(Ne) sudjelovanje hrvatskih vojnika u sigurnosno- obučnoj NATO misiji, ili odnedavno aktivnosti, potpore Ukrajini ( NSATU ) u Wiesbadenu, kojoj je predsjednik Milanović uskratio suglasnost smatrajući da je to uvlačenje Hrvatske u rat kojem kraj nije na vidiku, sasvim sigurno nije pravi razlog za razmjenu vatre na relaciji Banski dvori- Pantovčak. Polemika koja se rasplamsala zbog Milanovićevog odbijanja da potpiše odluku koju je Plenković de facto već vidio kao gotovu stvar, jer radi se o profilu političara koji ne može ni zamisliti da mu itko oponira ( jer nitko ništa ne zna bolje od njega! ), iskorištena je za pravi vatromet uvreda, neutemeljenih optužbi i stigmi Plenkovićevih neistomišljenika, a sve u funkciji predsjedničke kampanje koja bi trebala pogurati bar malo naprijed njihova nezanimljivog, promašenog kandidata, odnosno diskreditirati Milanovića. Pritom Plenkovića ne zanima sam Dragan Primorac i njegov eventualni (ne)uspjeh na izborima, njemu je samo do toga da se trajno riješi Milanovića i da ga eliminira s hrvatske političke scene. Potpora Ukrajini je tek alat za taj ( konačni ) obračun…
“Kužna” Milanovićeva ruka
Na ovoj misiji samo je pukao vrč koji se pet godina nosio na vodu, jer od prvog dana Milanovićevog mandata njegov nekadašnji kolega i vječiti rival Andrej Plenković jasno je pokazivao što o njemu misli i kada mu je onomad na pruženu ruku odgovorio povlačenjem svoje i odbijanjem bilo kakvog izravnog kontakta, kao da je pružena ruka u najmanju ruku kužna.
Proteklih godina Plenković je njegovao kontinuitet takve politike, za njega Milanović, sa svojom potporom Ukrajini ili bez nje, nije postojao. Osim kao vreća za pražnjenje frustracija na koje je jednako frustrirani Milanović odgovarao sve žešće i neselektivnije. Plenković mu je u startu obećao tvrdu kohabitaciju, ali je, pošteno govoreći, prakticirao njegovu potpunu izolaciju i negiranje, u čemu mu je sam Milanović, nažalost, bio od najveće pomoći…
Ali, da budemo na čisto: Ukrajina s njihovim odnosom nema nikakve veze. Na pitanju sudjelovanja hrvatskih vojnika ( petoro, dvoje ili jednog, svejedno ) u misiji sigurnosno-obučne potpore Ukrajini ( NSATU ) stvari su samo eskalirale jer je Plenković potpuno izgubio živce zbog Milanovićevog oponiranja za koje je pridobio i veći dio oporbe. S obzirom da šef države, koji je s Vladom sukreator obrambene i vanjske politike, nije stavio svoj potpis na vladinu ( Plenkovićevu ) odluku, o misiji će odlučiti Sabor i to dvotrećinskom većinom. I to je razlog za Plenkovićevu glavobolju, jer 101 glas zastupnika minimalno, teško da može dobiti. A još jedan poraz od Milanovića premijer ne može otrpjeti. Milanović poraz ipa lakše podnosi…
Stoga je za petak (25. listopada ) najavljeno glasanje o spornoj odluci ( NSATU ) odgođeno, navodno na prijedlog predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, a i pticama na grani jasno je tko je to zahtijevao. O sudjelovanju hrvatskih vojnika u tzv. NATO aktivnosti potpore Ukrajini odlučivat će se kad se za to steknu uvjeti. To još nije zrelo, tvrdi AP. treba učiniti dodatni napor da se odvoje istine od laži. Što to znači? Slijedi li sada „trgovina utjecajem”, lobotomiranje jednog po jednog oporbenog zastupnika dok ih Plenković ne namakne koliko mu treba? Svi znamo da je Andrej Plenković svaki svoj premijerski mandat osigurao političkom trgovinom, kupovanjem konvertitskih žetona koji su skloni i s crnim vragom paktirati ako im se to isplati. Naravno, materijalno, moralnih skrupula oni nemaju. To je smisao njihovog bavljenja politikom. Kakvo vražje opće dobro!i! Ne zaboravimo da su ti zastupnici na izborima dobili glasove birača na antiplenkovićevoj politici, a sada sjede s njim u koaliciji i osiguravaju mu većinu koja ga održava na vlasti, lojalniji od izvornih HDZ-ovaca. Na takve, valjda, i sada premijer računa, na njih će se usmjeriti, a vidjet ćemo koliko će ih u oporbi naći.
