Roman, ili kako neki kažu – dnevnički zapisi – Matija, duboko je potresna, duboko intimna i potpuno iskrena, ogoljena priča Drage Hedla o njegovom sinu jedincu, Matiji, koji je u 44-toj godini odlučio otići s ovog svijeta na kojemu više nije mogao naći svoj mir. Autor u 37 poglavlja kombinira sličice iz sretnog djetinjstva, odrastanja i obrazovanja svoga sina koji je po svemu bio izniman, s užasavajućom bitkom s američkom birokracijom i protokolima, hladnoćom i bešćutnošću velikog, prestižnog Yalea na kojemu je Matija radio kao znanstveni suradnik, doktor biokemije, punih 11 godina. I od posla, kako to veli njegov otac, od suptilnog mobinga kojemu je bio dnevno izložen, na kraju- pregorio.
Drago Hedl, novinar je od formata, jedan od najnagrađivanijih i u potrazi za istinom najbeskompromisnijih, ali Drago je i pisac koji iza sebe ima 15-ak knjiga, od kratkih priča, feljtona, eseja i publicistike do romana. Matija je zasigurno najteže, najbolnije štivo koje je iz Hedlovog pera ikad izašlo…
Prvo izdanje knjige, čiji je nakladnik Telegram, tiskano je u 4000 primjeraka i doslovce je rasprodano. U tijeku su pripreme za novo izdanje od još tisuću primjeraka i nema sumnje da će i nova naklada vrlo brzo naći svoje štovatelje.
Od promocije prije nekoliko mjeseci, knjiga je predstavljena u 20-ak gradova, a tjedan na izmaku bio je rezerviran za Dalmaciju- Split, Zadar i Šibenik. Uvijek su to tiha, intimna druženja autora i publike koja razumije. Razumije težinu gubitka, najvećeg kojeg čovjek može pretrpjeti, gubitka vlastitog djeteta, a taj je gubitak nenadoknadiv i nemjerljiv s bilo kojim drugim. Tuga s vremenom, kao vjerni pratilac, postaje nešto na što se čovjek navikne i nauči nositi s njom, ali nikad ne prestaje. Nastalu prazninu ništa ne može ispuniti.
Zašto se odlučio napisati knjigu o Matiji, ispričati javno tu tragičnu, potresnu priču? Je li mu ona donijela olakšanje, je li imala terapeutski učinak, ili je bila njegovo iskupljenje za sve one dane i godine Matijinog odrastanja koje je provodio više na poslu nego uz njega? Koliko je i sam utjecao na odluku da njegov sin ode za svojim „američkim snom”, pa možda i na fascinaciju Matije Amerikom gdje je, unatoč svim zaprekama, od prvog odbijanja vize u američkom konzulatu u Beču, jer je dolazio iz zemlje koja je u ratu, pa do sustavnog odbijanja stipendije na američkom sveučilištu koja mu je svake godine, kao jednom od najboljih studenata, ipak uskraćivana do kraja studija? Na ta, i brojna druga pitanja Drago Hedl je spremno, detaljno, kao da se dogodilo jučer a ne prije šest i pol godina, odgovarao i pred šibenskom publikom koja je duboko emotivno upijala svaku Draginu riječ, gotovo dva sata. Pisanje ove knjige bilo je za njega, rekao je, i iskupljenje i olakšanje, neka vrsta liječenja duše, ali i novo proživljavanje svakog trenutka provedenog s Matijom, kao nekakav produžetak života nakon smrti.
Propustio je, priznaje, one najslađe godine djeteta, prve korake, prve riječi i nespretne rečenice, misleći da novine (u to je vrijeme bio urednik Glasa Slavonije ) bez njega neće izaći. Jednom mu je Matija, kad je imao možda 16 godina, rekao da najbolje pamti njegova leđa, njegove odlaske. Pogodilo ga je to, kao i naknadna svijest o tome da je svom sinu propustio češće govoriti koliko ga voli, koliko je ponosan na njega, a toliko puta je to htio, ali je zarobljen tradicionalnim odgojem, smatrajući da je to nešto što se podrazumijeva, redovito te riječi gutao, čuvao u sebi. Zbog toga je i jedna od poruka ove knjige svim roditeljima da kad god su uz svoje dijete, da ga ne propuste makar zagrliti…Nekima su na šibenskoj promociji na te riječi krenule suze. Onima koji razumiju koliko je to važno.
