Sonja Leboš je etnologinja i kulturna antropologinja, hispanistica, stručnjakinja za kulturni turizam i likovna pedagoginja. Osnivačica je Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja ( UIII ) koja djeluje u području intermedijacije, povezujući kulturne teorije i prakse. U njezinom životopisu stoji poprilično kompleksna formulacija područja njezinog profasionalnog angažmana i interesa. Tako se navodi da “djeluje u području kulturalnih i urbanih studija, obrazovanja u kulturi i umjetnosti, vizualne i urbane antropologije te analize diskursa, kao i u području javnog kulturnog rada na međama narativnog urbanizma, dizajna, umjetnosti i urbanizma, studija performativnosti svakidašnjice, filma i novih medija”. Ali, ako ste imali prilike pratiti neki od njezinih projekata, sve će vam biti puno jasnije.
TRIS participira u novom projektu Sonje Leboš kojemu je fokus na bivšoj šibenskoj Tvornici elektroda i ferolegura, njezinoj interakciji s gradom i lokalnim stanovništvom, njezinoj razgradnji i naslijeđenom kontaminatu koji godinama izravno utječe na kvalitetu života i zdravlja građana, pogotovo u kvartovima u neposrednom tvorničkom okruženju, te budućoj funkciji prostora oko koje se izravno sudaraju interesi krupnog kapitala i građana zainteresiranih za ovo područje kao mjesto šetnje, rekreacije, susreta. Intervju s voditeljicom projekta, Sonjom Leboš, nastao je iz ambicije da u većoj mjeri uključi i angažira građane kao neposredne korisnike ( u većoj ili manjoj mjeri ) budućeg dekontaminiranog prostora uz more, i da nasuprot standardnim “razvojnim konceptima” naslonjenim na hotelske kapacitete, apartmane, garaže i privezišta za brodove ( jahte ) izloži vlastite potrebe i preferencije. Zvuči idealistički, ali, ako ništa drugo, evo prilike za građansku participaciju…
Crnica u ALILANDU
– Upravo ste započeli s provedbom EU projekta Aliland ( Art Living Lab to Repair the Land )u kojem participira i vaša udruga UIII ( Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja ). Što je smisao projekta Aliland i koji su njegovi ciljevi? Može li se projekt zapravo prevesti kao konverzija bivših industrijskih zemljišta i njihova nova valorizacija?
U razdoblju od 2025. do 2027. sudjelujemo u europskom projektu suradnje [CREA-CULT-2024-COOP-1] pod naslovom Art Living Lab to Repair the Land (ALILAND), što nam daje mogućnost da ostvarimo sinergiju naših novih projektnih zadataka s projektom aRs PUBLICae, koji se bavi modelima zagovaranja, produkcije i distribucije umjetničkih radova u javnom prostoru od 2009. godine. ALILAND se usredotočuje se na pojam “ruševina modernosti” (Crocker i Chiveralls, 2018), te djeluje na socijalno i okolišno nasljeđe koje ostaje na područjima koja su bila eksploatirana tijekom određene gospodarske djelatnosti te potom napuštena. Naš zadatak je socijalno i okolišno nasljeđe šibenske Crnice, kojom se bavimo već niz godina kroz projekt „Geometrije elektrifikacije“ te produkcija i distribucija umjetničkog rada koji nastaje u tom kontekstu, a u skladu s trenutačnim europskim politikama kao što su Novi europski Bauhaus i Agenda 2030., kao i uređivanje i produkcija publikacije koja će se osvrnuti na cjelokupni ALILAND projekt koji se odvija između Španjolske, Njemačke i RH.