Povratak u igru moći
Osim prezira i nepoštovanja, Plenković prema Milanoviću drugih emocija nije pokazivao. A veliki ego predsjednika Republike, ništa manji od Plenkovićevog, koji je u početku mislio da mu je njegova jezičavost jedini pravi alat za obračun, shvaćajući da od toga nema odveć koristi, odlučio je odgovarati osvetnički, koristeći ono malo preostalih, fikusnih ovlasti kako bi premijeru „kvario posao”.
To mu je bilo na umu i kad je naprasno odlučio s pozicije šefa države uletjeti u izboru kampanju nominirajući se kao kandidat SDP-a za premijera. Potpuno iracionalno, najštetnije za njega i SDP koji mu je dao sve što je imao. Bio je to bezmalo samoubilački potez, kojega je vjerojatno podsvjesno anticipirao i baš zato se nije htio odreći predsjedničke dužnosti, iako se već proglasio budućim premijerom.
Poraženi Milanović tražio je način za povratak u igru moći. I našao ga je u svojim ovlastima koje je odlučio konzumirati ne obazirući se na Plenkovića i Vladu koja ga ionako ne priznaje, na njegove pozive za sazivanjem sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost ne odgovara, koja ga isključivo naziva „kršiteljem Ustava”, a sada i Putinovim štakorom, kako to „domišljato” veli neugodno potkapacitirani Gordan Grlić Radman koji samo u Plenkovićevoj ekipi može biti makar i ministar povrtlarstva, kamoli vanjskih poslova.
Početno rivalstvo između Plenkovića i Milanovića s vremenom se pretvorilo u animozitet, a animozitet u otvorenu mržnju. Plenkoviću je pun kufer Milanovića koji mu samo smeta, a sad čak takav kakav jest prijeti da bi mogao još pet godina biti nepodnošljivi remetilački faktor njegovom svevlašću. To Plenković ne može ni kao misao podnijeti, kamoli da se i obistini.
Otud je Milanovićevo neslaganje oko sudjelovanja hrvatskih vojnika u obučnoj misiji potpore Ukrajini ( NSATU ), koje je premijer očigledno obećao svojim prijateljima u inozemstvu provesti bez problema, jer tko je uopće Zoran Milanović da ga u tome omete, rezultiralo nevjerojatno predimenzioniranim interpretacijama posljedica po Hrvatsku reputaciju među saveznicima.
Milanovića se danima naziva rusofilom, ruskim špijunom, instrumentom ruske propagande, onim koji nas vodi na Istok, koji želi dezintegrirati hrvatsko partnerstvo u NATO-u i EU, koji zagovara neke istočne saveze, per fin, optužen je i da mu Rusi financiraju predsjedničku kampanju. Na stranu što Milanović ne vodi nikakvu kampanju jer za tim nema potrebe. Funkcija aktualnog predsjednika države sasvim mu je dovoljna da pošalje biračima poruke koje želi pa mu ni financijer za kampanju ne treba, osim toga, HDZ-ov podrepaš i politički sasvim nerelevantna osoba od njega ne zahtijeva neki poseban angažman, a dvije suparnice Ivana Kekin i Marija Selak Raspudić u ovoj „muškoj sferi interesa” i uz dominantno patrijarhalni mentalitet koji rodnu ravnopravnost smatra uvoznom ideološkom tričarijom, realno nemaju ozbiljnijih izgleda.
Ergo, te potpuno iracionalne, neutemeljene optužbe kojima Plenković pokušava proizvesti antimilanovićevsku histeriju kako bi se mrskog protivnika napokon riješio za sva vremena, govore o stupnju njegove izbezumljenosti zbog mogućeg ponovnog matiranja s Pantovčaka. Ponaša se doslovce kao da to neće preživjeti, kao da mu je sam fizički opstanak zbog toga doveden u pitanje. Tko bi pametan tvrdio da je Milanović ruski igrač, da ga Rusi financiraju, da vodi Hrvatsku na stranu Rusije a kontra NATO-a i EU, na Istok umjesto na Zapad? Pa čak ni bivša jugoslavenska, socijalistička država i njezina partija ( SK ) nisu bile rusofilske, kao ni njezin predsjednik Josip Broz Tito ( znamo kako se obračunavao s proruskim elementima u Partiji, tzv. informbirovcima ), kamoli da bi to u današnje vrijeme bio Zoran Milanović. Pa zar je pregovore za priključenje EU vodio Plenković? Gdje je on tada bio, zaboga, za Hrvatsku jedva da je i postojao. A hini onoga zbog kojeg je u Hrvatskoj sunce zasjalo, a do njegova dolaska na čelo Vlade bio je, što? Mrkli mrak?!
