Mala stranka, kratkog dometa i ograničenog djelovanja. Ali, nerazmjerno tomu velikih ambicija njezinih istaknutih prvotimaca. To je Most. Stranka frustrirana, izjedena vlastitim neuspjesima, koja je imala peh da se prebrzo, u svojoj početničkoj, ranoj fazi, nađe kao partner HDZ-u u Vladi i da iz nje naglavce izleti. Za njih je od tada oporbeno statiranje najveća moguća kletva, pa na svaki način pokušavaju kompenzirati svoju minornu poziciju mobilizacijskim akcijama. S prevelikim očekivanjima. Kako u sabornici, tako i na ulici…
Zapravo, žalosno je bilo gledati Nikolu Grmoju u Saboru kako svjedoči potpunom raspadu svoga koncepta “ujedinjene oporbe”, svjestan da je problem u krivoj strategiji i politici Mosta, koji se naprosto poskliznuo na jednoj preosjetljivoj temi koju je pokušao politikantski i populistički, zapravo neosjetljivo, tretirati. Na pandemiji. Reduciranoj pro forme na covid- potvrde, a stvarno je ambicija bila predstaviti se kao zaštitnik prava i sloboda onih 40-ak posto hrvatskih građana koji se protive i cijepljenju i testiranju, a ne samo doista neprincipijelnim i nekonzekventnim covid-potvrdama. U Saboru se suočio s porazom na koji je mogao samo konstatirati : Ovo smo loše napravili. Svi su se okrenuli protiv nas…
Njegova strastvena kolegica Marija Selak Raspudić, uvjeravala ga je, više radi sebe, da nisu ništa pogriješili,” to je sve bilo organizirano”, ustvrdila je. I Grmoja je preuzeo taj nekritički narativ, pa je dan poslije u svim medijskim istupima uporno ponavljao kako Most nije ni u čemu pogriješio, ponajmanje u svojim referendumskim inicijativama kojima je krucijalno da zaštite ljudska prava i slobode od samovolje HDZ-ove vlasti. Trebao je to biti njihov moto za homogeniziranje oporbe, i lijeve i desne. Klasičan model povezivanja preko “zajedničkog neprijatelja”. Kao što je nedavno bio slučaj s imenovanjem ravnatelja HRT-a, kada se, upravo na inicijativu Mosta, oporba ujedinila i opstruirala raspravu o novom ravnatelju, čije je imenovanje mimo poslovnika, i s očiglednim sukobom interesa, ubačeno na silu u dnevni red, i to umjesto Strategije suzbijanja korupcije. Oporba je zauzela govornicu, a predsjedavajući Sabora Ante Sanader prekinuo sjednicu. Grmoja je u nekim medijima već proglašavan novim liderom oporbe. I bogme mu je imponiralo. Čak je i nalazio neke argumente koji bi takav njegov uzlet učinili sasvim opravdanim…
No, ovdje se nije radilo tek o nekom promaknuću kakvog HDZ-ovog čuvara državotvorne ideje i morala, nego o zdravlju ljudi, o zdravstvenoj politici u doba pandemije, o epidemiološkim mjerama i odlučivanju u Saboru, ljudskim slobodama i, zapravo, o ideologiji. A oko toga postoji samo načelno jedinstvo. I zato ova Grmojina inicijativa nije uspjela.
Problem je što se (ne)cijepljenje prepoznaje kao dio ideološkog paketa koji se kamuflira u referendumsku mobilizaciju građana radi zaštite demokracije i ljudskih sloboda. Svi će bez zadrške podržati da se o tako izvanredno važnim pitanjima kao što su zdravstvena, odluke donose u Saboru, dvotrećinskom većinom, ma koliko to bilo gotovo nadrealno postići. Ali, kad na dnevni red dođe oportunost samog cijepljenja, a Most tu zastupa tezu o “slobodi izbora”, koja i ovako nije sporna, ali jest odbijanje testiranja, tada oporba djeluje poput rakove djece.
