Maja Šintić, kandidatkinja koalicije Možemo! i SDP-a za zamjenicu šibenskog gradonačelnika ( kandidat za gradonačelnika je SDP-ov Tonči Restović ), iznimno je društveno zainteresirana i angažirana osoba iza koje je dvadeset godina predanog aktivističkog djelovanja kroz organizacije civilnog društva, a tek odnedavno je odlučila učiniti i korak više, prema izravnom stranačkom angažmanu u politici kao mogućnosti i prilici da svojim stavovima, razmišljanjima i vizijama dade konkretan doprinos, za početak, razvoju svoje lokalne zajednice. Već u srednjoškolskim danima uključila se u rad organizacija i savjetodavnih tijela za mlade ( Klub mladih Šibenik, udruga Ardura, Šibenska udruga mladih Š.U.M., Savjet mladih Šibenik ) u kojima je volontirala, osmišljavala projekte za mlade i projekte u kulturi, surađivala je na projektima organizacije Kolektiv 4B u području nezavisne kulture i razvoja prostorno-programskih kapaciteta u kulturi grada Šibenika, organizatorica je brojnih antiratnih i prosvjeda za prava žena, Noćnog marša, provedbe kampanje Dosta! i #prekinimosutnju itd. Na neki način Maja Šintić je metafora aktivizma u svom gradu.
Diplomirala je sociologiju i pedagogiju na zadarskom Sveučilištu, a zaposlena je kao pedagoginja u srednjoj Turističkoj školi u Šibeniku. Zadnjih godina je bila i predsjednica udruge FALIŠ ( Festival alternative i ljevice u Šibeniku), Festivala koji je počeo s radom 2012. i odavno se etablirao kao mjesto otvorenog, izravnog sučeljavanja ideja, kontroverzi i nedoumica prije svega na ljevici. No, kako sama znade reći, došlo je vrijeme da se krene- dalje. Na parlamentarnim izborima prošle godine bila je nositeljica liste Možemo! u 9. izbornoj jedinici, ove godine, na lokalnim izborima kandidira se za izvršnu vlast u gradu, kao potencijalna dogradonačelnica Šibenika. Veliki je to iskorak za jednu nepokolebljivu aktivistkinju, jer, kad jednom uđete u svijet praktične politike teško da može biti povratka natrag…
Razgovarale smo samo dan nakon uhićenja njezinog stranačkog kolege Mile Kekina ( potom, istog dana i puštanja da se brani sa slobode ) pa je samo po sebi bilo razumljivo da intervju započnemo upravo s tom viješću i Majinim komentarom na tu temu.
Turudićevo zastrašivanje
-Je li sve ovo što se događa, a još nije ni objavljen datum izbora, za vas očekivano ili ste šokirani time? Je li vam žao što ste se upustili u taj svijet politike koji više nije ni približbo tako nevin, pa ni čist, kao onaj aktivistički?
Je, neću biti neiskrena. Ja sam ušla u to vrlo entuzijastično kao što ulazim u sve što radim, a onda slijedi faza otriježnjenja. Ali kad jednom zakoračiš u to, bilo bi glupo, pa i kukavički, nakon mjesec dana reći „nije ovo moj posao”. Ja sam uvijek pratila što se događa i u Saboru i na gradskim vijećima, nije meni to bilo strano niti sam u to ušla ničim izazvana, pa sam eto, sada počela istraživati, nego sam sve to pratila duže vrijeme, tako da mi se s te strane čini da je ovaj korak prirodan, a s druge strane, kad vidim da tu ima gomila popratnih aktivnosti, pregovora, dogovora, kompromisa, onda se pitam što je meni ovo trebalo. Ali, ako nećemo mi koji smo sad u nekim formativnim godinama, mi koji smo između 30-te i 40-te, mada bi ja puno radije da vidim više onih u 20-tima da se polako uključuju, onda je pitanje tko će..
– Za politiku se često veže pridjev „prljava”, a od recentnog uhićenja vašeg kolege Mile Kekina mnogima se čini i prljavijom negoli su mislili. Kako komentirate Kekinovo uhićenje?
