*Tekst je djelo našeg čitatelja koji je želio ostati anoniman.
Normativ mira
Pozivanje na Nezavisnu Državu Hrvatsku danas nije tek povijesna provokacija niti rubni ideološki eksces. To je politički i simbolički čin koji potkopava temelje suvremene Republike Hrvatske. Razlog tomu nije moralna osjetljivost ni politička korektnost, nego elementarna institucionalna činjenica: današnja Hrvatska pravno i međunarodno postoji unutar poslijeratnog međunarodnog poretka, poretka koji je NDH izričito porazio i delegitimirao. Povezivanje suvremene hrvatske države s tom tvorevinom dovodi u pitanje vlastiti pravni, politički i međunarodni legitimitet i zanemaruje povijesne razloge zbog kojih je taj poredak uopće uspostavljen.
Drugi svjetski rat bio je civilizacijski lom. Totalni rat, genocid, masovni zločini i industrijalizirano nasilje pokazali su da se države i granice više ne mogu legitimno temeljiti na povijesnim mitovima, imperijalnim kontinuitetima i etničkim pretenzijama. Iz tog iskustva nastaje poslijeratni međunarodni poredak: zabrana agresije, stabilnost granica, diskontinuitet s poraženim režimima i univerzalizacija prava koja nadilaze naciju, vjeru i rasu. Taj poredak nije bio idealistički projekt, nego pragmatičan odgovor na katastrofu, pokušaj da se nasilje 20. stoljeća institucionalno ograniči i ne reproducira u novim oblicima.
Iz ratnog iskustva 20. stoljeća proizlaze i prava koja se danas često karikiraju kao „ekstremna lijeva politika”: radnička zaštita, socijalna sigurnost, javno obrazovanje, javno zdravstvo, formalna ravnopravnost žena, zaštita manjina i univerzalna ljudska prava. Ta prava nisu bila ideološka moda, već politički zaključak izvučen iz iskustva dvaju svjetskih ratova i međuratne krize. Ekonomski slom, ratna razaranja, genocid i milijuni mrtvih pokazali su da društva s ekstremnim nejednakostima, pravnom nesigurnošću i socijalnom isključenošću postaju plodna tlo za autoritarizam i političko nasilje. Socijalna prava nisu nastala iz velikodušnosti, nego iz straha od ponavljanja katastrofe.
Zapad ta prava nikada nije primjenjivao dosljedno ni univerzalno. Hladnoratovski sukobi, Koreja, Vijetnam, kolonijalni ratovi i brojni posrednički konflikti jasno pokazuju opseg kršenja vlastitih deklariranih principa. Razlika u odnosu na predratni svijet nije bila u moralnoj čistoći, nego u postojanju normativnog okvira. Unatoč čestim kršenjima, pravo je funkcioniralo kao jezik opravdanja, ograničenja sile i kontrole eskalacije, a ne kao jamstvo pravde.
U tom ograničenom, ali stvarnom okviru razvila se i država blagostanja. Poslijeratna Zapadna Europa i Sjedinjene Američke Države nisu razvile snažne socijalne sustave zato što su bile moralno prosvijetljene, nego zato što su shvatile da se stabilna demokracija ne može održati bez materijalne sigurnosti, predvidivosti i osjećaja uključenosti većine stanovništva. Razlika između Zapada i socijalističkih zemalja nije bila u cilju socijalne sigurnosti, nego u institucionalnom okviru: na Zapadu su socijalna prava bila ugrađena u pluralističke sustave s formalnom podjelom vlasti, dok su na istoku postojala bez političkih sloboda, kao dio autoritarne strategije stabilnosti.
Zahvaljujući međunarodnom poretku nastalom nakon Drugog svjetskog rata, Republika Hrvatska uopće postoji kao međunarodno priznata država. Taj poredak, sa svim svojim proturječjima, kršenjima i licemjerjima, predstavlja najviši dosegnuti stupanj civilizacijskog uređenja u povijesti. To je sustav u kojem su sila i mit barem načelno podređeni pravu, institucijama i univerzalnim normama. Njegovo današnje rastakanje zato nije neutralan proces.
Zarobljene države
Dok su na Zapadu socijalna prava bila ugrađena u pluralističke demokracije, na istoku Europe socijalna prava bila su integrirana u autoritarne režime, bez političkog pluralizma i bez neovisnog sudstva. Njihov raspad nije doveo do izgradnje snažnih liberalnih institucija, nego do naglog prijenosa javne imovine u privatne ruke i institucionalne slabosti koja pogoduje novim elitama. Socijalna sigurnost nestaje, ali umjesto nje ne dolazi politička sloboda, nego pljačka i pravna nesigurnost. Taj prostor postaje laboratorij u kojem će se Hrvatska i druge postsocijalističke države učiti istom obrascu: demokracija bez snažnih institucija, tržište bez pravila, sloboda bez odgovornosti.
