Ivan Ramljak ( 50 ) filmski redatelj iza kojega je desetak filmskih ostvarenja, uglavnom dokumentarnih, na ovogodišnjem ZagrebDoxu publici se predstavio svojim novim filmom Mirotvorac koji se bavi mučkim ubojstvom iz zasjede osječkog načelnika policije Josipa Reihla Kira, uoči početka Domovinskog rata, 1. srpnja 1991., na ulazu u Tenju, nedaleko Osijeka. Priča je to o čovjeku koji je do posljednjeg trenutka svoga života vjerovao u mirno rješenje sukoba i bio mu sasvim posvećen.
Ramljak je, inače, 2003. godine osnovao zagrebački Festival filma o ljudskim pravima, bio je umjetnički direktor Filmskog festivala Tabor od 2016. do 2023.; od 2022. jedan je od selektora kratkometražnih filmova Filmskog festivala u Rotterdamu. Njegovi filmovi „Kino otok”, „Dom boraca”, „Mezostajun”, „O jednoj mladosti” i „El Shatt – nacrt za utopiju” osvojili su brojne nagrade a prikazani su na više od 80 festivala. Mirotvorca, nakon Zagreba, tek čekaju susreti s publikom.
Film će biti u srijedu prikazan i u art kinu Arsen u Šibeniku, pa je to bio povod i prilika da s autorom razgovaramo o motivima, inspiraciji, porukama ovog iznimno važnog filma kojim se na neki način odaje priznanje Kiru i njegovim nastojanjima da stvara pretpostavke za mir nasuprot ratu, pa i pod cijenu da sam bude žrtva onih koji su, nažalost, razumjeli samo govor mržnje i isključivosti. Ovaj je film svojevrstan uvod u rat u istočnoj Slavoniji u ljeto 1991., rekonstrukcija jednog vremena i autentičan prikaz atmosfere u kojoj je bilo moguće usred dana, pred tolikim svjedocima izrešetati vozilo s načelnikom policije Josipom Reihlom Kirom, potpredsjednikom osječkog Gradskog vijeća Goranom Zobundžijom, gradskim vijećnikom Milanom Kneževićem te lokalnim vođom srpske zajednice u Tenji, Mirkom Tubićem, jedinim preživjelim u ovom zločinu.
Slijede projekcije u Splitu, Zaboku, Rijeci…
– Mirotvorac je svjetsku premijeru imao 3. travnja na ZagrebDoxu. U art kinu Arsen u Šibeniku bit će prikazan 7. svibnja. Kakav ga put čeka dalje?
Dogovorene su projekcije u Splitu, Zaboku, Rijeci, imamo pozive u Osijek i Slavonski Brod, prijavili smo film i na nacionalni festival u Puli…Tek smo ga počeli slati i na strane festivale, tako da se nadamo da će imati i međunarodnu festivalsku distribuciju.
– Kako ste uopće došli na ideju da radite tako težak film za koji nije lako naći sugovornike, nažalost, ni doći do pune istine o zločinu?
Kirova sudbina me jako pogodila još u tinejdžerskoj dobi, i bila prvi znak dolaska rata u koji nitko u mojoj blizini nije vjerovao. Kasnije ignoriranje njega i njegovih nastojanja da održi mir od strane službene politike, a istovremeno slavljenje nekih ‘ratnika’, koji su usto i osuđivani kriminalci, me jako ljutilo kao odraslu osobu. S obzirom da često radim filmove o mjestima, temama i ljudima za koje smatram da su prešućeni i marginalizirani, nekako je bilo prirodno da napravim nešto i o Kiru.
– Velike zasluge za ovaj film, očito, imaju kolege novinari Hrvoje Zovko i Drago Hedl koji su, zajedno s vama i scenaristi Mirotvorca, a navodno su vas i potaknuli da napravite film?
Baš kad sam počeo raditi na eventualnom igranom filmu o Kiru, oni su započeli razvijati dokumentarni. Pa sam im se, budući da sam ipak prvenstveno dokumentarist, javio i ponudio pomoć. Oni su je prihvatili i tako se dogodila suradnja, uz produkcijsku ulogu Nenada Puhovskog i Factuma. Mi smo svi dosta različiti ljudi, ali imali smo zajednički cilj, pa je rad na filmu tekao relativno glatko.