Naš projekt “Geometrije elektrifikacije”, koji je svojevrsna os promišljanja dekolonijalnih “Geometrija (od)rasta”, proučava kolonijalnu ekstrakciju u šibenskom zaleđu kroz niz disciplina: arhitekturu, urbanizam, kulturne politike, politička ekonomija, krajobrazna arhitektura, eko-historija, povijest, ekologija i umjetnost. Šibenik, iz povijesne perspektive, drži istaknuto mjesto kad su u pitanju počeci i razvoj hrvatske elektroprivrede. Pored samog razvoja i širenja elektroprivrede na našem prostoru, naša prijašnja istraživanja kritički su se osvrtala na procese promjena uzrokovane elektrifikacijom kao i širi geopolitički kontekst dalmatinskog prostora koji se od kraja 19. stoljeća do danas nalazio unutar više različitih državnih tvorevina: Šibenik je u Austro-Ugarskoj bio treća izvozna luka, nakon Trsta i Rijeke, što se danas olako zaboravlja.
Da, projekt se može prevesti kao konverzija bivših industrijskih zemljišta i njihova nova valorizacija. U fokusu kontekstualizacije u okviru ALILAND projekta je rapidna industrijalizacija šibenskog kvarta Crnice od početka do sredine 20. stoljeća, ali i još rapidnija deindustrijalizacija koja je nastupila 1990-ih te posljedična turistifikacija koja uzima maha u posljednjem desetljeću. Komparativna istraživanja unutar ALILAND projekta čiji su diskurzivni temati “agricultural aftermath”, “energy aftermath” i “electricity aftermath” omogućiti će sagledavanja studije slučaja elektrifikacije, industrijalizacije i turistifikacije Šibenika iz multi-disciplinarnih i interkulturalnih perspektiva.
– Posebno projektom tematizirate slučaj šibenske Tvornice elektroda i ferolegura koja je toliko srasla s gradskom četvrti u kojoj se nalazi da je kolokvijalno preuzela i njezino ime- Crnica. Kako ste se odlučili da vam baš šibenska Crnica bude primjer tzv. urbane regeneracije?
Mi smo u projekt ušli na poziv španjolskih partnera, platforme Concomitentes, koja se bavi produkcijom umjetnosti u javnom prostoru prema metodi Novih naručitelja koju je osmislio francuski umjetnik Francois Hers (više ovdje), s ciljem demokratizacije umjetnosti: zašto bi samo bogataši imali tu privilegiju posjedovati ili poticati umjetnost? Concomitentes, koji su imali ideju da se bave konverzijom eksploatiranih teritorija, htjeli su projekt raditi u Njemačkoj i Hrvatskoj. Prvo su pitali Nacionalnu platformu Novih naručitelja koje je i naša organizacija članica, a oni su preporučili nas. Moram reći da sam izuzetno sretna zbog toga, jer mi tijekom rada na povijesti Crnice nikad nije pala na pamet urbana regeneracija – naša, hrvatska svakodnevica toliko je opterećena nekretninskim špekulacijama, da je sadašnjost Crnice kao ukopana u toj ideji daljnje eksploatacije – ovog puta u korist turističke industrije. No, nikada nitko nije pitao građane što oni žele u svom kvartu, a ovo je projekt o tome: što građani žele i kako artikulirati želje građana te ih prevesti u umjetnički projekt. No, umjetnički projekt je za nas startna pozicija, tu proces ne staje.
Referendum o budućnosti prostora
– Može li se reći da je jedan od ključnih ciljeva vašeg projekta animiranje, pa i mobiliziranje lokalne zajednice na participaciju u odlučivanju o valorizaciji ovog prostora u funkciji građana?
