Dan je sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, dan u kojem na tisuće ljudi iz cijele Hrvatske i inozemstva Kolonom sjećanja odaje počast gradu, najvećem stradalniku u Domovinskom ratu, gradu heroju koji je 18.siječnja 1991. nakon 87 dana junačkog otpora okupirala JNA i paravojne postrojbe koje su počinile strašne zločine nad civilima i braniteljima u razorenom gradu. Prošle su 33 godine od najvećeg zločina u Domovinskom ratu, od zločina u Vukovaru, ali i Škabrnji gdje je tog istog dana, po zapovijedi Ratka Mladića, mučki ubijeno i masakrirano 43 civila i 15 branitelja u Škabrnji. Hrvatski građani na ovaj dan s pijetetom se klanjaju žrtvama, odaju počast Vukovaru hodajući u tišini u Koloni sjećanja, a brojni politikanti i ovaj dan koriste kao svoju političku pozornicu…
Prva Kolona sjećanja u Vukovaru, kako je ispričao vukovarski branitelj Vlado Iljkić, krenula je sasvim spontano 1998., i u njoj je bilo, piše N1, ne više od tristotinjak ljudi. Danas svi žele u Kolonu sjećanja, ona je čak za neke svojevrsni test domoljublja, jer koji to „pravi domoljub” neće 18. studenoga doći u Vukovar…
Obilježavanje godišnjice pada Vukovara započelo je u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici od koje je krenula i Kolona sjećanja ulicama Vukovara, putem od 5,5 kilometara sve do Memorijalnog groblja branitelja Vukovara. Ove godine Dan sjećanja na Vukovar održava se pod egidom „Vukovar- mjesto posebnog domovinskog pijeteta”.
Iako je u Memorijalnoj bolnici ministrica Nina Obuljen Koržinek kazala kako „ovo nije trenutak za bilo kakvu politiku, ovi trenuci moraju okupljati svih bez obzira na razlike, danas smo svi s istom mišlju i dubokom zahvalnošću i pijetetom”, politički govori nisu ni ove godine izostali. Premijer Plenković oglasio se na X-u kratkom porukom u kojoj kaže kako obilježavajući Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje izražavamo poštovanje svima koji su položili živote za slobodnu Hrvatsku”, te posebno naglasio trajnu skrb o hrvatskim braniteljima, obranu istine o Domovinskom ratu i traganje za nestalima.
U Vukovar i Kolonu sjećanja došao je i kandidat HDZ-a za predsjednika Republike, Dragan Primorac, a aktualni šef države Zoran Milanović otišao je ove godine u Škabrnju.
Iz Vukovara je, na ovaj dan, jedna majka branitelja, Marija Šestan, poslala duboko emotivni apel u programu N1:
“Ako itko zna što se dogodilo neka mi kaže. Ja samo trebam istinu da mogu otići na grob, isplakati se, odnijeti cvijeće i zapaliti svijeću. Ja sam sigurna da znaju. Zar je tako teško reći to jednoj majci koja 33 godine luta, moli, traći i pita. Ne mora meni, može anonimno, može na telefon. Ja da znam da je on negdje, ja bih kopala rukama, ovo je predugo. … Ja sam na početku, živim dva paralelna života…”
Njezin sin je, kako je ispričala, iz Komerca došao do Trpinjske ceste. U Borovu je ranjenoj ženi dao sat, koji je ta žena vratila u policiju i ispričala kako ju je on iznio. “On nije nestao, nije to prašuma, oni su živi zarobljeni, oni su ubijeni. On je zarobljen i pogubljen. Ali ja i dalje tragam, dok sam živa. Daj Bože da se to ostvari prije nego što ja završim svoj život”, zavapila je majka nestalog vukovarskog branitelja.
Na čelo Kolone sjećanja ove su godine stali mladi iz cijele Hrvatske u majicama s imenima nestalih. Za njima su išli vukovarski branitelji i obitelji poginulih, nestalih, zatočenih i umrlih branitelja, pa hrvatske povijesne postrojbe, gradonačelnik Vukovara s državnim dužnosnicima, i brojni građani koji duboko osjećaju patnju ovog grada, danas obnovljenog, uređenog, ali brojem stanovnika prepolovljenog…
Na početku rata 1991. u ovom je gradu živjelo 47 tisuća ljudi, a u zadnjem popisu stanovništva 2021. nije ih bilo više od 23 tisuće, i to mahom starijih od 65 godina.
Bitka za Vukovar, najkrvavija bitka u Domovinskom ratu, počela je 25. kolovoza 1991. kada je JNA, zajedno s paravojnim skupinama krenula u tenkovsko-pješački napad na grad planirajući ga pokoriti i zauzeti za tjedan dana. No, otpor Vukovaraca, slabo naoružanih i brojčano višestruko slabijih od neprijatelja, potrajao je nevjerojatnih gotovo tri mjeseca, 87 dana. Grad je bio okupiran sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.
U borbama u Vukovaru je poginulo oko 900 branitelja, a nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima još njih oko 600. U borbama na širem području grada, izginulo je još oko 1000 branitelja i oko 1000 civila, a oko 7000 hrvatskih vojnika i civila završilo je u zarobljeničkim logorima u Srbiji, gdje su mnogi prošli svirepa zlostavljanja.
I danas obitelji tragaju za još 350 branitelja i civila koji su nestali u okupiranom, razorenom gradu u jesen 1991. i od tada do danas njihova je sudbina ostala nepoznata…