– Puno je godina prošlo od početka rata, Kira se mnogi više i ne sjećaju, država o tom zločinu šuti, vlast se Kiru ne dolazi pokloniti na njegovo posljednje počivalište, pa se vaš film čini kao pokušaj da se lik i djelo jednog miru posvećenog čovjeka otme zaboravu. Na neki način da se reafirmira i samo mirotvorstvo kojemu rat ne može i ne smije biti alternativa?
Točno. Kao što je moj prošli film ‘El Shatt – nacrt za utopiju’ bio priča o zajedništvu u nevolji, tako je ovaj prvenstveno o čovjeku koji se zalagao za dijalog, suradnju, komunikaciju…Mislim da su to vrijednosti oko kojih bi se svi trebali složiti, bez obzira na političke predznake. O Kiru i njegovim nastojanjima bi se po mom mišljenju trebalo učiti u školama, a to nažalost nije slučaj.
– Koliko ste dugo radili na filmu, kako ste našli sugovornike za ovu mračnu priču, kako ste došli do arhivskih snimaka koje, također, vidimo, u filmu?
Na filmu se radilo još od početka 2020., a ja sam ušao u projekt prije tri godine. Neke od sugovornika su našli i intervjurirali kolege Zovko i Hedl, neke sam pronašao ja. Od tridesetak ljudi s kojima smo pričali, za film smo odabrali one koji su bili najupućeniji i najbliži događanjima, a kojima vjerujemo da govore istinu. Arhivske snimke sam velikom većinom iskopao na HRT-u, do nekih je bilo lako doći, do nekih teže. Trebalo je dosta upornosti i strpljenja, ali i sreće.
– U filmu svjedoči petorica ljudi koji su bili involvirani na ovaj ili onaj način u ovaj događaj. Je li bio problem dobiti pristanak tih ljudi da govore u filmu i to pod svojim imenom i prezimenom?
Ne. Neki ljudi s kojima smo pričali nisu htjeli da ih se snima, neki nisu htjeli da se zna da smo bili s njima u kontaktu, a neki nisu htjeli ni da se nađemo. Ali ovi koji jesu u filmu, nisu imali nikakve dvojbe oko sudjelovanja i prezentiranja svojih viđenja događaja. Drago mi je da smo dobili baš te ljude, jer imaju različite pozicije u odnosu na likove i događaje u filmu.
Gudelj je lani prijevremeno pušten, živi u Tenji…
– Ubojstvo se dogodilo na ulazu u Tenju, usred dana, u naseljenom mjestu, pored patrole koja je bila uz cestu, pored živih svjedoka. Poznato je da je ubojica Antun Gudelj i on služi zatvorsku kaznu. Ali, kako je moguće da je pored svih tih ljudi Gudelj mogao ispaliti cijeli okvir metaka u vozilo u kojem je Kir bio sa svojim suradnicima i ubiti troje ljudi, a jednog raniti?
Gudelj je lani prijevremeno pušten prije isteka pune kazne, koliko znam vratio se u Tenju gdje i dalje živi. Na tom punktu je bilo desetak ljudi iz tri različite jedinice, među ostalima Gudelj, njegov brat i sin. Sasvim je jasno da je on jedini pucao. Toga dana kolala je, kasnije se ispostavilo lažna informacija da mu je minirana kuća i da su mu ubijeni otac i majka. On je tog jutra bio u Kirovom uredu u Osijeku, i prilikom prethodnog prolaska tog vozila imao par verbalnih obračuna s Kirom i suputnicima, oko informacija vezanih za njegovog oca. Moguće je da je ubojstvo bilo rezultat njegovog impulzivnog čina. U tom trenutku Kir je za njega izdajnik koji se vozi s neprijateljem, umjesto da mu pomaže otkriti sudbinu njegovog oca. Ono što je također zanimljivo pitanje je: kako je on to mogao napraviti i slobodno odšetati s mjesta zločina?
– Iz dokumentarne građe kojom ste raspolagali, uključujući i svjedočenja aktera događaja ili makar okolnosti u kojima se odigrao, što ste zaključili: Čija je Kir, zapravo, žrtva?
Kir je po mom mišljenju bio žrtva sukoba dvije frakcije HDZ-a – jedne legalne, mislim tu prvesntveno na njemu pretpostavljenog ministra Josipa Boljkovca, koja ga je uvjeravala da rata neće biti i da treba nastaviti pregovarati, i druge, ilegalne na čelu s Branimirom Glavašem, koja je taj rat zakuhavala. On se našao između dvije vatre i dogodilo se što se dogodilo.