Orkestriranom kampanjom zastrašivanja građana proruskim Milanovićem koju su unisono pronosili Plenkovićevi nesposobni papagaji poput onog koji je najpoznatiji po stihovima koje je na uho recitirao ruskom ministru vanjskih poslova Lavrovu, u kojem je otkrio toplu rusku dušu, pokušalo se lobotomirati i medije i cijelu Hrvatsku na žalosno prizeman, ali opak, zloćudan način. Predmnijevajući da je narod glup, neinformiran, impresioniran Plenkovićevim likom i djelom kojemu nema premca. I zamislite užasa, pored sveg truda koji je uložio u konačno demontiranje tog Rusima „korisnog idiota”, ankete i dalje govore njemu u prilog!
11.04.2024., Zagreb – Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oruzanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanovic urucio je odlikovanja i dodijelio pocasne cinove brigadnih generala braniteljima iz Domovinskog rata. Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
Reputacijska ( korupcijska ) šteta
Ne zbog samog Milanovića, koliko zbog iritantnosti njegovog arogantnog, samozaljubljenog neprijatelja koji kipti od bijesa. A ta nesposobnost da zadrži razinu čak i kad je u pitanju protivnik, neistomišljenik, prevagnula je da se dio hrvatskih građana prikloni Milanoviću, iako, poput Puljkovog Centra, s njim i nisu najsretniji, ali od njega manje zaziru negoli od Plenkovićeve diktature. Tijekom cijelog Milanovićevog mandata premijer je bezočno kršio Ustav donoseći odluke bez predsjednika Republike s kojim se prema slovu Ustava morao konzultirati. Kad je to Milanović odbijao, u njega se upiralo kao glavnog krivca neimenovane diplomacije, SOA-e, kao glavnog kočničara u normalnom funkcioniranju države. Ali, Plenkoviću se to ne računa, on može kako hoće uz svoje apologete, svoju ispraznu, poslušničku ekipu koju je okupio i namirio, i kojoj čuva leđa kad zagusti. A to ima svoju cijenu…
I da zaključimo: kada je prije dvije godine predsjednik Republike također odbio dati suglasnost za sudjelovanje Hrvatske vojske u obučavanju ukrajinskih vojnika pod paskom Europske unije ( EUMAM ) i za taj stav dobio potporu dijela oporbenih zastupnika, dovoljno da prijedlog ne prođe u Saboru, Hrvatska nije trpjela nikakvu političku štetu zbog takve odluke, a nije bila ni jedina. Zašto bi sada bila stigmatizirana, sankcionirana ili proglašena „crnom ovcom” zato što ne želi sudjelovati u vojnoj misiji potpore nečlanici NATO-a, prema kojoj nema nikakvu obvezu? Uosatlom, navodno je dosad samo deset zemalja donijelo odluku, a rok je do kraja godine. Čemu panika? Toliko zabrinutosti, strasti u uvjeravanju javnosti u ispravnost svoga stava, Plenković je malo kad ( ili čak nikad ! ) pokazao kad su bili u pitanju interesi hrvatskih građana. Što ga tjera da tako snažno, neumorno, predano lobira za ovu misiju? Nije tu riječ o Ukrajini ni solidarnosti s ratom ugroženim narodom. To je pitanje golemog ega koji ne trpi da mu se oponira, a ponajmanje da to čini jedan “niškoristi” Milanović i da mu time ruši njegovu, a ne reputaciju Hrvatske kod inozemnih partnera.
A što se tiče osude ruskog agresora, humanitarne, logističke, pa čak i vojne pomoći ( čime se premijer otvoreno hvali ) koja se broji u stotinama milijuna eura, to ni šef države ni bilo tko iz oporbe nikad nije dovodio u pitanje. Milanović je evidentno nesklon isključivo sudjelovanju Hrvatske u operativnoj vojnoj potpori Ukrajini, jer to smatra uključivanjem u ratni sukob. Činjenica je da je ministar obrane Ivan Anušić i na Odboru za obranu i na Saboru svih uvjeravao da nijedan vojnik iz država članica NATO-a neće biti upućen na tlo Ukrajine, ispostavilo se, kako je i sam Plenković potvrdio, da to baš i nije tako, ” bit će sto posto”, rekao je, u Ukrajinu će biti upućeni koordinatori ( časnici ) za vezu. To još jedino ministar Grlić Radman ne zna, pa tvrdi suprotno. I dalje građanima šalje poruke da nijedan vojnik iz zemalja NATO saveza neće ići u Ukrajinu, još nije čuo što o tome kaže šef.. No, to je nevažno. Ovdje je riječ o načelnom nepristajanju na sudjelovanje hrvatskih vojnika u vojnoj ( obučnoj ) misiji u Ukrajini koja je u ratu. To ne implicira prelazak na stranu Rusije, nego zaštitu sigurnosti hrvatskih ljudi i hrvatske države koja kao članica NATO-a ima obvezu participirati u potpori drugim članicama, a Ukrajina to nije.