Nestankom prijetnje socijalizma s Istoka nestala je i potreba Zapada da održava visoke standarde socijalne sigurnosti. Istočnoeuropske zemlje, koje su tek kretale prema državi blagostanja, ušle su u trenutak njezina demontiranja. Umjesto pravednijeg poretka, uslijedila je integracija u deregulirani kapital, gdje politička moć postaje podređena ekonomskim centrima, a identitetski mit zamjena za funkcionalnu pravnu državu.
Jugoslavija je dijelila temeljni obrazac s ostalim socijalističkim zemljama. Socijalna prava bez političkih sloboda, ali se od njih razlikovala po položaju izvan sovjetskog bloka, većoj otvorenosti prema Zapadu, manjoj represiji i složenom etničkom sastavu. Razvoj snažnih socijalnih prava bio je unutarnja logika tog sustava. Budući da politički pluralizam i neovisno sudstvo nisu postojali, društvena stabilnost osiguravala se kombinacijom materijalne sigurnosti, socijalne integracije i represivnog aparata. Sustav je amortizirao etničke napetosti, ali ih nije razriješio; nudio je socijalnu sigurnost, ali ne političku autonomiju; održavao je stabilnost dok je postojao ekonomski rast, a pokazao se strukturno krhkim u trenutku njegova sloma, kada je represija ostala jedini preostali mehanizam kontrole.
Ilustracija; Hrvatska na meti
U tom kontekstu treba precizno smjestiti i hrvatsko osamostaljenje. Ustav SFRJ iz 1974. nije sadržavao jasan mehanizam jednostranog izlaska, ali suverenitet je konceptualno pripisan narodima i republikama, dok je savezna država definirana kao nositelj delegiranih ovlasti. Time je stvoren ustavni okvir u kojem raspad federacije postaje pravno zamisliv u situaciji faktičkog kolapsa savezne vlasti.
Referendum 19. svibnja 1991. bio je politička aktivacija tog okvira. Nije bio proceduralno savršen: dio teritorija bio je blokiran, institucije fragmentirane, a država u nastajanju. No legitimitet u međunarodnom pravu ne proizlazi iz idealnih uvjeta. Proizlazi iz kombinacije jasno izražene volje većine, uspostavljanja političkih institucija i naknadnog međunarodnog priznanja. S više od 93% glasova za samostalnost, uz izlaznost od 83%, volja građana bila je nedvosmislena. Hrvatska je te uvjete ispunila i time postala država unutar poslijeratnog međunarodnog poretka, a ne izvan njega.
Domovinski rat nije bio čin stvaranja države, nego obrana već donesene političke odluke. Izazvan kombinacijom velikosrpske mitomanije, instrumentalizacije straha kroz retoriku o povratku NDH režima, raspada savezne države i duboke ekonomske krize, rat nije bio moralno sterilan. U obrani se, kao i u svakom ratu, zločini nisu mogli izbjeći. Ali pravnu državu ne ugrožava njihovo postojanje, već površno procesuiranje i opravdavanje. Sama činjenica da ih je bilo ne negira legitimitet države ni pravo na njeno postojanje.
Neprocesuirani ratni zločini, ratno profiterstvo i zakonski omogućeno bezakonje pretvorbe i privatizacije ozbiljno su potkopali razvoj pravne države. Kroz taj spoj ratnih izvanrednih okolnosti, političke moći i naknadne legalizacije kriminalnih radnji konsolidirane su elite. Embargo na oružje prisilio je novu državu na sive kanale nabave, tu su se, već u ratu, ispreplele političke i kriminalne mreže koje će kasnije, kroz pretvorbu i privatizaciju, formalizirati svoju moć. No te elite nisu nastale ni iz čega. Nije riječ samo o sličnom profilu ljudi nego o tome da su brojni akteri pretvorbe i privatizacije doslovno prešli iz partijskih u nacionalne strukture, zadržavši pozicije, mreže i, najvažnije, obrazac ponašanja. Njihov početni kapital ne proizlazi iz tržišta ni inovacija, nego iz ratnog profiterstva i prijenosa javne imovine u privatne ruke. Ratni legitimitet nije pretočen u institucionalnu konsolidaciju države, nego u trajni privatni resurs moći i bogatstva, a oportunizam u poželjan obrazac ponašanja.