– U vašem filmu neki od sugovornika tvrde da su neposredno prije počinjenja zločina na tom punku vidjeli Branimira Glavaša kako raspoređuje ljude…
Postoji sudsko svjedočenje Angeline Ratković, žene kraj čije se kuće dogodilo ubojstvo, da je pola sata ranije vidjela osobu koju je kasnije prepoznala kao Glavaša, kako raspoređuje ljude na punktu, govoreći im da stanu svi s jedne strane ceste, jer će se inače međusobno poubijati. Ako je to istina, i ako je ubojstvo bilo organizirano, postavlja se pitanje zašto je pucao samo jedan čovjek? Također, Mirko Tubić, jedini preživjeli iz tog kobnog Stojadina, dao je iskaz policiji u kojem kaže da je prije ispaljivanja metaka čuo da iz grupe ljudi na punktu viču Gudelju da ne puca. To bi ukazivalo da je to ipak bio čin jednog čovjeka, a ne da je cijela grupa bila involvirana. Ipak, postoje i druge indicije koje vode ka drugačijim zaključcima. Bojim se da nikada nećemo saznati pravu istinu.
– Josip Reihl Kir je bio policajac koji je silno vjerovao u mogućnost mirnog rješavanja sukoba, u razgovor kao sredstvo za rješavanje svih nesporazuma, u toleranciju i razumijevanje. Obilazio je srpska sela, uspijevao privoliti ljude da predaju oružje kako ne bi bili prijetnja ni drugima ni sebi, ali mnogima mir nije odgovarao. Što bi Kir postigao, oni su uništavali provocirajući rat. Može li ovaj film utjecati i na promjenu percepcije o uzrocima i samim počecima rata u istočnoj Slavoniji?
To ćemo vidjeti, ja se svakako nadam da može.
Nisam zažalio što sam se u to upustio, tema je veća od svih nas!
– Kakve su reakcije na Mirotvorca? Što kaže obitelj, a što gledatelji? Je li bilo i radikalnih, negativnih reakcija, eventualno i prijetnji vama i suradnicima?
Reakcije su zasad izrazito pozitivne – od profesionalaca, filmskih kritičara, preko obitelji i dobrih poznavatelja događanja s kojima se film bavi, do ljudi koji praktički ništa nisu znali o toj temi. Naravno, bilo je i nekoliko negativno intoniranih tekstova na desničarskim portalima, kao i prijetnji tužbama na Facebook stranici Branimira Glavaša. Ali jasno je iz njihovih sadržaja da ni oni, a ni on, nisu zapravo pogledali film.
– Ovo nije samo film o jednom čovjeku nego i o užarenim predratnim okolnostima u kojima je djelovao i kojima se pokušavao suprotstaviti uspostavljanjem dijaloga i povjerenja među ljudima. Na neki način, ovo je i film o tome kako je počeo rat u istočnoj Slavoniji, per fin – u Hrvatskoj…
Već u samom početku bilo mi je jasno da to ne može biti film samo o Kiru, jer postoji premalo materijala o njemu. Također, bavljenje samim događajem kroz većinu trajanja filma vjerojatno ne bi doprinijelo jasnoći situacije, upravo suprotno. Zato sam odlučio s filmom pokušati odgovoriti na pitanja kako je uopće moguće da dođe do toga da netko ubije jednog šefa policije usred bijelog dana, u naseljenom mjestu, pred desetak svjedoka, kao i da li je taj rat bio neizbježan i kako je do njega došlo.
– Izjavili ste da vam je ovo bio najteži film koji ste radili u životu, ne zbog same priče koliko zbog toga što nije lako živjeti na duži rok „ u tom filmu”, za to treba zbilja imati energije. Kako ste je vi nalazili?
Na sreću dovoljno sam iskusan (neću reći star) da sam znao predvidjeti što me čeka, od noćnih mora do vlastite paranoje. No, nisam ni u jednom trenutku pomislio odustati, niti sam zažalio što sam se u to upustio. Tema je jednostavno previše važna i veća od svih nas. U prolaženju kroz sve to najviše su mi pomogli moji najbliži suradnici, snimatelj Srđan Kovačević i montažer Damir Čučić, kao i moja djevojka.
– Što poslije Mirotvorca? Imate li već novi projekt „na stolu” s kontroverznom povijesnom tematikom, ili, zašto ne, iz recentnog, odnosno sadašnjeg vremena kojemu ne manjka filmskih zapleta i napetosti?
Imam nekoliko ideja za nove projekte, ali prvo se moram oporaviti od ovog koji me prilično iscijedio. Vidjet ćemo…