Klasificirani i deklasificirani dokumenti NATO-a, sjednica za sjednicom Odbora za obranu, Milanovićeva zabrana dolaska načelniku Glavnog stožera OSRH na Odbor jer to smatra politizacijom vojske koja nema što sudjelovati u političkim ocjenama oportunosti (ne)sudjelovanja Hrvatske u vojnim misijama, oganj i bijes Plenkovića, pa čak i uključivanje pomoćnika glavnog tajnika NATO-a u vladinu akciju masovne nacionalne lobotomije, sve je to aktualni hrvatski politički folklor. Kakva reputacijska šteta s kojom uporno iz dana u dan, iz sata u sat premijer maltretira hrvatske građane pokušavajući ih uvjeriti da će Hrvatska, ne odluči li sudjelovati u NSATU aktivnosti pasti u očima cijelog svijeta, biti osuđena na kažnjeničku izolaciju, pače ostati bez povoljnih financijskih sredstava europskih i inih fondova, ukratko – propasti?!
Posao nije dobro odrađen, zaključuje Plenković i zato odlučuje da situacija još nije zrela za tu odluku, da treba uložiti dodatni napor i odgađa glasanje o misiji. Vraća sve na početak. Najavljuje ponovo sjednicu Odbora za obranu, ponovo raspravu u Saboru, angažman pomoćnika glavnog tajnika NATO-a koji će hrvatskim zastupnicima sve objasniti kako valja, i na tome predano raditi sve dok njihov mozak ne bude i konačno doveden na postavke AP-a.
Prava reputacijska šteta koju Hrvatska trpi je kontinuirano 30-godišnje bujanje korupcije i kriminala pod paskom, dominantno, HDZ-ove vlasti. Prvorazredna sramota za jednu demokratsku, europsku zemlju je onih dvadesetak ministara iz Plenkovićevog maca, skupljenih s koca i konopca, koji su zbog sumnje ili optužnica za kriminal i korupciju, otimačinu čak i novca iz europskog proračuna, morali napustiti Vladu. A iza svakog od njih Plenković je stajao čvrsto kao Kineski zid, jer on ih je izabrao, to su njegovi ljudi, a ne može biti da je on u nečemu pogriješio.
Tog silovanja naroda Plenkovićevom samovoljom, prepotencijom i cinizmom, tog šaketanja na relaciji Banski dvori- Pantovčak, zbilja je dosta! I tih bajki koje nam premijer prodaje o enormnom porastu plaća tijekom njegovih osam godina mandata, za razliku od četiri godine Milanovićeve Vlade koja jedva da je i za koju decimalu povećala radnička primanja. Kome to govori? Pa toliko znamo da troškovi života koji su bili prije osam godina ( u mandatu – prosinac 2011. – siječanj 2016.- Milanovića kao premijera ), kao ni inflacija, nisu isti, da priliv europskog novca nije bio ni približan onome tijekom zadnjih osam godina, što nije zasluga AP-a nego činjenice da je Hrvatska od 2013. članica EU, dakle, cijeli Plenkovićev mandat Hrvatska je mogla ubirati plodove napora i prethodnika koji su je uveli u Uniju. I ne zaboravimo, koliko je vlada AP-a solidarna s radnicima i umirovljenicima najbolje je pokazala podizanjem dužnosničkih plaća za preko 80 posto, na razinu od 4-5 pa i gotovo 6 tisuća eura, dok za minimalnu plaću od 750 eura kojom se AP razmeće kao svojom prvorazrednom zaslugom i dokazom socijalne osjetljivosti, očekuje aplauze i spomenice. Nikad tolike razlike nisu bile kao danas u plaćama iz realnog rada i iz politike. Radi se o državi u kojoj 280 tisuća zaposlenih prima plaću manju od 400 eura, u kojoj umirovljenici umiru od gladi jer s mizerijom koju primaju nakon 40 godina predanog rada nemaju za kruh. O takvoj državi govorimo. Kakav, zaboga, ugled takva država može imati? I kakvu joj to štetu može nanijeti nesudjelovanje u jednoj ( od 13 ) misiji NATO-a, a svi korumpirani dužnosnici joj nisu naudili?
