Ponovo ping-pong između premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića. Kao u lošem vicu s predvidljivim, otrcanim dosjetkama. Plenković je uputio Milanoviću prijedlog za sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost ( i Vijeća za obranu ), predložio je i da to bude u terminu između 23. i 27 ožujka, dakle, idući tjedan, i dobio s Pantovčaka povratnicu u kojoj se inicijativa prihvaća, ali ne i termin održavanja Vijeća. Šef države poručuje, „održat ćemo sjednicu Vijeća, ali nećemo se žuriti. Polako.., ima tu ozbiljnih stvari koje treba temeljito pripremiti”. Takav odgovor doslovce je izazvao bijes premijera koji je iz Bruxellesa, s euro summita, ironično uzvratio: „Nije žurba… pa ovo je „samo” još jedan rat”. A „kad izleti završe, možda sastanka i bude, ali možda mi nećemo imati vremena u budućnosti”. Tu ni sreće, ni dogovora nema, niti će ga ikad biti dok su ova dva golema ega na čelu države. Za njih je važnije čija će biti zadnja, negoli nacionalna sigurnost i interesi države i građana…
Šef Vlade Andrej Plenković napokon je odlučio susresti se s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost čije sazivanje je predložio. Bio bi to prvi sastanak Vijeća nakon čak pet godina. U međuvremenu četiri puta je Plenković odbijao inicijative Milanovića za održavanje Vijeća, s tim da je 2022., nakon ulaska Rusije u Ukrajinu, premijer predložio sazivanje sjednice, a predsjednik odbio. Kako kaže, smatrao je to nepotrebnim, jer nije na našim granicama…
Sada, očito, poput inatljive djece zbrajaju tko je koliko puta koga zvao, i tko je komu i koliko odbijenica dao. Kao da se ovdje radi o njihovim osobnim odnosima, ljubavi i mržnji, rivalitetu i animozitetu, a ne o sigurnosti države i građana koji su ih izabrali da ovom zemljom upravljaju u njihovom najboljem interesu.
Ovdje nije stvar u tome da Milanović i njegovi suradnici trebaju više vremena kako bi se temeljito pripremili za vrlo ozbiljan sastanak oko čije nužnosti nitko nema dvojbi. Ovdje se radi o Milanovićevoj maloj osveti, jer, ako si ti mene četiri puta glatko odbio, ne očekuj da ću ja na tvoju prvu glatko prihvatiti. Neće biti sve kako ti želiš, Vijeće će biti, ali kad ja to kažem.
Žalosno, neozbiljno i do zla boga je naporno slušati to njihovo štetno, egoistično prepucavanje preko leđa građana. Nema tu nevinih, samo nepomirljivih.
Ali, ako Plenković prije negoli su uopće sjeli za stol, izražava uvjerenje da se „ni oko čega neće složiti s onim koji vodi prorusku, anti-ukrajinsku, anti-NATO, anti-EU, a u zadnje vrijeme i anti-izraelsku politiku”, kako se to može shvatiti osim kao provokacija i etiketiranje s namjerom dezavuiranja sugovornika kao štetnog po reputaciju Hrvatske i nedoraslog funkciji. To nije dobra osnova za razgovor, kamoli za dogovor.
Stvar je u tome što bez Milanovićevog supotpisa i suglasnosti ne može biti sjednice Vijeća i samo zato se prijedlog upućuje u Ured predsjednika. Da nije te ustavom propisane ovlasti Zorana Milanovića, njegov nekadašnji kolega iz ranih diplomatskih dana ne bi ga se ni sjetio. Uostalom, za Plenkovića je on ionako irelevantna politička figura koja samo smeta „njima koji ozbiljno rade svoj posao”.
“Moja inicijativa dolazi u trenucima kad su velike globalne krize, koje imaju utjecaj na nas”, izjavio je Plenković, aludirajući da su Milanovićeve inicijative bile neopravdane i zato ih je odbio. I tako četiri puta?!
“Imamo rat na Bliskom istoku zbog kojeg cijeli svijet treperi, rastu cijene nafte, plina, struje… Nema veze, ima vremena, naći ćemo se, kad bude. Važno je da javnost razumije tu poruku”, komentirao je s ironijom Milanovićevu ležernu odgodu predloženog termina, kao da se ništa bitno ne događa. A kad je već tako, „budući da sastanka neće biti”, veli Plenković, „ radit ćemo svoje kao i dosad. Štitit ćemo građane i gospodarstvo. A kad izleti završe ( tako premijer percipira aktivnosti šefa države, op. a. ), možda sastanka i bude, ali možda tada mi nećemo imati vremena...”, poručio je premijer, očigledno revoltiran odgovorom s Pantovčaka.
Ako i kad Vijeće bude sazvano, uz ovakav odnos dviju ključnih institucija vlasti, izostanak čak i tvrde kohabitacije kakvu je na sam dan Milanovićeve inauguracije Plenković obećao, čemu se treba nadati? Njihovi stavovi su nepomirljivi, njihov razgovor možda i može biti neincidentan, ali u sadržaju neće donijeti ništa supstancijalno. Bit će to sjednica Vijeća pro forme, fingirana zabrinutost za nacionalnu sigurnost i inflatorni udar na građane, no, stvarno ne više od egotriperskog nadmudrivanja dvojice najviše rangiranih dužnosnika u državi koji se poput pubertetlija nadmeću tko će kome baciti ruku.
