podvesti pod nazivnik nekakvog hrvatskog napretka. A kriminal, korupciju, nepotizam, ukob interea etc., otresaju sa sebe ( s HDZ-a ) kao prašinu se revera.
Pa će u tom smislu HDZ-ov Tomislav Sokol, iz diskursa eurozastupnika, ulazak Hravtske u Schengen ovako prokomentirati:
-Nacionalni interes je uvijek nadstranačka stvar. No, ipak moram naglasiti ulogu kolega iz HDZ-a jer smo mi u raspravama o push -backovima na plenarnim sjednicama ipak najviše branili Hrvatsku kad nas se neargumentirano optuživalo za kršenje ljudskih prava, što se pokazalo kao lažna optužba- izjavio je, pokazujući uskogrudnost i nesposobnost da nadiđe uske stranačke, nota bene, egocentrične okvire HDZ-a kao prapočela svega “hrvatskoga”. Pa i svakog uspjeha. Implicite i nogometnog…
Pravo na radost
Svojedobno je predsjednik HDZ-a i hrvatske države, Franjo Tuđman, sebi davao za pravo da određuje umjesto izbornika tko bi trebao u nekom reprezentativnom ogledu istrčati na teren, pače i tko bi na kojoj poziciji trebao igrati. Mogao je to činiti Ćiri Blaževiću koji ga je glorificirao, idolizirao i doživljavao kao “oca nacije”, bezmalo kao njegovu “preuzvišenu svetost”. Da je živ, vjerojatno bi Tuđman to radio i Zlatku Daliću, ali Andrej Plenković ipak nije Tuđman, ma koliko se na njega ( lažno ) zaklinjao. Plenković tu vrst intervencije ne smatra poželjnom, u nogomet se vjerojatno i ne razumije koliko i bivši predsjednik jugoslavenskog NK Partizana, a i njegove su autokratske metode pranja mozga naciji nešto sofisticiranije. Ali, svaki uspjeh “repke” koliko god naglas smatra svehrvatskim, u sebi vjerojatno poima i svojim osobnim. U duhu Tuđmanove politike ( Hrvatska jednako HDZ ) drugim sredstvima. Njemu naprosto sve ide, pa čak i nogomet, iako je sam bliži košarci. Ali, ona nije ni približno tako uspješna i profitabilna, a niti magnetična za mase, kao nogomet. Pa je utoliko isplativije svojatati nogometne uspjehe kao svoje, ili makar- HDZ-ove.
Uostalom, u svlačionicu “vatrenih” ulazila je samo HDZ-ova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, iako hini da je tek- navijačica. A zapravo se osjeća(la)kao da je ni manje ni više nego vlasnica tog reprezentativnog kluba. Jer, HDZ zapravo vodi Hrvatski nogometni savez, a to znači nogomet, i odlučuje o sudbini izbornika. Prema tome, reprezentacija jest nacionalna, hrvatska, ali sve što je, u iskrivljenom hadezeovskom nacionalističkom umu nacionalno, to može biti samo HDZ-ovo. Jer, HDZ je, čuli smo to ne jednom, jedina autentična državotvorna hrvatska stranka, ostale su ili sasvim marginalne, ili- anacionalne.
Za prosječnog HDZ-ovca, nekog iz onog krda “janjičara” koji korupciju i trošenje javnog novca na privatne užitke smatraju samorazumljivim, vjerojatno je dvojbeno i imaju li se oni izvan HDZ-ovog sazviježđa pravo radovati ( sportskom ) uspjehu hrvatske nogometne vrste, i koliko to čine iskreno. Nitko to ne zna bolje od njih kojima je iskrenost, autentičnost i čast u samim genima…
