Hrvatsku trese fenomen Thompson koji je zavladao ne samo desničarskim, nego i mainstream medijima bezmalo kao najvažnija stvar u ovoj zemlji. Ekstatične mase probijaju rekorde jagmom za ulaznicama za koncert Marka Perkovića Thomspona na zagrebačkom hipodromu 5. srpnja, na dnevnoj bazi se vode televizijske rasprave o „rekorderu bez premca”, život staje pred Thompsonom, sklanja mu se s puta sa svojim „ trivijalnim” problemima i jedino važno u životu novostasalih Hrvata odgojenih na filoustaštvu i povijesnom revizionizmu, je „događanje naroda”, obično dekorirano ustaškom ikonografijom, u režiji jednog glazbenika iz Čavoglava. Broj prodanih ulaznica, svjetski rekordi koje navodno obara, grandiozna tehnička oprema koja koncert na hipodromu prati, sigurnosni aspekti događaja, Thompson privatno, Thomsonovi planovi, Thompsonovi prijatelji, obitelj, novi album itd. itd, o svemu tome kao da moramo baš sve znati. Hrvatska se doima kao da je u kolektivnom opsesivno-kompulzivnom poremećaju koji svaki racio, spreman staviti stvari na svoje mjesto, doživljava kao nacionalnu izdaju…
Thompson je u hrvatskim uvjetima najprofitabilniji proizvod jedne opasne povijesne inverzije na koju nije bilo jasnog, rezolutnog i beskompromisnog političkog odgovora. Kruna toga odnosa, izgrađenog dijelom na agresivnom nacionalizmu i proustaškoj ideologiji, a dijelom na kalkulantskom licemjerju političkih nomenklatura, je vladavina Andreja Plenkovića koji je bio spremna žrtvovati i više od povijesnih istina za račun povijesnih krivotvorina i zabluda kako bi se održao na vlasti. Imao je priliku nazvati stvari pravim imenom i odrediti granice preko kojih se ne može, ali je ( vladino ) Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću iskoristio isključivo kao alibi za EU kojoj tako pokazuje da se s avetima endehazijske prošlosti navodno obračunava. Umjesto toga, Hrvatska se nastavila obračunavati sa svojom antifašističkom prošlošću, iako jedna od zemalja sudionica pobjedničke koalicije u Drugom svjetskom ratu, samonegirajući svoj pozitivan povijesni doprinos slamanju nacifašizma, a ustaštvo je nesputano cvalo. Ustaški poklič „Za dom spremni” sporadično se i simbolično kažnjavao, više da bi se moglo mahati tim rijetkim primjerima kao dokazom da se sankcije za govor mržnje i veličanje ustaškog režima- primjenjuju.
Ali, istini za volju, ni premijeri prije Plenkovića s rehabilitacijom zločinačke NDH nisu se znali nositi. Uostalom, Thompson je upravo izdanak takve oportunističke politike prema revizionizmu i nacionalizmu prema čemu se Hrvatska 35 godina odnosi s nedopustivom tolerancijom, kao prema nečem benignom, prolaznom, irelevantnom. Posljedice toga su ne Thompson i njegova Bojna Čavoglave koja počinje ustaškim pokličem ZDS, nego na stotine tisuća mladih ljudi koji su spremni dati sve i učiniti sve da budu 5.srpnja sa svojim idolom pa i zakititi se ustaškom ikonografijom. Oni njegov opus obožavaju, svaki stih svake njegove pjesme znaju, iako ga najčešće ne razumiju, njima ne smeta što je Thompsonu zabranjeno u nizu drugih država održavati koncerte jer njegove pjesme promiču govor mržnje i veličaju jedan zločinački režim, ne smeta im što je pjesmom slavio Maksa Luburića i njegove „mesare”, zločince, ubojice, krvnike poražene NDH. Njih to odveć i ne zanima, oni Thompsona doživljavaju kao nacionalnu domoljubnu ikonu, oni se njegovom nacionalizmu klanjaju sasvim neovisno o tome koliko njegove pjesme vrijeđaju tuđe nacionalne osjećaje, veličaju zločince i zločinačke režime, zagovaraju isključivost i netoleranciju, zadiru u teritorijalni integritet drugih država, a sve kamuflirano navodnom ljubavlju prema Domovini. Kolika je ta opjevana Thompsonova ljubav svjedoče sudski postupci protiv pjevača zbog navodne utaje poreza, Sanaderovo financiranje s pola milijuna njegova nepjevanja za „pravaše” u izbornoj kampanji, kako HDZ ne bi izgubio birače. To je ta mitologizirana Thompsonova ljubav i posvećenost domovini. Koja ima svoju cijenu. U njegovim stihovima ta Domovina podrazumijeva i samoproglašenu paradržavu Herceg Bosnu ( „Lijepa li si” ) čiji su osnivači HDZ i HVO, dakle, jedna stranačko-vojna tvorevina koja nikad nije imala legitimitet.