Mislim da je sve najbolje rekao Hrvoje Zekanović koji je izjavio „ako smo ga mi uhitili danas ili sutra…” koristeći se zamjenicom „mi”, a Hrvoje Zekanović ne može uhapsiti nikoga, niti to može HDZ. Glavni državni odvjetnik bi morao biti neovisan i nepristran, tako da u principu u potpunosti stojim iza toga da je ovo na neki način Turudićeva instrumentalizacija i upotreba kaznenog progona da bi se zastrašilo političke protivnike u nadolazećim lokalnim izborima, odnosno da bi se na neki način zamutila voda i da bi se zamaglila jasna percepcija javnosti o tome koja je to stranka obilježena korupcijom.
– Bojite li se da će se to ipak odraziti na rezultate lokalnih izbora?
Ne bojim se toga, ali sigurno će se djelomično odraziti na percepciju javnosti, a to je očigledno bio i cilj HDZ-a.
– Jeste li promislili, nakon što je Kekin priveden, da možda imate neki neplaćeni račun, neku prekršajnu kaznu koju ste propustili platiti za pogrešno parkiranje, jer, moglo bi i vas zadesiti da vas represivni aparat „zaskoči”?
Evo, već par dana pokušavam ući u trag svim svojim računima i otkriti jesam li slučajno nešto zaboravila platiti, da ne bi završila na naslovnici nekog medija, ali nisam još stigla sve provjeriti, svakako ću to učiniti, mada ne vjerujem da sam bilo što propustila platiti. Nemam prometnih prekršaja, nemam kazni za pogrešno parkiranje, no, možda mi je nešto promaklo…
Aktivizam- zona komfora
– Godinama se bavite aktivizmom, a od nedavno ste ste i politički angažirani. Koja je, po vašem iskustvu, razlika između aktivističkog i stranačko – političkog djelovanja?
Mislim da je aktivizam super zato što si na neki način potpuno neopterećen političkim igrama koje stoje u pozadini, mada je i sam aktivizam politika. Ali nema taj stranački predznak, a mi smo nažalost u ovom našem društvu sami doveli do toga da ljudi, pogotovo mladi, imaju izuzetno veliko nepovjerenje u političke stranke, dok građani općenito nemaju nikakvo povjerenje u institucije. Upravo radi politike. Pozicija bavljenja aktivizmom je vrlo ugodna pozicija jer se možeš baviti političkim radom ali bez nekog negativnog predznaka. Ali politika kao takva je preduvjet da uđete u neka tijela odlučivanja i doprinesete razvoju svoje zajednice, bilo ulaskom u Gradsko vijeće ili direktnim izborom na neku od upravljačkih pozicija. S druge strane, to je izrazito opterećeno negativnim konotacijama koje nosi svaka od političkih opcija po sebi. Tako da je to neki balans, ali meni se čini da je moj dugogodišnji aktivizam došao do kraja i morala sam izaći iz te zone komfora, u kojoj sam, možda, mogla i ostati…
-Pa i članovi platforme Možemo! su godinama djelovali aktivistički, ali su na kraju ipak osnovali stranku i izašli na izbore…
Tako je. Ono što je mene zapravo „prebacilo” u politiku je bila situacija u kojoj smo se kao aktivisti našli tijekom jedne prosvjedne akcije, zbog nekorektne političke odluke Grada Šibenika koji nam je odbio dati dozvolu za javno okupljanje, što je protuustavno i protuzakonito. U tom trenutku sam shvatila da ako ne budemo takvu samovolju mijenjali iznutra, nećemo puno moći napraviti.
– Radilo se o kontraprosvjedu tzv. klečavcima, muškarcima koji kleče i mole krunicu svake prve subote u mjesecu?
Da, tako je. Policijska uprava je tražila od nas, da bi mogli prijaviti javno okupljanje, suglasnost Grada. Što nije smjela. Jer po Zakonu o javnom okupljanju ne treba nam nikakva suglasnost Grada, javno okupljanje se prijavljuje nadležnoj policijskoj upravi i to je sve. Mi smo ipak zatražili suglasnost Grada, Grad nam je uskratio, a time nam je i policija odbila izdati dozvolu za javno okupljanje. To je bio zaista presedan, nisam mogla vjerovati da su institucije lokalne vlasti i policija spremne tako kršiti zakon i poslala sam mail Ministarstvu unutarnjih poslova. Morala sam pričekati 15-20 dana na odgovor i kad je konačno stigao, u njemu je bilo jasno navedeno da nam ne treba nikakva suglasnost Grada.
