Neovisni novinarski portal
12.2.2025.
izborište / POLITIKA / predsjednik RH
Umjesto kakve takve kohabitacije s Milanovićem, šef HDZ-a najavio stranački bojkot inauguracije predsjednika Republike: Gnjevna, pubertetska gesta jednog iznimno taštog čovjeka…

Umjesto kakve takve kohabitacije s Milanovićem, šef HDZ-a najavio stranački bojkot inauguracije predsjednika Republike:
Gnjevna, pubertetska gesta jednog iznimno taštog čovjeka…

Zoran Milanović u novi petogodišnji mandat na Pantovčaku ulazi s velikim kapitalom od preko 1,1 milijun glasova birača, i povijesno najvećom podrškom građana ( 74,68 posto ) koji su izašli na izbore u drugom izbornom krugu. Svog je izazivača ostavio daleko iza sebe s oko 380 tisuća osvojenih glasova, odnosno 25,32 posto. Ma što tko mislio o Milanoviću, pa i sam Plenković, takvu podršku nije mudro ignorirati kao što je to naumio Andrej Plenković, kojeg se nije ni najmanje dojmila ispružena ruka predsjednika Republike koji poziva na suradnju i razgovor. Naprotiv, nakon sjednice Predsjendištva HDZ-a šef stranke je objavio da na inauguraciju Milanovića neće nitko iz HDZ-a! Ne žele gledati, kazao je, kako „kršitelj Ustava” priseže na Ustav…

Milanović danas odmara i uživa u svojoj uvjerljivoj pobjedi, najvećoj još od Tuđmana, a HDZ i AP lizali su rane na stranačkom Predsjedništvu i Nacionalnom odboru pokušavajući otkriti gdje su počinili grešku. Za koju, naravno, neće nitko odgovarati, jer je glavni krivac poraza Plenkovićev loš odabir kandidata koliko i zasićenost građana iritantnom osobom samodopadnog autokrata Plenkovića.

Primorac nije imao ni najmanje šanse. Figurirao je kao nametnuti kandidat kojeg suportiraju samo oni najdiscipliniraniji i najposlušniji članovi HDZ-a. Njegova je strategija, mijenjana iz dana u dan, samo povećavala konfuziju i neartikuliranost politike koju je navodno zastupao. Prezentirao se kao inkluzivan, tolerantan ujedinitelj, a istodobno svojom neuvjerljivošću, pa i neiskrenošću, rastjerivao i ono malo Plenkovićevih poslušnika koje se nešto pita. Tu poziciju, koja se navodnom nadstranačkom mirotvorcu koji okuplja sve „domovinske snage” za boljitak Hrvatske, silno sviđala, urušio je sam Plenković kontaminirajući sustavno hrvatski javni prostor iracionalnim etiketiranjem Milanovića kao populističkog rusofila, nedomoljuba koji ne slavi Dan državnosti i Hrvatsku vuče na istok, kontra EU i NATO-a. A zahvalni Plenkovićev kandidat te je teze svoga sponzora vjerno reproducirao…

Milanović je notorni prgavac, sklon difamaciji neistomišljenika i kritičara na vrlo prizemnoj razini nedostojnoj predsjednika Republike, ali teze HDZ-a i AP-a o njegovom proruskom djelovanju, nekakvoj Putinovoj pudlici ( možete li Milanovića uopće zamisliti kao pudlicu ?! ) koja je maltene ruski plaćenik ( govorilo se čak i da mu Rusi financiraju kampanju ), što je Plenkovićeva bruxelleska klika snažno promovirala i u EU, potpuno su promašene, kontraproduktivne i pokazalo se, za HDZ i Primorca najštetnije.

Milanovićev otpor NSATU misiji etablirao ga je kao hrvatskog suverenistu ( „dok sam ja vrhovni zapovjednik neće hrvatski vojnici ratovati u drugim državama „) i donijelo mu glasove i na tvrdoj desnici. Uz one u HDZ-u, na kojima se stari-novi predsjednik u noći pobjede i javno zahvalio. Plenkoviću i Primorcu jahanje na valu navodnog Milanovićevog rusofilstva nije donijelo ništa. Osim poraza.

U hrvatskoj povijesti, pogotovo nakon Titovog obračuna s Informbiroom, Rusi nikad nisu kotirali kao uzori, Hrvatska ( ex YU ) se potpuno okrenula Zapadu i nije dijelila sudbinu zemalja iza „željezne zastave”, koje su joj štoviše zavidjele na njezinoj nesvrstanosti. Zašto bi neki moderni, obrazovani, urbani hrvatski političar u današnje vrijeme bio rusofil? Zato što ne podržava hrvatski vojni angažman u Ukrajini, iako je svaku drugu vrstu pomoći zemlji žrtvi ruske agresije, podržao?