Tako je. Participacija u proizvodnji umjetničkog rada za nas je početak demokratskog oblika valorizacije prostora Crnice. Kada govorim o iskustvima građana Crnice kolegama u Njemačkoj i Španjolskoj, oni jednostavno ne mogu vjerovati da su ljudi u Crnici izloženi dugogodišnjoj kontaminaciji, koja nije prestala s demontažom tvornice. Naš problem je u tome što je vrlo teško čak i imaginirati urbanu regeneraciju na teritoriju koji je toliko opterećen nebrigom, manipulacijama, ishitrenim i nametnutim scenarijima razvoja po tom uobičajenom hrvatskom receptu u kojem kao deux ex machina investitor silazi sa sedmog neba i ulaže milijarde. Pri čemu se izgubilo znanje o geopolitičkom i geografskom značaju teritorija Hrvatske – mi smo to u Jugoslaviji znali i kao pioniri, bili smo svjesni svog položaja na Mediteranu, i unutar Srednje i Jugoistočne Europe. Danas su djeca toliko kontaminirana dezinformacijama i pervertiranim verzijama moderne povijesti, da jednostavno nisu svjesna značaja zemljopisne i geopolitičke pozicije Hrvatske – mi jednostavno prolazimo ono što je npr. Španjolska trpila tijekom 1970-ih, naš teritorij se jeftino prodaje strancima da bi oni uživali u njemu. Tako je i sa Crnicom: što građani žele, izgleda da političke elite ne zanima. A to da nisu u stanju riješiti brda troske nakon 30 godina…pokazuje stravičnu nesposobnost.
– U okviru projekta predstavljena su iskustva udruga koje su potaknule svoje mikro zajednice u Zagrebu i Splitu na sudjelovanje u umjetničkom oblikovanju prostora i njegovom uređenju s ciljem podizanja kvalitete života lokalnog stanovništva ( splitski Spinut i Gornji Stenjevec- Zagreb ). Šibenski TEF je za razliku od ovih mikro projekata, mega projekt koji se objektivno reflektira na kvalitetu života svih stanovnika grada kao jedne velike urbane cjeline. I interesi su bitno drugačiji jer ih u slučaju Šibenika diktira kapital i profit investitora nesklonih osluškivanju potreba i želja građana. Kako u tom slučaju ostvariti tako nužnu participaciju zajednice?
Počeli smo s grupom građana koja je mala (9 osoba), ali vrlo zainteresirana. Organizirali smo prvi javni format početkom studenog pod nazivom Razgovori o Crnici (više ovdje) i pozvali građane Šibenika da nam se pridruže. Odaziv nije bio masovan, niti su se brojni ljudi uključili u diskusije, ali neki su ipak došli, a neki su i nešto rekli. Takvim javnim formatima kao grupa smjeramo aktivirati širu zajednicu Šibenika, ali i drugih gradova, poput Siska, jer se troska kao što znamo sada silom želli preseliti u Sisak. Također, umjetnički rad odabrane umjetnice Lane Stojićević već je potaknuo jednu malu zajednicu u Biljanima Donjim da osvijesti opasnost od troske, i oni su dio pravde istjerali na Europskom sudu, iako je nejasno što mještani Biljana Donjih imaju od toga što Republika Hrvatska dnevno uplaćuje Briselu 6,500 eura kazne i to na već uplaćeni milijun eura?! To je jedno od pitanja koje mi se nameće: što su građani Biljana Donjih dobili od presude koja je procijenila da ih troska truje? Čini se da u procesu zarađuje Brisel, a da su građani Biljana Donjih i dalje na brisanom prostoru. S građanima Crnice razina inercije je zabrinjavajuća – ta ista troska koja je u Biljanima Donjim proglašena opasnom već 30 godina se nalazi na Crnici? Zašto to ljude na Crnici kao da ne brine, veliko je pitanje. Nikoga se ne može natjerati da participira u nečemu, to nije ni smisao. No, mi ćemo se truditi i vjerujem da rezultati neće izostati. U konačnici, priželjkujem da građani Crnice glasaju na referendumu i sami odlučuju o budućnosti svog kvarta. Početno oduševljenje plažom Banj nestalo je, ljudi su shvatili da more nije odnijelo trosku, niti neće. Sad je na snazi rezignacija. Put do aktivacije je dug i trnovit, ali vjerujem da će ljudi shvatiti da moraju uzeti pravdu u svoje ruke, i da to nitko neće učiniti za njih.
– Je li u hrvatskoj demokraciji uopće participativno odlučivanje građana zaživjelo?