Onog trenutka kad je ” suverenist” Hrvoje Zekanović javno prokazao kolege iz opozicijske desnice kao “necjepiše”, i ustvrdio da se nitko od njih nije cijepio, etiketirao ih kao antivaksere i ravnozemljaše, o ujedinjenoj oporbi Grmoji više nije trebalo ni sanjati. Ujediniteljski Most postao je “most uzdisaja”. Dezorijentiran i razjaren. Umalo nasilan.
-Ja sam okupio cijelu oporbu prije nego smo predstavili referendumska pitanja i dobio sam garanciju da ćemo biti podržani- požalio se razočarani “mostovac” nakon kaotičnog sukoba u Saboru s onima s kojima je planirao stvoriti savez kontra HDZ-ove diktature i samovolje. Kontra “stožerokracije.” Bio je zatečen otporom i neslaganjem, napose iz ljevice. Šef SDP-a Peđa Grbin optužio ih je da parazitiraju na tuđim smrtima i bolesti ljudi, i umalo je isprovocirao fizički obračun s drčnim dvojcem, Ninom Raspudićem i Mirom Buljem. Grbina je Grmoja nazvao kukavicom koja se ne može suprotstaviti Milanoviću, ali zato nasrće na Most. I Raspudić je počastio Sabinu Glasovac titulom “HDZ-ove higijeničarke” samo zato što ga je upozorila da nepravilno drži zaštitnu masku. Raspudići bi Most mogli doći glave…
Grmoja se nakon svega “zbrojio” i sasvim pravilno zaključio da tu mora biti neka strateška greška, kad su im svi okrenuli leđa. Ali, Raspudići se radije drže teze “krepat, ma ne molat”. Logično, jer oni nemaju što izgubiti, svjetla pozornice su dobili, u Most se nikad nisu učlanili, a i neće. Za Mostove poraze tako će uvijek biti krivi neki drugi, a za eventualne pobjede, tko, do li taj grleni par. Oni su od Mosta već uzeli što im je trebalo, a nastave li ovako dalje, moglo bi doći i do loma u krhkim redovima bogobojazne metkovske družbe. A tada ih više nitko neće uspjeti pokrpati…
Most svakako nije prvooptuženi za hrvatsko pandemijsko posrnuće i poražavajuću stopu smrtnosti koja nas čini drugom najgorom zemljom u EU. Trinaestom u svijetu. Katastofa! To doista nitko nema pravo lijepiti na savjest Grmoje, Petrova & com., ali njihovo tobože referendumsko i antihadezeovsko drukanje na ulici umotano u “covid ideologiju”, ima ubojiti, osvetnički efekt. Zvuči kao poziv na otpor, a ne na mirno iskazivanje slobodne građanske volje. Kako to završi, vidjeli smo u Bjelovaru, gdje se na meti “antistožerokracije” našla liječnica, jedna od onih koji su najveće žrtve pandemije covida. I o tome Grmoja i društvo moraju razmisliti.
Jer, kad se ta lavina mržnje i niskih strasti zakotrlja, teško je kontrolirati. Mudra, zrela politika tu “mećku nikad ne čačka”. Ali, Most nema, kao što smo već više puta vidjeli, ni zrelosti ni mudrosti. Samo višak ambicije koja stremi previsoko, a služi se najprizemnijim političkim sredstvima. Za njih bi bilo produktivnije da se drže tema u kojima obično imaju argumente i dokaze, i na njima, pogotovo na primjerima političke korupcije o kojima najčešće govore, svakako dobivaju i na ozbiljnosti i relevantnosti. A povrh svega, to je oružje kojim mogu zadati najjače udarce svome “neprijatelju” s kojim su u permenentnom osvetničkom ratu.
HDZ i Most čine se poput gnjevnih ljubavnika koji su se razišli u mržnji, neraščišćenih računa, pa oboje uživaju kada mogu “zapeti nogu” onom drugome. Taj rat može završiti samo na dva načina: pomirenjem i savezništvom, ili konstruktivnim suparništvom. No, za to ne trebaju “trećeg”…