Ukratko, ta se teza, zamišljena kao svojevrsna politička anatema koja bi u postojećim ratnim okolnostima imala biti po sebi diskvalificirajuća, pokazala kao neuvjerljiva i malo kome, osim AP-ovim stranačkim papagajima, potpuno neprihvatljiva.

Danas se čini da je pet prvih godina na Pantovčaku Milanović proveo smišljajući taktiku kako napraviti takav politički mix svega i svačega ( kako kaže Miro Kovač stilizirajući se kao nekakav pop Tuđman ) da bi osigurao podršku građana najšireg političkog spektra i pobjedu. I oni koji su ga nekoć doživljavali kao svojevrsnog lidera ljevice, morali su progutati kojekakve žabe krastače ( poput vraćanja odličja notornom Glavašu, izjava o Srebrenici kao mjestu zločina ali ne genocida, koketiranja s Miloradom Dodikom, fetišiziranja Tuđmana… ) , da bi na biralištu minule nedjelje zaokružili njegovo ime. Ali, kakav god da jest, Primorac mu nije nikakva alternativa.

Milanovićeva drskost, nediplomatski način javnog komuniciranja, nerijetko ulični vokabular i nekalkulantsko iznošenje političkih stavova koji nisu na EU liniji, učinili su ga bezmalo narodnim tribunom. On koristi latinske dicte i sentence, citira čuvene povijesne i javne osobe, ali ga nije teško razumjeti. Mnogima imponira njegovo izravno suprotstavljanje vladajućoj europskoj politici umjesto da je, poput HDZ-ovih činovnika, bez iznimke, nekritički prihvaća. Ali, ono što mu je donijelo najviše glasova jest pozicija najoštrijeg Plenkovićevog kritičara, oponenta njegovoj apsolutističkoj ambiciji da sve institucije u državi stavi pod svoju ( HDZ-ovsku ) kontrolu, što je za mnoge zvučalo poput kletve. Zanimljivo, tu je tezu ( “ne stavlja se nikad sva jaja u istu košaru” ) Plenković nazvao debilnom, što samo svjedoči koliko mu teško pada Milanovićeva pobjeda ( Primorčev poraz manje mu je bitan ) osvojena, uz ostalo i na svijesti građana upravo o tome da nije dobro da sve institucije budu u rukama HDZ-a.

S podrškom od gotovo 75 posto birača koji su izašli na izbore ( nažalost, nikad manjih 44 posto biračkog tijela ), i drugim mandatom u džepu, Zoran Milanović može puno komotnije i ležernije obnašati svoju funkciju. Već je najavio da će biti- mirniji. S obzirom da po hrvatskom Ustavu predsjednik Republike ima pravo na samo dva mandata, nema što izgubiti, a za pretpostaviti je da je dovoljno pametan da ne ulazi u utakmicu ( za premijera ) koju je već jednom umalo pretvorio u svoje političko samoubojstvo. Dakle, čeka ga pet godina u kojima ima priliku korigirati svoje ponašanje i sustavno djelovati korektivno i konstruktivno u odnosu na Plenkovićevu vladu. Ako s njom bude mogao na bilo kojoj razini surađivati s obzirom na najavljeni HDZ-ov bojkot predsjednika

Milanovićev pobjednički govor bio je odmjeren, skroman ( čak je realno ocijenio da “nitko nema podršku 75 posto birača, to je samo u ovom trenutku i danas, ali ovo je poruka onima koji šalju poruke meni i molim da je čuju !” ), nimalo trijumfalistički, a njegova „ispružena ruka za suradnju” trebala bi, da je razuma, biti prihvaćena. Iako, za to gotovo da nema nikakve šanse.

U noći izborne pobjede ni Primorac ni Plenković, nisu čestitali Milanoviću. Primorac je infantilno i politički nezrelo u trenutku poraza čestitao hrvatskim građanima. A Milanović je, kaže, građanin Hrvatske, pa je, dakle, i njemu čestitao. Plenković, pak, nakon Predsjedništva HDZ-a objavljuje da nitko iz HDZ-a neće na inauguraciju Zorana Milanovića. Nije to politička odluka, to je gnjevna, pubertetska gesta jednog iznimno taštog čovjeka ( AP-a ) koji poraz ne zna i ne može podnijeti. Kako veli bivši HDZ-ov ministar vanjskih poslova Miro Kovač, „to što Milanović ne čestita kad gubi, nije razlog da ja ne čestitam pobjedniku. Ja sam to učinio jer me ne zanima kako se tko ponaša. To je pitanje opće kulture”.

Naravno, Kovač također smatra da je suradnja predsjednika i premijera nužna. No, što će na to reći danas još eksplicitniji u nepriznavanju predsjednika i volje građana ljutiti, frustrirani AP kojemu je, nakon svega, Milanović potpuno prisjeo?

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI