Ljudi koji su pali, digli se, otvoreno progovorili o svojim problemima kako bi pomogli drugima ako se nađu u istoj situaciji da ne ponove njihove greške, bili su ove nedjelje u fokusu HRT-ove emisije Nedjeljom u 2. Glavni gost kod Aleksandra Stankovića bio je glazbenik Alen Vitasović, a njegova je priča, priča o borbi s alkoholizmom. Ispričana otvoreno, jednostavno, iskreno. Dojmljiva i teška. No, Vitasović nakon krivudavog pređenog puta, a danas mu je 56, punog uspona i padova, ipak, ništa ne bi promijenio…
Gleda ljude oko sebe, kaže, i vidi kako mnogi provode monoton, besadržajan život. A njegov je život sve samo ne monoton. Naprotiv, bilo je turbulentno i ludo.
– To su godine i godine abnormalno svega – noćni život, glazba od samog djetinjstva, škola i puno obveza, nikad mira. Mislim da me to očvrsnulo i napravilo žilavijim. Možda zato izgledam vitalno, iako nisam baš “vitalac”. Mogla bi biti koja bora manje jer sam stvarno dosta toga prošao, lijepih i ružnih stvari. Svaka bora radi svoje. Ne bih mijenjao ništa. Neke sitnice bih mijenjao, ali generalno – to sam ja– kazao je Vitasović u Nu2.
Muzikom se bavi od svojih ranih godina. Sa samo 7 je počeo svirati harmoniku, taj je gen naslijedio od oca, genetika je odradila svoje . Čak je, poput oca, počeo svirati lijevom rukom. A prvu harmoniku mu je, ispričao je, kupio stric.
– Čim sam je primio u ruke, odmah sam je znao svirati. Ništa virtuozno, već jednostavne pjesme. Mama je počela plakati te rekla da je čitav život trpjela muža, a sad će joj sin biti glazbenik. Ne da sam išao u glazbene vode, nego sam još u glazbi. Harmonika je bila moj prvi instrument. Kasnije sam krenuo s klavijaturama i prvim bendovima.
Bio je miran dječak, odličan učenik, a u osnovnu školu je išao svaki dan tri kilometra po makadamu. Poslije je upisao i osnovnu glazbenu školu u Puli, i cijeli dan iz autobusa u autobus, a još dijete…
Nakon harmonike, savladao je i klavijature, klavir, saksofon, flautu, gitaru i bubnjeve, ali na koncertima se time ne razmeće, uzima druge instrumentaliste. Odsvirao je, kako je rekao, 90 posto svojih aranžmana u studiju, za više od 200 pjesama. Na pitanje voditelja može li se dobro zaraditi od ZAMP-a, Vitasović brzo takvu mogućnost demantira:
– Ne, ne može se živjeti od ZAMP-a. Ja nisam autor. Ja sam interpretator i aranžer. Normalnih CD-a više i nema, imaš YouTube gdje odmah ljudi skinu tvoje pjesme. Nikakve koristi od diskografije nemam. Korist je izbaciti svako toliko neki hit i s time potaknuti publiku da na koncertu dobiješ honorar. Ove godine slavim 30 godina Alena Vitasovića, a 45 godina na pozornici– pohvalio se.
Ispričao je i kako se na Radio Puli upoznao s Livijom Morosinom koji je radio u marketingu, i ubrzo su započeli suradnju. Morosin je za njega, kako mu je rekao, imao jednu pjesmu koja je trebala ići na neki omladinski festival, pustili su je na radiju i odjednom su počeli zvoniti telefoni, sve ostalo je povijest. Naravno, riječ je o pjesmi „Ne moren bez nje”.
– Bili smo taman pripiti za napraviti takvu vrstu pjesme. Nismo ni gitaru stigli snimiti jer smo opet išli u bar- iskreno će.
A onda je došao Splitski festival na koji je otišao kao autsajder, i trijumfirao, i to kao jedini u povijesti toga festivala koji nije iz Dalmacije!
Nažalost, sa neočekivanom slavom došli su i problemi. A sve je počelo od male sredine u kojoj je živio. No, ako hoćeš biti u šoubiznisu, moraš biti ili u Zagrebu ili u Splitu
-Nikoga ne znaš, postoje klanovi. Ja sam iz skromne obitelji koja je skromno živjela. Nisam ni razmišljao da ću nešto postići, kao što se meni kasnije dogodilo. Glazbenik sam u srcu i uvijek sam maštao. Pratio sam svjetsku glazbu i gledao kad bih ja mogao biti takva zvijezda. Na kraju sam ispao dosta solidna zvijezda što se tiče Hrvatske i susjednih država. Livijo mi je rekao da sam trebao završiti neki fakultet ili žestoki tečaj da se snađem u onome što je mene snašlo. Iz jednog sela, odjednom si u Lisinskom. To sam gledao samo na televiziji. Gledao sam Terezu Kesoviju, Radojku Šverko i Olivera, a sad Alen Vitasović s 10 pjesama napunio Lisinski. Puno novinara, putovanja, izgubljene noći, ogromna popularnost preko noći i sve te curice koje vrište, to je mene jako traumatiziralo. Koliko mi je u tom trenutku bilo drago, toliko sam bio slomljen čovjek. Alkohol ne bih nikome preporučio, ali to me držalo na površini, bez menadžera, nepripremljenog- kratko je sažeo svoju životnu priču o uspjehu i padu koji je došao sa slavom i – alkoholom.