–Je li Grad zbog toga dobio makar neku packu?
Da, da, reagirala je Pravobraniteljica, ali „poučno” je djelovao i odgovor Ministarstva unutarnjih poslova, i nadam se da smo time uspostavili jednu pošteniju zakonsku praksu.
Koalicija Možemo! i SDP-a
– U parlamentarnim izborima prošle godine ste išli sa samostalnom listom Možemo! u 9. izbornoj jedinici. Kako ste se odlučili na ove izbore ići u koaliciji sa SDP-om?
To je na lokalnoj razini puno logičnije nego na nacionalnoj, na kraju mi smo ljudi koji većinu problema sagledavaju s neke slične pozicije, naprosto je logično da se udružimo i na taj način ojačamo svoju poziciju i na nacionalnoj razni. A na lokalnoj razni se pragmatično izlazi u koaliciji, pri čemu nam je SDP najčešći koalicijski partner, mada i dalje ima sredina u kojima Možemo! izlazi samostalno, i u kojima SDP izlazi samostalno, ali na ovim lokalnim izborima naše dvije stranke su uglavnom u koaliciji. Naprosto je percepcija da ćemo time uspjeti napraviti bolji rezultat.
– Što su vaši prioriteti kao potencijalne dogradonačelnice Šibenika?
Predugo se Grad bavio isključivo nekim velikim projektima koji su imali dobar medijski odjek, ali nisu rješavali ono najvažnije- pitanje kvalitete života građana. Ti mega projekti mahom su propali. Ali su se pritom zaboravile one osnovne stvari koje čine život u jednom gradu ugodnijim, kvalitetnijim, a to je cijela obrazovna vertikala. Tu prvenstveno mislim na dječje vrtiće s kojima imamo ogroman problem. Mi imamo 16 objekata kojima je osnivač Grad i 8 privatnih objekata. U gradskim vrtićima imamo 1200 djece, u privatnim 580-ak. Ono što se prošle godine nakon provedenih upisa pokazalo jest da se zbog pritiska javnosti, koji se događao radi upisa i mjesta u vrtićima, u svim ustanovama prekršio pedagoški standard, tako da sad u gotovo svim vrtićkim skupinama imamo veći broj djece nego što je to dopušteno pedagoškim standardom. I evo, u subotu je baš bio prosvjed odgajateljica i odgajatelja udruge Sidro u Zagrebu, koji ukazuju na taj problem, jer to nije samo problem Šibenika, nego nacionalni problem. Praktički prisutan u svim lokalnim sredinama. Svugdje imamo situaciju da odgojitelji dolaze u poziciju da ne obavljaju odgojno – obrazovni rad nego zapravo mogu isključivo čuvati tu djecu da na neki način prežive u tom vrtiću. Ako imate jasličku skupinu u kojoj je između 18 i 20 djece, a pedagoškim standardom je propisano 10, odnosno 12, o čemu onda govorimo? Što ta jedna žena može napraviti s toliko djece? Tragično je da smo se mi kao država opredijelili za tzv. barcelonške ciljeve EU, veći obuhvat, dugotrajniji boravak djece u vrtićima itd., a s druge strane u infrastrukturu, materijalno-tehničke uvjete i opremanje vrtića uopće nismo u zadnje vrijeme ulagali, izuzev Malog Mihovila na Jamnjaku, a to je novi objekt, i DV Ljubica, a to je obnovljeni stari objekt, i pitanje je koliko smo dobili time u smislu povećanja kapaciteta. Rekla bi vrlo malo. Preko programa nacionalnog oporavka i otpornosti su raspisani natječaji za gradnju novih vrtića. Na taj način Zagreb gradi 10 novih vrtića, Split povlači par milijuna eura za vrtiće, Pula povlači više od milijun eura za vrtiće, a mi u Šibeniku smo uspjeli povući 300-tinjak tisuća eura i radimo nadogradnju jednog vrtićkog objekta s dvije skupine, a to znači novih 40 mjesta. To je premalo…
– Zalažete se za besplatan vrtićki smještaj za svu djecu?