Nije, ali u Zagrebu se radi na participativnom budgetiranju i potiče se sudjelovanje građana u oblikovanju svoje neposredne okoline putem institucija mjesnih odbora (nekadašnjih mjesnih zajednica koje su ukinute 1990-ih upravo zato jer tada nitko nije htio da građani budu previše informirani o privatizaciji i pripadajućoj pljački) i vijeća gradskih četvrti. Moram priznati da nijedna demokracija nije razvila taj princip, zato smatram da je ova metoda dosta bitna, poput neke vježbe direktne demokracije, gdje ljudi uočavaju vlastitu snagu u kolektivnom naporu, kao i dobrobit kolektivnog pregovaranja i odlučivanja. Jednom je arhitektica Iva Marčetić rekla kako je urbanizam pregovaranje. I to bi tako trebalo biti: ljudima se ne bi trebale rušiti kuće da bi im arhitekt rekao kako će živjeti bolje, već arhitekt treba raditi sa zajednicama kako bi zajedno došli do ideje o tome kako je najbolje da se osimšljava život, rad i sve što je potrebno za bitak neke zajednice: obrazovne i kulturne ustanove, dispanzeri i bolnice, ustanove društvenog standarda, gdje neki pošten obrok mogu pojesti i ljudi koji si ne mogu priuštiti restorane s Michelinovim zvjezdicama itd. Danas se društvo „planira“ upravo samo za takve goste: one visoke platežne moći. No, nitko ne radi cost-benefit analize i propituje koliko smeća nam ostaje iza takvih gostiju, koliko se pitke vode troši da bi bogataši prali svoje jahte, itd. Mlađe generacije su poprilično svjesne toga da im se oduzima pravo na budućnost…
Preuzimanje odgovornosti
– Koliko ovakvi projekti mogu pomoći da se osvijesti uloga građana u oblikovanju i valorizaciji prostora u kojem žive? Da i sami preuzmu odgovornost za svoju zajednicu?
Kao što sam već spomenula, mislim da umjetnost, angažirana umjetnost, može pomoći da se građani osvijeste. Rad Crno brdo Lane Stojićević već je ukazao na ogroman problem troske i njenog preseljenja u ničim kive Biljane Donje. U okviru ovog projekta Lana će imati puno bolje uvjete za rad, pošten honorar za svoj rad, te vjerujem da će rad imati odjeka i u lokalnoj i u široj, republičkoj zajednici. Preuzimanje odgovornosti je možda i najbolnija točka suvremenog hrvatskog društva: svaki dan gledamo političar/ke koji rade nevjerojatne svinjarije i izvlače se bez ili sa minimalnom kaznom. To se neće promijeniti preko noći, osim u slučaju neke stravične katastrofe kao što je bila ona u Novom Sadu, koja je prouzrokovala revoluciju. Nadam se da ljudi neće čekati da se njima ili njihovoj djeci dogodi nešto tako strašno da reagiraju.
– Na udruge civilnog društva i aktivizam nerijetko se danas gleda kao na parazitsko trošenje javnog novca, u čemu smo kao društvo regresirali jer su udruge nekad bile mišljene kao oblik javnog djelovanja građana na osnaživanju demokratske svijesti pojedinaca i društva u cjelini…
Da, desnici smo glavni neprijatelji – ne smeta im što političari kradu ali im smeta kada organizacije civilnog društva rade projekte koji su korisni za društvo i koriste javna sredstva, koja, usput budi rečeno, ne padaju s neba već se za njih pišu kompleksne aplikacije, a potom se o njihovom trošenju izvještava, i opravdava se svaki cent uloženog novca. Ljudi odbijaju vidjeti da im se djeca školuju na prestižnim fakultetima kao što je Filozofski fakultet u Zagrebu, Zadru ili Splitu, i da je velika vjerojatnost da će raditi – u nevladinom sektoru. Ljudi odbijaju vidjeti da je država otaljigala sa sebe teret sekundarne i tercijarne zdravstvene skrbi, i da je to sada u sferi nevladinog sektora: lige za borbu protiv raka, npr. čak i logopedija. U Zagrebu je financiranje nezavisnog sektora u kulturi povećano oko 7 puta, dok je financiranje sportskih udruga povećano za 70 puta, ali desnica i dalje upire prstom samo na kulturu. Mora da ipak nešto radimo dobro kada ih toliko smetamo: možda ih upravo to i muči – naš rad na osnaživanju demokratske svijesti i preuzimanje odgovornosti za vlastitu zemlju, za vlastiti grad, kvart, ulicu, za vlastito susjedstvo…To su posljedice humanističkog obrazovanja: želja za boljim svijetom i aktivan rad na toj želji.
