Nedavno me jedna mlada majka pitala koji je najbolji način za reći drugome roditelju da njegovo dijete treba rehabilitaciju ili stručnu pomoć. Ona je i sama majka djeteta s poteškoćama i oko sebe vidi djevojčicu od 5 godina koja još nosi pelene, dječaka od 6 godina koji muca, i drugog dječaka od 4 godine koji ne govori i ne igra se s drugom djecom. Zajedničko ovoj djeci je to što njihovi roditelji opravdavaju njihovo stanje „trenutnom fazom“ i nečim što će proći samo od sebe, iako neki od njih imaju uputnice za pregled kod stručnjaka. Ona bi htjela nekako reagirati, ali ne zna kako, a i nelagodno joj je takvo nešto reći drugom roditelju. Dakle, što napraviti?
Sasvim sam siguran da vam neću otkriti ništa novo, ali ću iskoristiti javni prostor da napišem što mislim o ovoj temi. Moja teorija o tome zašto neki roditelji doslovno „guraju glavu u pijesak“ i tako bježe od problema jest što je teško tako nešto emocionalno prihvatiti. A znamo da je prihvaćanje ključ za rješavanje problema. Razlozi za bježanje od problema su različiti od toga „šta će mislit drugi“ do onoga „nije to ništa ozbiljno“. A i puno je lakše živjeti u neizvjesnosti, gubiti dragocjeno vrijeme za pomoć nego imenovati problem i riješiti svoje dvojbe s stručnjakom, ali nekako je jednostavnije sve ostaviti „ne definirano“ i stopiti se u priču tamo nečije tete čiji je mali progovorio sa 6 godina.
E sad, dolazimo do drugog važnog pitanja a to jest trebate li nekome roditelju reći da njegovo dijete treba rehabilitaciju ili stručnu procjenu? Ako vam je to posao onda svakako. Ako vam to nije posao to onda ovisi o karakteru roditelja. Možete pokušati biranim riječima ukazati na problem, s tim da morate biti spremni na svakakve reakcije. Ima onih roditelja koji će vaše dobronamjerne primjedbe shvatiti kao napad, drugima će vaše riječi ući na jedno uho i izaći na drugo uho ali ništa neće promijeniti, i treći su oni koji će se trgnuti kad shvate da i drugi primjećuju isto što i oni na svojoj djeci.
Tako da dilemu – reći ili ne reći – ostavljam vašoj osobnoj procjeni. Ipak ostaje činjenica da rekli vi nešto ili ne rekli ništa, ti roditelji će na kraju morati prihvatiti to od čega bježe i tada će žaliti za propuštenim vremenom. Osim i izbjegavanja suočavanja s dijagnozom istaknuo bi da postoje još oblika ne prihvaćanja invaliditeta, a koji su isto tako prisutni u obitelji. Dati ću vam primjer. U mojoj emisiji imao sam prilike upoznati osobu s invaliditetom čiji roditelji pomažu koliko mogu i sve to, ali nikad se nisu prema njoj odnosili na jednak način kao prema svojoj zdravoj djeci. I to je isto jedan oblik ne prihvaćanja invaliditeta. Kada roditelji inzistiraju da dijete pohađa baš određenu školu koja ne odgovara njegovim mogućnostima i to je oblik ne prihvaćanja invaliditeta. Ne prihvaćanje dijagnoze kao takve samo je jedan kamenčić u tom mozaiku koji čini prihvaćanje invaliditeta.
Nažalost, uvijek će biti roditelja koji ne žele prihvatiti dijagnozu svojeg djeteta ili će taj invaliditet polovično prihvatiti, to se nikad neće promijeniti. Ono što se može učiniti da toga bude što manje jest što više govoriti o invaliditetu, pružiti primjere „dobre prakse“ koji pokazuju da invaliditet ne mora biti bauk.
Samo tako možemo postići da invaliditet bude prihvaćen u društvu.

Ilustracija