Thompson je jedan od rijetkih glazbenika na hrvatskoj estradi kojemu je od nota gotovo važnija politička poruka. Kojom pokušava revidirati hrvatske povijesne stramputice interpretacijom koja ima uporište u ustaškoj ideologiji. Nažalost, takve njegove poruke su toksična, opasne. Njegova je glazba indoktrinirajuća, njegovoj publici zavodljiva, a činjenica da su njegovi koncerti zabranjivani, za mnoge od njih nije važno zbog čega, dodatno ga mladima čini uzbudljivim. Zabrane su uvijek kontraproduktivne !
Nije Thompson nikakav junak našeg doba, nego mudar glazbenik koji je našao i patentirao formulu uspjeha. Koja ne bi mogla proći u uređenoj europskoj državi vladavine prava. Ali, u Hrvatskoj je itakako prolazna i unosna. Danas „bojovnik iz Čavoglava” zarađuje milijune eura po koncertu, obožavaju ga mase, uživa u slavi i komforu popularnosti i pjeva o Domovini dokle god je ona konkurentna roba. Vidjeli smo da Thompson, ako mu se adekvatno plati, znade zaboraviti i Domovinu i pjesmu. Toliko o njegovom domoljublju. Koje desničari svih boja rado veličaju do razine da mu pridaju i ulogu poticatelja hrvatskog demografskog preporoda. Jer, kako veli HDZ-ov pobočnik Hrvoje Zekanović, Thompson pjeva o obitelji, vjeri, pravim kršćanskim vrijednostima i to će, veli, mlade potaknuti na reprodukciju. Urnebesno! Pa Thompson je idol mladih već tri desetljeća, a Hrvatska je sve malobrojnija, raseljenija, sve minijaturnijih obitelji, pred demografskim slomom!
Ako ništa Thompson je bar dosljedan, tjera svoje dok se može, a kad ga stave pred zid ( kao što su to znali učiniti zabranama koncerata u Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj… ) ili u hrvatskoj Puli ( koncert u Areni zabranjen je 2008. ), on pragmatično napravi korak natrag i samocenzurira svoje pjesme kako ničim ne bi ugrozio profit i prikratio fanove od kojih živi.. Hoće li na zagrebačkom Hipodromu biti u originalu ili u konvertiranoj verziji? Vidjet ćemo…
U međuvremenu svjedočimo degutantnom licemjerju političara izgubljenih u vremenu i prostoru. Poput jednog Davora Bernardića, bivšeg šefa SDP-a koji, doduše, na hipodrom neće ići, ali Thompsonove pjesme su mu „lijepe i slušane”, ne vidi razloga za njihovu zabranu i nevino zaključuje kao da se radi o najbezazlenijem fenomenu: “Tko pjeva zlo ne misli. Ako može Prijovićka imati pet ili šest koncerata u zagrebačkoj Areni i Thompson ima svoju publiku. Prema tome, pustimo ljude da pjevaju. Jednostavno, u tome nema ništa loše”.
Kako Bernardić, dokazano niskoprofilni političar koji je mogao stići do stranačkovg vrha samo u vječito kriznom SDP-u, može uopće uspoređivati Thompsona i Prijovićku ( što sada čine i mnogi drugi misleći kako su baš našli zgodnu paralelu ) koja pjeva, istina, trash, ali ljubavni, a Thomspon pjeva trash, ali opasni nacionalističko-revizionistički? Ergo, politički.
Thompsona ne treba zabranjivati. Treba ga samo svesti u zakonske okvire. A svako kršenja zakona sankcionirati, a ne ignorirati.
