Svećenik Željko Lovrić gostovao je danas kod Aleksandra Stankovića u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2”. Riječ je o svećeniku koji je u svojoj crkvi organizirao psihološko savjetovanje, mnogi ga samatraju osebujnim, netipičnim crkvenim službenikom, a on se zbog te percepcije pomalo srami, a pomalo mu je i drago, kazao je Lovrić u Nu2, prenosi HRT.
Autor je knjige „Planina suza Bogova” koja se bavi odnosom sustava prema onima koji ruše stereotipe, koji odskaču od prosjeka, a sustav takve ne voli, njemu su draži poslušni i ukalupljeni, kaže Lovrić. Neki vjernici mu zamjeraju i što ima psa, ali na to je, veli, bio spreman jer postoje ljudi koji ne vole životinje, smatraju ih nižom vrstom, iako ljudi od njih mogu puno toga naučiti, pogotovo o vjernosti, odanosti, praštanju…. Osim toga, pobornik je i krilatice : „Tko ne voli pse, ne voli ni ljude”.
-Pas je poput čovjeka koji želi od tebe čuti nešto. Prepustiš određene događaje da se dogode jer ih ne možeš mijenjati ni utjecati na njih- kaže. Ali, životinje jede, jer ljudi su u hranidbenom lancu svejedi, to im je prirodno.
Govorio je i o obiteljskim odnosima, prisjećajući se vlastite obitelji, oca koji je radio u Njemačkoj, majke koja je sama odgajala šestero djece i patila jer je bila sama. Nedostajao joj je suprug kao glava kuće, a djeci je nedostajalo majčinske ljubavi jer je morala biti stroga da bi u kući vladao red. U njegovom djetinjsku baka je bila posebno važna, ona je bila nadopuna onoga što je nedostajalo, ona mu je dala što majka nije i imala je utjecaja na ono što on danas jest. Baka mu je objasnila i da je crkva Isusova kuća, i kad je vidio župnika u dugoj crnoj halji pomislio je da mu se ukazao sam Isus, potrčao je k njemu, zagrlio ga i uzviknuo: ” Isuse, pa ti si živ.”
– Župnik je vjerojatno za mene postao očinska figura. Bio sam razočaran da on nije Isus, ali kad već nije Isus može mi biti tata. Taj dobri župnik je svojim primjerom doprinio da u župi bude 30-ak svećenika, mojih dragih kolega u svećeništvu, a ništa posebno nije s nama radio, nego je samo bio figura koja je nama svima trebala. Bio je osoba u koju se možeš ugledati- rekao je Lovrić koji je kasnije i sam htio biti uzor drugima i nakon toga se posvetio vjeri i Bogu i to je odredilo smisao njegovog života.
– Još kao dijete nisam mogao shvatiti da ljudi jedni prema drugima mogu biti hladni. Tamo sam dobio nešto sasvim suprotno. Dobrotu, toplinu i o tome sam želio ljudima govoriti da Crkva može to dati drugima. Moj župnik je dao meni i tako sam upoznao Boga koji je umro za nas- kazivao je Lovrić u Nu2. Pripremajući se za svećeništvo i zaređivanje, na trenutak ga je to prestrašilo, poljuljalo, pa je u dogovoru s crkvenim poglavarima otišao kući da dobro o svemu promisli. Ali, kad se želio vratiti mjesni biskup mu je hladno rekao da ga više ne trebaju i to ga je razočaralo.
– U meni je eksplodirala želja da budem svećenik i o tome sam razgovarao sa svojom djevojkom. Plakali smo oboje. Ona je rekla kako ne želi stajati na putu Bogu i dala mi je blagoslov- ispričao je. Žali li što nije otac? Iskreno misli da je svakom muškarcu želja biti otac, ali to terapijski pokrije očinstvom prema drugima i vjeruje da u tome uspijeva. Ne poriče da svećenici žele imati što i svi drugi ljudi, ali se pravi, iskreni svećenik odriče toga za ideal, za neku vrijednost zbog koje se odlučio na odricanje.
Smatra da čovjek može imati devet jako bliskih osoba, a u njegovom svijetu, kako je kazao, od devet ljudi razočaralo ga je njih sedam.
-Vjerovao sam im, otvorio im svoj život. Iznevjerili su me jer su htjeli da budem drukčiji jer su se oni promijenili. Ponizili su me jer su rekli da sam ih razočarao. To je bio krah za mene i otišao sam u Čile, samo da se maknem daleko gdje ću moći biti sam.
Svećenik Željko Lovrić poznat je i po tome da u svojoj župi, uz ostalo, organizira za djecu s poteškoćama u razvoju, za gluhu djecu, violinske koncerte.
– Pohvalio bi Renatu Novoselec, profesoricu koja ima jedinstvenu metodu u svijetu sviranja violine za gluhe. Kada je bio potres u Zagrebu, u Ilici se urušila njihova zgrada i ona je došla na moja vrata i pitala me mogu li pomoći i primiti ih. Stvarali smo velike stvari. Zagrebačka filharmonija je nastupila u našoj župi, pa smo s onkološkim bolesnicima otišli u Lisinski gdje smo s udrugom Jedra napravili koncert s filharmonijom. U 11. mjesecu smo imali u župi osam velikih svjetskih umjetnika s kojima su nastupala i djeca- ispričao je, prenosi HRT.
U njegovoj župi moguće je dobiti i psihološku pomoć, mnogo je anksioznih ljudi, pa “ako ja vjerniku ne mogu pomoći, onda je tu psihološka pomoć”, jednostavno zaključuje.
Sudjelovao je i u jednom zanimljivom “performansu”. Glumio je prosjaka na donatorskoj večeri jedne udruge koja se bori za život. Sjeo je pred crkvu i prosio, da bi vidio “kakvi smo mi vjernici kada vidimo prosjaka pred crkvom, i vidio sam svašta“.
Lovrić smatra da ljudi nemaju dovoljno jasnu svijest o tome da nisu samo brige za one kojih više nema među nama.
– Moja baka je rekla bojite se onih koji plaču za mrtvima, a ubijaju žive– rekao je.
U Boga nema sumnju, ali sjeća se trenutaka kada mu je sestra umirala na rukama, bio je prestravljen njezinom patnjom, šest mjeseci je bio s njom i čuo svaki njezin jauk, danju i noću. I tada vidiš da ono dostojanstveno polako pada i ostaje samo egzistencijalni JA koji pati. Danas misli da ga je sestra svojim umiranjem naučila živjeti.
– Prerani odlazak mladog čovjeka ljudskim se očima čini kao gubitak, a možda je odlazak dobitak za toga. Narod ne vidi da je radost i milosrđe dano njegovim izabranicima. Trenutak patnje je samo prolazak kroz nešto što je ionako božje. Mi se trebamo zapitati što mi radimo nevinima– naglasio je.
Ne voli budale i zle ljude, prve jer im se ne da ništa dokazati, a zle jer na zlu ustraju. Kada je usamljen sjeti se “svog prijatelja koji kad je sam zove drugog sebe u blizinu, pa vidi da je u najboljem društvu”.
Kad bi Crkva promijenila stav o pobačaju izašao bi iz nje, vidi to kao etičku normu da najjači štiti slabijeg, kazao je svećenik Željko Lovrić u HTV-ovoj emisiji Nu2.
