Ako pratite medije sigurno vam nije promakla apsurdna priča o inkluzivnom dodatku i korisnicima koji državi moraju vratiti dio isplaćenih sredstava. Naravno da su nadležne institucije tvrdile da su to izolirani slučajevi. Nakon priče o onkoškoj pacijentici koja državi duguje 1600 eura jer joj je bez obavijesti smanjen inkluzivni dodatak, Provjerenom su se javili deseci građana s istom pričom.
Nakon što je danima izbjegavao govoriti o ovom problemu, čak je i kukavički pobjegao s konferencije za novinare, ipak, pod pritiskom javnosti, ministar Ružić je ovaj tjedan najavio kako će korisnicima inkluzivnog dodatka koji vraćaju preplaćena sredstva bit otpisan dug i vraćen uplaćeni novac.
I što sad dalje? Reći ćete kako jedna nepravda ispravljena i to je istina. Ali problem je u tome što se stalno vrtimo u krug s nepravdama koje moramo rješavati i tome nikad kraja. Ono što me posebno pogađa u ovoj priči jest obrazac. Svaki put kada se otkrije skandal u sustavu socijale, prva reakcija nije „kako smo mi to propustili“ ili „tko je za to odgovoran“. Prva reakcija je „pojačajmo kontrolu korisnika“, „napravimo revizije“, „uvedemo provjere“. Kao da je problem uvijek u onim koji primaju, a nikad u onom koji daje.
A i kad jest problem u sustavu – kao što je ovdje slučaj, jer je Zavod sedam mjeseci donosio
rješenje – odgovornost se ne traži od sustava. Odgovornost se traži od bolesne žene koja nije
znala da joj je pravo smanjeno.
Imamo najgoru socijalnu politiku u Europi, i ovi slučajevi su samo dokaz toga. I sad kad
razmišljam dok ovo pišem, pitam se – kako je uopće moguće da sustav sedam mjeseci ne
obavijesti osobu o promjeni njenog prava, a onda toj istoj osobi pošalje uplatnicu za povrat
novca koji je primila? Kako je moguće da pogreška sustava postane dug građanina?
Odgovor je jednostavan i tužan jer sustav ne snosi odgovornost za vlastite propuste. Tko će odgovarati za ovakve propuste? Tko će ionako bolesnim ljudima nadoknaditi sav proživljen stres i patnju? Za ovako nešto jednostavno nema opravdanja.
Umjesto potpore sustava korisnici su dobili sustav koji je prespor da ih obavijesti o promjenama, ali dovoljno brz da im pošalje potraživanje. Sustav koji ima vremena pokrenuti postupak povrata, ali nema kadra na vrijeme donijeti rješenje. Država koja može biti neumoljiva prema onkološkoj bolesnici zbog 1.600 eura, a godinama tolerira dugove bolnica od 1,9 milijardi eura i milijarde eura koje su pokradene završile na računima političara i drugih moćnika i nisu nikad vraćene niti će biti, šalje jasnu poruku o
tome tko je u ovoj zemlji odgovoran, a tko nije.
I dok se „intenzivno radi na poboljšanju sustava“ – ljudi preživljavaju od mrvica u sustavu u kojem nema reda ni odgovornosti jer to državi nije u interesu. Sve dok se odgovornost bude tražila na dnu, među najranjivijima, umjesto na vrhu, među onima koji te zakone kroje i provode, vrtjet ćemo se u istom krugu nepravde.
Ilustracija
