Danas nam u kolumni gostuje Dominik, novinar kojeg invaliditet nije spriječio da radi ovako zahtjevan posao, što nam je još otkrio pročitajte u nastavku…
Dominik Janović je…
Mladi entuzijast, novinar, zaljubljenik u radio i kazalište. Umjetnička duša prožeta često zabranjenim humorom. Sarkastična osoba, ali prije svega vrlo snalažljivi apsolvent novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Objasnite koji je vaš zdravstveni problem i kako je do njega došlo…
Rođen sam 3.5 mjeseci ranije što je uzrokovalo oštećenja na mozgu zbog čega je nastala cerebralna paraliza.
Dominik Janović – foto: Matea Petrović
Kako je teklo vaše obrazovanje sa takvim zdravstvenim problemom, koliko su profesori i okolina imali razumijevanja za Vas?
Teklo je kao obrazovanje svakog lijenog učenika. Nisam baš bio od knjige, ali nisam bio ni za bacit’. Nekako ne vidim ovo kao zdravstveni problem još od djetinjstva, pa nikada nisam ni osjećao da se meni netko treba nešto prilagođavati. Upravo zato što sam se s time nosio kao normalnom pojavom, tako su se prema meni odnosili svi moji profesori kroz cijelo obrazovanje. Nisam nikada tražio nikakve prilagodbe, nit me je bilo previše briga za moje stanje, kao što nije ni sad.
Radite u novinarstvu, koliko je teško raditi takav posao, a biti osoba s invaliditetom?
Novinarstvo je samo po sebi kruh sa sedam kora. Moraš se probiti bez obzira u kakvom god da si stanju. Tako i ja. Probijam se. Ne gledam na svoj invaliditet uopće. Zbog toga do sad nisam ni imao problema. Kad dođeš na posao i odradiš ga vrhunski, poslodavca nije više briga ni kako hodaš ni što možeš ili ne možeš. Ako odradiš vrhunski zadatak, to će se prepoznati bez obzira na invaliditet.
Dominik Janović – foto: Matea Petrović
Kakav je vaš društveni život, je li vaš invaliditet utječe na njega?
Odličan. Ne utječe ni najmanje. Onaj tko vidi moj invaliditet i kome on smeta ili predstavlja prepreku, vrlo jednostavno – nije moje društvo.
Poznato je nažalost , da u Hrvatskoj zasada jako malo osoba s invaliditetom ima volju se pobuniti da bi se njihova kvaliteta života poboljšala, jer kao što znamo daleko je ovo od normalnih životnih uvjeta za bilo koga, a kamoli za osobe s invaliditetom. Sto vi mislite o tome? Pobunite li se i vi ili…? Kakva su vaša iskustva na tim poljima?
Ne bunim se puno, osim onda kada zbilja treba. A kad treba – o tome govorim na sva zvona. Ne volim inerciju kod osoba s invaliditetom. Postoji puno pripadnika naše populacije koji znaju što ih smeta, znaju koja su njihova prava, znaju gdje su diskriminirani – ali ne bi ništa poduzeli. Dokle god se aktivizam svodi samo na pojedince, pomak u društvu bit će samo mrtvo slovo na papiru.
Dominik Janović – foto: Matea Petrović
Što bi ste sada u ovom trenutku poručili vladajućima u našoj zemlji kao osoba s invaliditetom?
Super je što ste digli invalidnine na 1750 kuna mjesečno, thumbs up. Ali ako mislite da ćemo vam aplaudirati, imate još puno posla i izvolite raditi. Zašto šteka Zakon o osobnoj asistenciji? Nemojte prodavati priču mi radimo već godinama, nego zbilja napravite. Zašto se šuti na gorući problem studenata s invaliditetom koji po završetku studija ne mogu pronaći adekvatne stanove? Ima tu brojnih pitanja, a nema konkretnih rješenja. Vrlo jednostavno, sustav za OSI ne postoji. Sve to što vi radite, slabo je. Priče nam ne trebaju, dajte malo rezultata.
Tko vam najviše pomaže u svakodnevnim obavezama, tj. najdulje je uz vas?
Nitko, ja sam solo igrač. Uzdam se u se i u svoje kljuse.
Imate li hobije?
Tu i tamo izađem s društvom, bavim se kazališnim skupinama i sviram sintisajzer za dušu.
Vaša poruka za sve naše čitatelje?
Dragi čitatelji, ne treba mi vaše bravo ni ”ti si hrabar”. Gdje možete pomoći, pomozite. Gdje ne morate kukati i jadikovati nad nama, nemojte. Dosadni ste. Sve o osobama s invaliditetom što trebate znati već smo vam sto puta ispričali. Dajte sad to malo primijenite u djela.