Ne samo za besplatan vrtićki smještaj. Pitanje je kompleksno. Opet ću se vratiti na prosvjed udruge Sidro, a jedan od njihovih zahtjeva je da se plaće odgojitelja moraju prebaciti na Ministarstvo. Plaće za učitelje i nastavnike srednjih škola servisira Ministarstvo. Nije jasno zašto ne i za odgojitelje. Oni su vertikala obrazovnog sustava. Nije vrtić čuvalište djece. To je prvi korak ulaska u obrazovni sustav. Ako se financiraju rashodi za zaposlene u osnovnim i srednjim školama iz proračuna Ministarstva, nejasno je zašto je predškolski odgoj prebačen na lokalnu samoupravu koja često raspolaže s ograničenim sredstvima za tu namjenu, a to je veliki trošak. Osim toga, sredstva koja Ministarstvo izdvaja za dječje vrtiće ovise o razvijenosti lokalne samouprave i onda država nejednako daje za dijete u jednom mjestu u odnosu na dijete u drugom mjestu.Što je također nelogično. To treba promatrati puno cjelovitije od besplatnih vrtića. Besplatni vrtići su krajnji cilj, ali moramo voditi računa da vrtićki objekti moraju biti sigurni, moderno opremljeni a odgojiteljice moraju imati kvalitetne uvjete ako želimo živjeti u državi u kojoj je rani predškolski odgoj i obrazovanje dio obrazovnog sustava i percipirati ga kvalitetno.
Nikad Ministarstvo nije išlo ovako represivno prema prosvjetarima
-Vi ste također u obrazovnom sustavu, radite kao pedagog u srednjoj Turističkoj školi. Jeste li bili u štrajku?
Jesam.
-I što mislite, poslije pet ciklusa cirkularnog štrajka, kakav epilog bi mogao biti ovaj put? Hoće li biti velikog prosvjeda prosvjetnih radnika na Trgu bana Jelačića?
Prosvjeda će sigurno biti, ali prije toga želim reći da se nikad dosad nije dogodilo da Ministarstvo ovako represivno ide prema prosvjetnim radnicima, čime smo i mi iznenađeni. Podsjetit ću da još u procesu donošenja uredbe o koeficijentima obrazovni sindikati nisu bili zadovoljni i tražili su korekcije. Baš sam gledala neki statistički izvještaj o plaćama po djelatnostima i zaista je obrazovanje zaostalo s plaćama za 200-300 eura u odnosu na zdravstveni sustav, socijalnu skrb i javnu upravu, a mi govorimo praktički o ljudima koji imaju otprilike jednaku razinu kvalifikacije i isti obim posla, odnosno, na neki su način esencijalni radnici za cijelo društvo. I onda mi nije jasno kad Ministarstvo vadi svoje projekcije i usporedbe i uvjerava nas da su nam plaće nenormalno narasle, a istovremeno su plaće u javnoj upravi i državnoj službi narasle puno više od naših. Je li državni službenik vrijedniji od nastavnika, učitelja? Šalje nam se kriva poruka…
-Iz Ministarstva tvrde da su prosječno plaće učitelja i nastavnika rasle za 67 posto, a negdje i više. Pa kolike su bile te plaće ako su sada, nakon takvog porasta, prosječne plaće nastavnika 1480 eura?
Prosječno plaće nastavnika su 1380 – 1400 eura. Žalosno. Mogu nam oni iz Ministarstva i Vlade ponavljati koliko god hoće da živimo najbolje od života ikad, ali mi smo svi svjesni koliki su nam kućni budžeti i dokle traju. Ljudi i dalje žive do 20-tog u mjesecu, a od 20-tog u mjesecu čekaju plaću. I to je jedina istina. A kako ćete vi s tim informacijama manipulirati u javnosti, to je druga stvar, no činjenica je da ljudi žive lošije, cijene su enormno narasle, inflacija je ogromna, životni troškovi previsoki, a u ovakvim turistificiranim mjestima, kao što je Šibenik, doći do stana je nemoguće, kupiti stan je nemoguće. Iznajmljujete stan po apsurdnim cijenama i ta plaća od 1400 eura, pogotovo ako ste samac ili ne daj bože samohrani roditelj, apsolutno nije dovoljna ni približno za dostojanstven život.