– Participacija građana u odlučivanju o bitnim aspektima društvenog života u njihovim životnim zajednicama danas je manja nego u vremenu kad se demokracija tek stvarala na ovim prostorima. Zašto je to tako? Zar nam je demokracije već dosta?
Ljudi su to zaboravili, ali u vrijeme socijalizma postojali su u Hrvatskoj mehanizmi demokratskog odlučivanja: radnički zborovi, mjesne zajednice, itd. Građani su mogli odlučiti što će graditi doprinosima iz svojih plaća: tako su se izgradili nebrojeni dispanzeri, bolnice, škole, vrtići,…Danas ljudi plaćaju ogromne poreze iz svojih zarada, meni je mučno kada gledam razliku između svoje bruto i neto zarade, a što dobivaju zauzvrat? Kvalitetno školstvo? Ne. Kvalitetno zdravstvo? Ne. Dobivaju nacionalističku bajku o vlastitim korijenima u stoljeću sedmom. Mladim, školovanim ljudima nije dosta demokracije – oni jednostavno odlaze u zemlje gdje se ona očituje bolje i više, poput npr. Irske koja je donijela zakon o osnovnom dohotku za umjetnike, što je potaknulo i rast privrede i to samo u godinu dana. Kreativne industrije nisu nikakva novost u svijetu, samo se ovdje kreativne ljude tretira kao teret umjesto da se u njih ulaže.
– Kakva je podrška projektima poput vašeg, koji je doduše međunarodni, na razini Grada i države?
Država, odnosno Ministarstvo kulture financira oko 20% od vlastitog udjela u projektu (jer EU financira 80%). To je vrlo malo, oni nas tješe time da neke zemlje nemaju ni to. Ured za udruge također financira EU projekte u određenom postotku, a mi smo vrlo zahvalni Gradu Zagrebu koji podupire i ovaj projekt i institucionalni rad organizacije i brojne druge projekte koje provodimo. Desnicu to naravno jako smeta, ali neka pate.
– Jesmo li, po vašoj procjeni, produktivno iskoristili sve dobrobiti demokracije ili smo ih obezvrijedili, i u odnosu na neke ranije godine zlatnog doba „civilnog društva”, minimizirali?
Mislim da je RH dokaz o tome koliko se demokracija može distorzirati i pretvoriti u nasilje neke imaginarne većine. Jako malo ljudi izlazi na izbore, tako da je reprezentativna demokracija postala farsa. Principi direktne demokracije uskoro će postati nužni, i upravo su lokalne samouprave tu dosta bitne. No, to ne mislim na lokalne samouprave u kojima vladaju šerifi koji su odgovorni samo vrhu stranke, i lokalne proračune troše na janjetinu, već na odgovorne ljude kojima je odista stalo do vlastitog zavičaja, kojima domoljublje nije valuta, već način života: paziš gdje odlažeš smeće, ne zagađuješ vodu koju piješ, ne dozvoljavaš da jahtaši prazne crne tankove u more u kojem plivaš ti ili tvoje dijete, i tako dalje. Takvih lokalnih samouprava nažalost gotovo da ni nemamo.
– Stalno se u Hrvatskoj gura teza kako bivša država nije ništa proizvodila, ništa imala pa tako i ništa pozitivno iza sebe ostavila. S obzirom na broj velikih tvornica koje su manje više ugašene u samostalnoj hrvatskoj državi, kako tumačite upornost onih koji sustavno forsiraju tu priču?