Alkohol ga je činio neodgovornim i neprofesionalnim, prag tolerancije na alkohol s godinama je postajao sve niži, zaredali su incidenti, pa iako je pio manje, ubijalo ga je više. Prije i poslije svirke, svi te, kazao je, nude pićem, a čovjek je sa sela, tamo je u tradiciji da se koja popije. Kako je zarana počeo sa svirkama na svadbama, uvijek bi se popila koja bevanda, to je i dio nasljeđa, genetskog i zavičajnog. Osim toga, krećeš se u društvu gdje svi piju, noćariš, stalno čuješ zvonjavu čaša, uđeš u taj ritam i piješ kao i drugi oko tebe. Dok si mlad to lakše podnosiš. Ali, kad je došla popularnost trebalo se s njom nositi, trebalo mu je nešto da ga smiri, da ublaži tremu, da mu ulije snagu i hrabrost da izađe pred publiku, pred tisuće ljudi koji čekaju da im se obrati. Svaki dan si na drugom mjestu i to te, kazao je, prenosi HRT, „zarola” i jako se teško vratiti.
Nije se lako hrvati s alkoholom i ovisnošću o njemu. Paradoks je da se alkohol reklamira u medijima, i to je kao ok, društveno prihvatljivo.
– Javna sam osoba koja je priznala problem s alkoholom i to se kod mene zna. Ali, uvijek ću biti stigmatiziran kao „alkos”, dok neki iza mene padaju po podu ili cesti, a za njih ne zna nitko. U državi je puno slučajeva koji se ne liječe. Ja sam na vrijeme odlučio stati tome na kraj- vjeruje Vitasović.
Njegov okidač za alkohol je bio nagli uspjeh koji ga je potaknuo da više pije. To je specifičan način života, a onda su se na to posložile i neke privatne stvari, a kao osoba je iznimno emotivan, što ga je lako dovodilo u depresivna stanja, no to je sada prošlo. Četiri puta se liječio na Rabu, dobrovoljno, uz podršku prijatelja i obitelji koji su ga ohrabrivali u tome. Nakon svakog povratka govorio je – nikad više. Ali…
Tvrdi da nikad nije imao apstinencijsku krizu, nikad na liječenje nije odlazio drhteći, odlazio je svjesno, po pomoć. Na Rabu je imao stručnu pomoć psihijatara i psihologa, svakodnevna predavanja o alkoholu, fizičke aktivnosti, družio se s ljudima, dijelio svoja i njihova iskustva. Bio je to za njega, kazao je, bijeg iz džungle koja ga je čekala vani. Znao je da je lako dok je unutra, ali kada izađeš vidiš kako je puno zlih ljudi vani koji ti se rugaju, a gori su od tebe.
-I onda opet ideš u borbu, imaš novi koncert, opet dođeš u pet ujutro, nisi dobar za obitelj, spavaš, ništa ne jedeš, pa ti nešto netko broji, pa te provociraju. To sve utječe na tebe. Izdržiš neko vrijeme, onda opet uzmeš tu prvu čašu koja je fatalna. Obitelj je najviše patila zbog mojeg pijenja. Najviše mi je žao djece. Puno godina kad sam trebao biti s njima, od vrtića i školovanja, nije me bilo… Žalim za propuštenim vremenom što nisam malo više dao djeci. Sad pokušavam nadoknaditi – rekao je Vitasović., dodajući da su njegova djeca danas već odrasli ljudi, 28 i 22 godine im je, propušteno je propušteno…
Nažalost, unatoč svim mukama uvijek postoji rizik da počne ponovo piti jer je to naprosto u njemu, priznaje. To je, kaže, kronična bolest koja se može kontrolirati i liječiti . Ja sam liječeni alkoholičar– iskreno se definira.
-Ne smijem ništa piti. Ako pijem, onda ću se napiti i bit će još gore. To je jako tanka crta i nikad neću biti izliječen. Kod mene uvijek postoji opasnost. Užasnut sam, ali svjestan toga. Taj neki strah i svjesnost toga drži me da sam sad u dobrom stanju. Ne mogu obećati sebi ni nikome da se to sutra neće promijeniti, ali u prošloj godini je našao svoj mir i svoju stabilnost. Ima svoj bend, puno koncerata i konačno se smirio.
Gledao je smrti u oči, imao je problema sa zdravljem, ali onda je samom sebi rekao: Čekaj, imaš 55, 56 godina, cijeli život pod nekim pritiskom, bendovi, školovanje, noćni život, vojska, svirke, popularnost, obitelj, odgoj djece, daj si bar 10- 15 godina da konačno uživaš. I sad više mislim o sebi- rekao je.
U početku, veli, ništa nije skrivao, o sebi je govorio otvoreno i iskreno, bez zadrške i medijima su detalji iz njegovog privatnog života bili zanimljivi. Ali, kad je priznao da ima problem, to im više nije bilo zanimljivo, jer je postalo općepoznato. Onda su tražili da nešto iskopaju o braku, djeci, o nekim ekscesima. A ako ne mogu naći ništa, nisi više zanimljiv. Uostalom, neki su pjevači, kazao je Vitasović u Nu2, u medijima samo zbog svojih ekscesa…