– Neovisno hoćete li biti izabrani za dogradonačelnicu Šibenika, sigurno je da ćete biti u Gradskom vijeću. Drugi ste na listi. Ali, kako ćete sve svoje obaveze pomiriti? Sad kad ste prešli u čistu politiku, stranačku, znači li da je s aktivizmom gotovo?
Fališ -festival o kojem se najviše govorilo u Saboru!
Nije, ja to iz sebe ne mogu tako lako iščupati i šteta bi bila, ali neke stvari sam ipak morala učiniti da sebi olakšam, pa sam prepustila šibensku Udrugu mladih i udrugu Fališ mlađima od sebe.
-Tko će sada voditi Fališ?
Sara Panjkota dolazi na moje mjesto, bit će nova predsjednica udruge, ali to ne znači da ja prestajem ili nestajem s Fališa, da me nema. Ali super je što smo ipak uspjeli stvoriti novu generaciju mladih ljudi koji su spremni nastaviti gdje smo mi stali i baviti se Fališem, čime se meni oslobađa prostor za političke aktivnosti. A što se tiče ostalog što treba pomiriti s mojim obavezama, to je kod mene uvijek pomalo kaotično.
-Je li vam bilo žao Fališ tako brzo predati u ruke drugih?
Pa je, moram priznati. Ali, s druge strane uopće ne sumnjam da taj Festival ima svjetlu budućnost bez obzira što trenutno živimo u vremenu kad nas se napada sa svih strana. Neargumentirano, bezrazložno i ispod svake razine.
-Šibenski zastupnik Ivica Ledenko redovito vas „popularizira” na Saboru.
Mi smo Festival o kojem se najviše govorilo u Saboru. Ono što mene svaki put razočara kad god čujem takve izjave, koliko god oni misle da time mobiliziraju svoje desno biračko tijelo, je da nitko od njih ne misli da i bilo tko od nas može istupiti na isti način i prozvati bilo koju od njihovih udruga koje su financirane iz gradskog proračuna. Samo što mi to ne radimo jer nam je apsolutno jasno da postoji javni natječaj, mada ni javni natječaji nisu uvijek najpravednije i najpoštenije rješenje ali su najbliže onome koliko smo se uspjeli približiti nekoj transparentnosti. Stav gradonačelnika Burića u tome iznimno cijenim. Rekla bih da je to odraz zrele demokracije. Pa moraš biti svjestan da u momentu kad si izabran na neku upravljačku funkciju, nisi samo gradonačelnik ili dogradonačelnik onima koji su tvoji istomišljenici, nego svim građanima, bez obzira na njihov svjetonazor i interese.
-Kakva su vaša izborna očekivanja?
Da ćemo pobijediti. Da ćemo ostvariti najbolji rezultat koji možemo, da će to biti dobar rezultat za nas, i mislim da će sastav Gradskog vijeća u idućem mandatu biti zanimljiviji nego dosad. Često gledam sjednice GV-a, iako se u pravilu iznerviram, i rekla bih da nedostaje argumentirane, kvalitetne rasprave s obje strane. Često je ili samo kritizerstvo ili samo čista ljudska zloća. I to je žalosno. Na lokalnoj razini, pogotovo u gradu poput Šibenika gdje se svi na neki način poznajemo, to sebi zbilja ne bi trebali dopuštati. Te rasprave se vrlo brzo, u samo dva koraka, pretvore u ad hominem napad. Na zadnjoj sjednici GV-a uoči lokalnih izbora, ni u jednom trenutku se nije mogla održati civilizirana rasprava, ni u jednom trenutku!
Prostor TEF-a, zona priuštivog stanovanja ( ? )
– Aktivistički ste se dosta bavili budućom namjenom prostora TEF-a. Ako pobijedite, kakvu biste politiku zagovarali, kakve biste funkcije tom prostoru namijenili?
