Često razmišljam kako se kod nas većina usluga, zakona i mjera koji se odnose na najranjivije skupine, a samim time i na osobe s invaliditetom donose stihijski, bez ikakvog promišljanja kako će to izgledati u praksi i ima li to uopće smisla. Međutim, što sam stariji sve sam uvjereniji da se namjerno takve usluge donose samo da se stekne dojam da se nešto radi i da što manje ljudi bude obuhvaćeno njima i da to ništa nije slučajno.
Evo, na primjer, možda se sjećate one pompozne priče o internetu socijalno ugrožene? Ukoliko
se ne možete sjetiti radi se o usluzi koja je dostupna od 1. siječnja 2025., po cijeni do 6,77 € mjesečno, a obuhvaća korisnike zajamčene minimalne naknade, inkluzivnog dodatka, nacionalne naknade za starije, braniteljske naknade te ugrožene kupce energenata. Može se ostvariti kod operatora uz zahtjev i dokaz o statusu.
Na prvi pogled – napokon usluga po mjeri korisnika, no u praksi je još jedna loša usluga koja se narodu predstavlja kao socijalna. Zašto? Zato jer je glavna kvaka te usluge jest ograničena brzina i ograničen promet (100 GB). Kad pogledam samo svoje kućanstvo tolika količina prometa nije nam dostatna ni za pola mjeseca. Nadalje, problem je i brzina jer danas sve aktivnosti na Internetu podrazumijevaju multimedijalni sadržaj.
I tako dolazimo do zaključka da je ovo još samo jedna u nizu promašenih politika kojoj nije svrha je osigurati digitalnu uključenost ranjivih skupina nego simbolična gesta bez stvarnog dometa.
Pitao sam nekolicinu osoba s invaliditetom koju poznajem jesu li možda ostvarili ovu uslugu. Mnogi su mi rekli da su pokušali, ali da su im neupućeni zaposlenici odbili primiti zahtjev i umjesto toga im ponudili obrazac za prigovore, tako da su digli ruke od toga.
Ali znate što je još jadnije? To što smo medu državama u kojima se telekomunikacijske usluge plaćaju najskuplje, pri tome usluge su nam loše, a Internet najskuplji. I da, u mnogim se zemljama neograničen Internet plaća po puno povoljnim cijenama.
Svi znamo da Internet danas potreba, a ne luksuz. Digitalna uključenost ranjivih skupina ne postiže se simboličnim paketima nego stvarnim pristupom infrastrukturi pod istim uvjetima kakve imaju svi ostali građani. Sve dok socijalne politike nude usluge koje imaju ograničenja u korištenju ili dostupnosti, umjesto da se mogu ravnopravno koristiti, teško je govoriti o bilo
kakvoj uključenosti.
Na kraju, pitanje više nije je li ova mjera dobro zamišljena, nego koliko dugo ćemo prihvaćati
da se najranjivijima nude lošije verzije osnovnih usluga – i pritom se to još naziva brigom.