Matija je bio ne samo višestruko talentiran nego i silno uporan. U SAD-u je završio srednju školu ( rat je kriv za sve ! ) i studij, te stekao titulu doktora biokemije. Dvije godine je proveo u Chicagu kao doktorand i znanstveni istraživač, gdje ga je zapazila profesorica Clara Abraham i pozvala da s njom ode na prestižni Yale. Tamo je bila voditeljica istraživačkog tima za digestivne bolesti u laboratoriju u kojem je radio i Matija. Radili su na otkriću lijeka za Crohnovu bolest. Na Yaleu je Matija proveo, kao znanstveni suradnik, 11 godina i objavio velik broj znanstvenih radova. Netko bi rekao da je ostvario svoj „američki san”, ali taj se san pretvorio za Matiju u noćnu moru. U tjednu je šest dana radio od 8 ujutro do 8 navečer, a ponekad čak i nedjeljom odlazio u laboratorij. Za privatni život i obitelj naprosto nije ostalo vremana.
Kad je trebao odlučiti što studirati, konzultirao se s ocem, a dvojio se između glazbe i kemije. Prevagnula je kemija, naravno, tu je odluku naposljetku donio sam, ali i otac mu je, u duhu vlastitog odgoja i želje da njegov sin ima određenu egzistencijalnu sigurnost, sugerirao da bi kemija bila racionalniji izbor, a glazba mu u životu uvijek može biti hobi. Matija je inače pohađao u Osijeku i Glazbenu školu, svirao je flautu i klavir, to će ga kasnije u njegovom novom okruženju u Americi učiniti vrlo popularnim u društvu. Usput, bio je i poliglot, govorio je uz engleski i francuski, španjolski, talijanski…a kako će Drago saznati tek nakon njegove smrti, čak je i skladao jednu operu. Opere su, inače, bile njegova omiljena glazba.
Što bi bilo da se Matija ujesto za kemiju odlučio za glazbu? Tko zna. No, taj izbor sigurno nije bio presudan za jednu tako fragilnu, nježnu dušu poput Matije koji je od svojih najranijih dana pokazivao nevjerojatnu spremnost da pomogne drugima, pa i na vlastitu štetu. Ta ga je njegova osobina skupo u životu stajala. Ali, kako će reći Drago Hedl, nedavno se ubio i profesor glazbe u osječkoj Glazbenoj školi…
Knjiga o Matiji nije samo priča o ocu i sinu, nego i priča o Americi kakvu ne poznajemo i zbog toga je nerijetko idealiziramo. Ali, istina o Americi daleko je od te zamišljene slike koju stvaramo s distance…
Moćni, prestižni Yale za nesretne, očajne Matijine roditelje koji su u New Haven stigli kako bi preuzeli tijelo svoga sina i vratili ga u Hrvatsku, u njegov rodni Osijek, nije imao ni empatije ni vremena. Sve što su posthumno učinili za Matiju bila je komemoracija, govor zahvale i poštovanja prema Matijinoj posvećenosti znanosti i istraživanjima čije će rezultate i otkrića u svojim znanstvenim radovima profesorica Abraham koristiti i u godinama nakon Matijine smrti.
Da Matijino ime živi i dalje i izvan njegove obitelji, potrudila se majka Ljerka kojoj je Matija oporučno ostavio svoju ušteđevinu da s njom raspolaže. Ljerka je osnovala Zakladu Matija Hedl iz koje se svake godine stipendiraju najtalentiraniji polaznici osječke Glazbene škole. Drago također, namjerava, kako je rekao na šibenskoj promociji knjige, i sav prihod od prodaje knjige dati u Zakladu kako bi potrajala duže i čuvala uspomenu na Matiju.