Kad je riječ o području bivše Tvornice ( TEF ), njegovoj valorizaciji treba prethoditi široka, široka javna rasprava, i to ne u smislu da objavite master plan ili svoju viziju toga prostora pa onda pitate građane što o tome misle, jer to nije javna rasprava, nego obrnuto. Mislim da nisu napravljene relevantne studijske podloge koje bi prethodile vizualizaciji tog prostora. U krajnjem slučaju mogla se napraviti sociološka studija, mogla se napraviti studija krajobraznog uređenja, mogla se napraviti i studija procjene potrebe izrade studije utjecaja na okoliš. Mi smo došli do nekakve gotove vizije, a da prethodno nismo odradili sve ove nužne korake, koje je, recimo, jedan Dubrovnik, u kojem je također HDZ na vlasti, napravio. Napravljena je Strategija razvoja tog prostora, financirana od EBDR-a, ali taj dokument ne govori ništa. Smiješno je da zadnje dvije godine slušamo kako je taj međunarodni natječaj za prostor TEF-a nešto najbolje što je ikad napravljeno, sto posto ćemo uspjeti, i onda će investitor platiti UPU ( urbanistički plan uređenja ), napravit će nam javne zgrade, platiti komunalnu infrastrukturu, plus i provesti finalnu sanaciju zemljišta, a mi ćemo doći na gotovo, do gotove gradske četvrti. Za nas je to na prvu bio „la la lend”, ali sad smo došli do toga da je međunarodni natječaj, najbolji ikad, propao i Grad sad ide u izradu UPU Crnica, o čemu odluku donosi na zadnjoj sjednici prije izbora, što je ispod svake razine…
– To je kao mijenjanje pročelnika uoči izbora…
Ista stvar. I sad imate na Gradskom vijeću UPU, a gradonačelnik kaže da je to opcija B, pa ćemo sad parcelizirati to zemljište i tražiti manje investitore koji će investirati samo u neki pojedinačni objekt ili segment. A mi ćemo napraviti komunalnu infrastrukturu, mi ćemo napraviti javne zgrade društvene namjene i mi ćemo napraviti UPU, a investitor će doći na gotovo! Zaista se divim ljudima koji imaju obraza stati za gradsku govornicu i to opravdavati.
– Kakva je vaša vizija prostora TEF-a?
Šibenik ima ogroman problem stanovanja. Imamo 10 000 praznih stanova, a istovremeno visina najma je abnormalna, a ljudi s prosječnom plaćom ne mogu dobiti kredit za stan. Mogu dobiti 90 tisuća eura kredita, a s tim u Šibeniku ne mogu kupiti ništa. Nacionalna strategija upravljanja nekretninama, odnosno nacionalni plan priuštivog stanovanja donesen nedavno od ove Vlade, predlaže da se uvede tzv. inkluzivno zoniranje. To znači da investitor koji ulaže u zgradu dio te stanogradnje mora izdvojiti za priuštivo stanovanje. Mi imamo 10 000 praznih stanova, a nismo ih ni na koji način, pa ni porezom na nekretnine, još uvijek uspjeli aktivirati. Vidjet ćemo što će se događati, ali zasad se situacija ne popravlja. Na građanima je da u širokoj javnoj raspravi odluče što žele na prostoru TEF-a, a meni se čini da javne prostore koji su vlasništvo ili RH ili lokalne samouprave, ne smijemo prepuštati nikakvoj turistifikaciji nego isključivo razvoju stanovanja i to javnog stanovanja. Dakle, priuštivog dugoročnog najma ili eventualno kupnje ali uz ograničenja. Recimo, ako u Danskoj kupite stan koji je iz programa priuštive gradnje, vi ga nikad više ne možete prodati po tržišnoj cijeni. To je socijalni stan, priuštivo građen i nema što tražiti na tržištu. A naš APN je dozvoljavao da nakon 10 godina korištenja vi taj stan možete prodati po tržišnoj cijeni. Što smo dobili? Ništa. Na taj način samo raste špekulativno tržište nekretnina i mi naprosto time probleme ne rješavamo. Meni se čini da je to jedan od prioriteta.
– Šibenik ubrzano gubi populaciju, pa bi se moglo dogoditi da u doglednoj budućnosti bude sveden na 20 tisuća stanovnika…
Idemo prema tome. Najstarija smo županija i imamo najveći gubitak stanovništava, ali zato imamo 50 tisuća registriranih automobila na razini županije s jedva 90-ak tisuća stanovnika. I onda javne površine, umjesto za priuštivo stanovanje, pretvaramo u parkirališta…