Hrvatska je formalno uspostavila politički pluralizam i demokratske institucije, ali institucionalna autonomija nikada nije stvarno izgrađena. Od samog nastanka države ključne institucije, osobito pravosuđe, oblikovane su kao politički podređene i kadrovski podobne. Umjesto neovisnog sustava kontrole vlasti, uspostavljen je okvir u kojem sudstvo, regulatorna tijela i nadzorne institucije pretežno funkcioniraju selektivno i oportunistički. Pluralizam stranaka tako nije pratio pluralizam moći, nego je poslužio kao demokratska fasada za dubinski zarobljene institucije.
Selektivno suočavanje s prošlošću postaje funkcionalni mehanizam tog poretka. Na toj osnovi kasnije se može graditi i održavati mitološki okvir koji zamjenjuje institucionalnu odgovornost. Izostaje ozbiljna konfrontacija s vlastitim zločinima, kriminalom i korupcijom, dok se poslijeratni zločini jugoslavenskog režima instrumentaliziraju radi delegitimiranja upravo onih civilizacijskih standarda, socijalne sigurnosti, radničkih prava, javnog obrazovanja, ljudskih prava, koji su nakon Drugog svjetskog rata prepoznati i na Istoku i na Zapadu, ma koliko različito bili institucionalizirani. Povijest ovdje ne služi razumijevanju niti pravdi. Služi održavanju hijerarhije moći.
Puno vike uzalud
Pritom, nitko suvisao u Hrvatskoj ne negira ili brani komunističke zločine. Ali njihovo izjednačavanje s NDH nije povijesni uvid, nego mehanizam izbacivanja iz društva bilo kakve ideje egalitarnosti.
Optužba da svako propitivanje institucionalnog kriminala znači težnju za „povratkom u Jugoslaviju” još je jedno strašilo. Federaciju dugoročno nije uspio održati ni autoritarni sustav s razvijenim represivnim aparatom, što govori o duboko fragmentiranim strukturama koje su je razdirale. U današnjim okolnostima takva bi konstrukcija bila i nestabilna i politički neprivlačna, jer fragmentirani centri moći i dalje dominiraju, a vladajuće elite državu tretiraju kao vlastiti privatni resurs. No dok se s jedne strane straši povratkom u prošlost koja više nije ni moguća ni poželjna, s druge se strane u javni prostor nesmetano uvlači ona koja je samo imenom bila neovisna, tvorevina bez međunarodnog legitimiteta, vrlo upitnih granica, stvorena na ideologiji rasnog isključenja i genocida.
U tom kontekstu NDH nema nikakvo mjesto. Pozivanje na nju danas nije radikalno domoljublje, nego političko samoponištenje države koja postoji upravo zahvaljujući poretku koji je NDH porazio i delegitimirao.
U suvremenom svijetu svjedočimo sustavnom slabljenju tog okvira. Razaranje međunarodnih institucija, otvoreno osporavanje međunarodnog prava i erozija liberalne demokracije više nisu rubne pojave. Postaju politički mainstream. Politike koje relativiziraju međunarodne obveze, legitimiraju unilateralnu silu i potkopavaju ideju zajedničkog pravnog poretka nisu iznimka. One su simptom šireg povlačenja Zapada iz odgovornosti preuzete nakon 1945.
U tom procesu mitologija postaje dimna zavjesa. Povijesni revizionizam i „domoljubna“ retorika rijetko proizlaze iz dubinskog uvjerenja većine građana. U pravilu proizlaze iz sprege političke vlasti, kriminalnih mreža i krupnog kapitala, koji vlastite interese omataju simbolima nacije i ugroženosti. Mit ovdje ne služi mobilizaciji društva. Služi njegovoj depolitizaciji.
Posebno ranjivu društvenu skupinu u tom kontekstu čine mlađe generacije. Dugogodišnje zanemarivanje obrazovnog sustava, prepuštanje interpretacije povijesti dnevnoj politici i snažan utjecaj Crkve, koja u oblikovanju identitetskog okvira često djeluje u suprotnosti s kršćanskim načelima, stvorili su plodno tlo za pojednostavljene mitove, simboličku radikalizaciju i povijesnu mitomaniju. Ironija je u tome što se mlade generacije sve više militariziraju u ime rata o kojem nemaju vlastito iskustvo, dok većina onih koji su ga proživjeli, pa i oni koji su u njemu ostali zarobljeni, ne bi nikome drugom poželjeli da ga ponovi. Država im je načelno pružala ruku, ali trebalo ih je samo kao simbole, ne kao ljude.