Pa za one koji guraju tu priču, ta priča se očito vrlo isplatila. TEF je izvozio svoje proizvode širom svijeta, i zašto je tvornica ugašena umjesto da je preseljena i modernizirana…to znaju samo oni koji su o tome tada odlučivali. Na nama je da iz bespuća povijesnih arhiva i sjećanja izvučemo ta imena i upišemo ih u povijest, povijest veleizdaje ove zemlje, To je nažalost tako: svo bogatstvo lijepe naše (nažalost, silovane i obogaljene) sada je svedeno na teritorij koji vladajuća klika rasprodaje, što bi ovaj novi Zakon o prostornom uređenju koji gura potpuno nekompetentni Bačić, ignorirajući struku, dodatno pospješio. Ljudi nažalost danas ne vide snagu pojma suverenitet. RH nije suverena država, a HDZ je veleizdajnička organizacija. Ukratko.
Degradacija pod krinkom domoljublja
– Slučaj šibenskog TEF-a koji ni 31 godinu nakon gašenja nije uspio sanirati tvorničko zemljište a kamoli ga revalorizirati i staviti u novu funkciju u interesu građana, a ne krupnog kapitala, nije usamljen. Kako objašnjavate činjenicu da su sva ta bivša industrijska postrojenja koja su nekoć izvozila svoje proizvode u cijeli svijet, i danas najčešće ruševine prekrcane smećem? Ništa bolje od industrijskih, nisu prošli ni nekadašnji reprezentativni hotelski kompleksi koji su bili na ponos hrvatskog turizma, poput, recimo Haludova, Primoštena, Marine lučice, Kupara…
Ja o tome imam dosta radikalno mišljenje. Ratovi 90-ih, počevši od Slovenije (to se često zaboravlja, ratovi su počeli u Sloveniji), vodili su se za jugoslavensko nasljeđe. Radi se o ogromnom društvenom bogatstvu koje se putem privatizacije i pretvorbe (čitaj: pljačke), našlo u privatnim rukama. Ti ljudi su stekli nevjerojatno bogatstvo, i to ne vlastitim radom. Takvim ljudima nije važna kvaliteta prostora, kvaliteta života,…to su uglavnom grabežljivci kojima nikada nije dosta. Kapitalizam takvim ljudima daje vjetar u leđa. Mi danas živimo u zemlji u kojoj većina umirovljenima ne može živjeti od svoje penzije. Dalje uopće ne moramo ići, kolika je to degradacija društvenog poretka, a sve pod krinkom domoljublja. Zagreb je bio najveći industrijski grad u Jugoslaviji, a to znači i Jugoistočnoj Evropi. U Sarajevu, Energoinvest je pod vodstvom jednog Bluma (o čemu je Jasmila Žbanić snimila izvrstan film) zarađivao nevjerojatne količine novaca na svjetskom tržištu.
Ponos hrvatskog turizma nažalost se sveo na to da svatko grabi koliko može i ne gleda što će biti sutra. Naše malo more ima najveći broj čarter brodova na svijetu, i puno ljudi se obogatili na rentanju brodova, pa makar i Poljacima koji o moru ne znaju ništa, pa jedva izvuku živu glavu. Ali…što ćemo ostaviti svojoj djeci? Betoniziranu obalu i zagađeno more? Svjedoci smo stravične duhovne i moralne degradacije, a slavljenje endehazije i ustašofilija koju nam vladajuća stranka sada servira, posljednji su čavao koji zabijaju u lijes republike. Odgovorno tvrdim: ova zemlja je prestala biti republika 1990-e godine, kada je HDZ počeo mahati zastavom i grbom s bijelim poljem. Uspješno su zavadili bratske narode, a sada uspješno unose razdor i među narod u Hrvatskoj. No, svemu dođe kraj, pa će i tome doći kraj.