Od osamostaljenja, ključni politički akteri sustavno su pokazivali spremnost da dugoročnu institucionalnu stabilnost, pravnu državu i društvenu koheziju žrtvuju radi očuvanja kontrole nad resursima i mrežama moći. Ratni legitimitet nije pretočen u izgradnju funkcionalne države, nego u trajni izvor političke ucjene, simboličke mobilizacije i zaštite interesa.
Kada im pravna država zaprijeti, aktiviraju identitet. Kada se traži odgovornost, mitovima potiču polarizaciju kao instrument za strukturno slabljenje države i razbijanje svake ozbiljne rasprave.
Posebno je simptomatično naknadno veličanje uloge HOS-a. Riječ je o vojno marginalnoj paravojnoj formaciji koja je svojim znakovljem i pozdravom izravno evocirala na NDH, a čiji je stvarni doprinos ratu bio ograničen, uzevši u obzir da je rat iznijelo dvjestotinjak postrojbi Hrvatske vojske. No na početku rata HOS je jedini preko ilegalnih kanala uspio doći do oružja, pa su mu se ljudi priključivali prvenstveno zato da bi se mogli braniti, a ne toliko iz ideoloških razloga. Kasnije je rasformiran znatno prije završetka rata, upravo zato što je bio nespojiv s međunarodno priznatom državom. Njegova današnja simbolička vrijednost, međutim, postala je neusporedivo veća od stvarne vojne uloge i koristi se u političke svrhe koje s izvornom motivacijom većine njegovih bivših pripadnika nemaju mnogo zajedničkog.
Dodatno, sustavna pacifikacija velikog dijela ratnih veterana kroz prijevremena umirovljenja i institucionalno marginaliziranje stvorila je prostor u kojem se paravojna ikonografija nameće kao zamjena za stvarno ratno iskustvo i stvarne zasluge. Paralelno se gura podoban dio veterana kao čuvara mita, baš poput SUBNOR-a u Jugoslaviji. Time se ne potiskuje samo institucionalna uloga Hrvatske vojske kao regularne oružane sile, nego se istodobno proizvodi lažna slika branitelja kao politički homogenog, ideološki desnog bloka – bilo da ih se uzdiže kao simbole, bilo da ih se marginalizira. Takva redukcija izravno poništava činjenicu da su u obrani Hrvatske sudjelovali građani različitih političkih uvjerenja, svjetonazora i društvenih pozicija. Slave se kao simboli, a marginaliziraju kao građani.
U tom okviru ustaška simbolika HOS-a postaje politički korisnija od Hrvatske vojske, upravo zato što je vojska u stvarnosti državna i heterogena, a mit paravojne formacije ostaje raspoloživ za simboličku manipulaciju.
Time se zatvara paradoks suvremene Hrvatske. Politička elita koja se nominalno poziva na državu i domoljublje dugoročno djeluje protiv same mogućnosti stabilne, pravno utemeljene i suverene Republike Hrvatske. Ne zato što ne razumije posljedice, nego zato što je očuvanje mreže moći važnije od opstanka institucionalnog poretka koji tu državu uopće čini mogućom.
U tom smislu, današnji val ustaške simbolike ne služi povijesnoj raspravi niti identitetskom samopotvrđivanju. On služi distrakciji. Dok se javni prostor iscrpljuje raspravama o Jugoslavenima, pjesmama i simbolima, odvija se tiha i ubrzana preraspodjela stvarne moći: zemljišta, nekretnina, resursa i strateških pozicija države. Identitetska histerija funkcionira kao dimna zavjesa iza koje se završava ekonomska faza raspada, ona u kojoj država prestaje biti politički subjekt i svodi se na imovinski fond. U tom kontekstu, ustaštvo nije ideologija, nego alat: sredstvo neutralizacije otpora, depolitizacije društva i skretanja pogleda s procesa koji su stvarni, nepovratni i već u tijeku.
Upravo zato povratak NDH-retorike nije samo unutarnje političko pitanje, nego izravno pitanje međunarodnog položaja Republike Hrvatske. Država koja relativizira poredak iz kojeg je nastala relativizira i vlastiti pravni temelj. Hrvatska ne postoji zahvaljujući mitu, nego zahvaljujući međunarodnom sustavu koji je mitove porazio i zamijenio pravilima. Slabljenje tog sustava na globalnoj razini već je dovoljno ozbiljan proces. Njegovo potkopavanje iznutra znači svjesno odricanje od još uvijek čvrstog okvira koji Hrvatsku čini državom. Kad se rasproda teritorij, ostat će samo povijest.
Ilustracija; Hrvatska na meti