Inače, projekt ALILAND se provodi u suradnji s organizacijom iz Istočne Njemačke: i tamo ljudi sve više osvještavaju da ih Zapadna Njemačka tretira kao koloniju. Baš kao i nas. Dakle, ne radi se tu uopće o nikakvim nacionalnim ponosima. Evropa nakon 1989. nije Evropa pada komunizma, već ekspanzije kapitalizma. To nije isto. Pasolini je jednom rekao da će vrhunac kapitalizma biti u konzumerizmu. To je ono što živimo danas: naša osnovna sredstva za rad, uređaji o kojima su ovisna naša djeca, temelje se na sirovinama zbog kojih ginu djeca u Sudanu i Kongu. Srećom, i to se mijenja. Polako, ali se mijenja.
– Možete li realno sagledati učinke i dosege projekata poput ALILAND-a u kojem sudjelujete s primjerom konverzije zemljišta TEF-a kao velike gradske cjeline koja se službeno atributira kao najvrjedniji gradski resurs, a još uvijek je nalik divljem odlagalištu krupnog i građevinskog, pa i svakog drugog otpada?
Naš osnovni cilj je osvještavanje problema Crnice i to kroz dva aspekta: memoriju u odnosu na industrijsko nasljeđe, koju svakako treba sačuvati, po meni u vidu nekog muzeja susjedstva, te urbanu regeneraciju u kojoj će građani imati glavnu riječ. Za mene ovaj projekt ne prestaje s formalnim završetkom EU projekta ALILAND, dolazim u Šibenik i bavim se Crnicom već duže od 10 godina, bavit ću se njome i kada završi EU projekt. EU projekt nam daje vidljivost, stabilne financije u tom periodu i dobre osnove za daljnji rad. Za rješavanje problema Crnice još jedna godina neće biti dovoljna, ali tijekom sljedećih 10 godina vjerujem da će građani uzeti stvar u svoje ruke na odgovoran način, odgovoran prije svega spram vlastite djece. Na kraju projekta očekujem da imamo dobar umjetnički rad koji će odjeknuti u 3 EU zemlje i imati vrlo dobar vizibilitet (što nije nevažno, ne sviđa se svim Europljanima što se u Europi događa), te konsolidiranu grupu građana Šibenika koja će nastaviti raditi na urbanoj regeneraciji Crnice.
– Imate li već ideju za novi projekt i što bi moglo biti u njegovom fokusu?
Mi uvijek provodimo nekoliko projekata istovremeno, nažalost, projektni način financiranja nam to nameće. Tako da se unazad nekoliko godina bavimo Zagrebačkim velesajmom, nekad jednim od najvećih sajmova te vrste u Evropi, a time i u svijetu. Baveći se tom temom, našla sam niz materijalnih dokaza koji ukazuju na ono što bi današnje vladajuće klike silom htjele da se zaboravi: socijalistička Jugoslavija vodila je vanjsku politiku koju je respektirao i Istok i Zapad, a i Kina. Republika Hrvatska će morati uvidjeti nasljeđe socijalističke republike Hrvatske kao svoje inherentno bogatstvo koje je oteto, osuditi veleizdajnike i pljačkaše, pa makar i posthumno, i početi graditi zemlju iz koje mladi neće bježati glavom bez obzira.
Također, radimo intenzivno na projektu RETROPOLIS, koji povezuje načela urbanizma i socijalne medicine, kroz primjer djela Zoje Dumengjić, arhitektice koja je započela karijeru u Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar, a projektirala je velike bolničke sklopove poput onog na splitskim Firulama, karlovačkoj Švarči, u Ogulinu, itd. Ljudi bi se trebali zapitati: kada je zadnji put u ovoj zemlji sagrađena kvalitetna bolnica? I odgovorom na to pitanje, imat će odgovor na brojna druga pitanja o vlastitoj egzistenciji. Pozivam čitatelje i čitateljice Trisa da posjete naše mrežne stranice www.uiii.hr, da nas zaprate na društvenim mrežama, a ponajviše pozivam Šibenčane i Šibenčanke da nam se pridruže na sljedećim Razgovorima o Crnici.
Foto: Vladimira Spindler 
